Uspon na gore uma

29.07.2022.

Započet ću jednim jučerašnjim događajem koji me podsjetio na moje "obveze", na moju misiju koju sam zanemario izbivanjem s ovog mjesta, ali i s mjesta na kojima najviše volim obitavati - u planinama. Usred sada nešto smanjene vreve grada, sreo sam kolegu s diplomskog studija kojeg već dugo nisam vidio ni čuo. Nažalost, bio sam u jednom gotovo poslovnom razgovoru pa nisam mogao dugo pričati s kolegom, ali sam ga uspio preduhitriti te sam nakon rukovanja prvi postavio ono uobičajeno "kaj ima?". Nakon njegovog zanimljivog i za ovu fazu života neuobičajenog odgovora, bio je red na njegovu varijantu pitanja "kaj ima?":

"Ti si još uvijek u planinama?"

S obzirom na moje izbivanje s blog.hr-a, isto pitanje bi mi moglo biti upućeno i s drugih adresa. Kako su vrućine počele žestoko udarati, redovitost planinarenja nam se drastično smanjila. Skrivam se u hladovini, povremeno odrađujući treninge oko Jaruna, uz nasip. Najbliže planinarenju*, to jest najbliže planini, bio sam prije dva tjedna kada sam trčao Sljemenski maraton 2022. (timsko trčanje, štafeta - svaki član tima mora pretrčati istu rutu od 14 km koja ide uokolo po Medvednici). To su sve izlike, dakako. No, kao i uvijek, vratit ćemo se dobrim stvarima.

Ipak, mirovanje u debelom ladu može se iskoristiti za svakojake druge stvari, a sasvim sam "slučajno" za svoj rođendan od djevojke dobio knjigu Roberta Macfarlanea pod nazivom Gore uma - Povijest čovjekove očaranosti planinama (Vuković & Runjić, Zagreb, 2022.). Robert Macfarlane je britanski spisatelj i književni kritičar, poznat po svojim knjigama o prirodi općenito, krajobrazima, a posebno planinama. U procesu sam čitanja pa ne mogu dati cjelokupni dojam ili konačnu prosudbu, ali u dva pročitana poglavlja (koja se protežu na otprilike 75 stranica knjige) mogu reći sa prilično velikom sigurnošću da sam uz Alda Leopolda i Arnea Naessa našao svojeg favorita ili barem nekog tko kotira uistinu visoko. Ima puno knjiga o planinama, ali čini mi se da je ovo jedna od onih gotovo esencijalnih ako ste u svom proučavanju tematike iole ozbiljni.



Gore uma pišu o svevremenskoj ljudskoj fasciniranosti planinama koja je često završavala i kobno. Tako naslov prvog poglavlja knjige glasi: Opsjednutost. Svi koji su se na bilo kojoj razini, od amaterske do profesionalne, bavili planinarenjem nekako već instinktivno znaju o čemu bi čovjek ovdje mogao pričati, zar ne?

"Razmišljamo o nesavladivoj strasti nekih ljudi spram opasnih uspona. Nijedan ih primjer od toga ne može odvratiti (. . .). Ali vrh očarava jednako kao bezdan." (Theophile Gautier, citat pod prvim poglavljem Gora uma)

Dakako, planinarenje je i danas jedan od najbrže rastućih oblika rekreacije. Razloge tome možemo tražiti u činjenici da je ljudima prirodni* način kretanja hodanje. Ljudi ne započinju samo svoj sportski život hodanjem, oni hodanjem započinju život općenito. Jedni se onda odlučuju ubrzati pa počinju trčati (iako postoje još uvijek aktualne rasprave o trčanju kao alarmiranom stanju tijela u kojem se uvijek bježi od "nečega" - bilo to fizičko ili psihičko. Žive su to rasprave u kojima nekad sudjelujem, često samo zato da se zabavljam kad sugovornici postanu strastveni u zagovaranju "svoje" strane), a drugima je dovoljno da i dalje hodaju, ali se stvari "zaslađuju" hodanjem uzbrdo. Tko uz zdravu aktivnost hodanja onda još ne bi htio vidjeti i veličanstvene poglede s vrha? No, ipak i ta velika popularnost ima neke svoje nedostatke koji često uključuju gužve na planinama, nedostatak samoće tamo gdje smo je očekivali i dapače, došli tražiti.

"Osobitost je planinarenja među aktivnostima u slobodno vrijeme ta što od nekih sudionika zahtijeva da poginu. U sedam smrtonosnih tjedana u Alpama na ljeto 1997. godine stradalo je 103 ljudi. Prosječan godišnji broj poginulih na masivu Mont Blanca gotovo je troznamenkast. Nekih zima više ljudi strada u planinama Škotske nego na cestama koje ih okružuju. Kad se Mallory penjao na Everest, bio je to posljednji bastion neosvojive Zemlje, "Treći pol". Danas je to gargantuovski, drečav, zaleđeni Taj Mahal, svadbena torta sa smrznutom šećernom glazurom na koju tvrtke za penjanje svake godine vodaju neiskusne klijente gore-dolje. Njezini su obronci prošarani novodobnim truplima: većina ih počiva u području koje je postalo poznato kao Zona smrti, u visinskom predjelu unutar kojega ljudsko tijelo ulazi u postupan ali nezaustavljiv proces propadanja." (Gore uma, str. 27)

Najpoznatija fotografija karavane pri zadnjem dijelu uspona na Mont Everest, snimio ju je poznati alpinist i rekorder Nirmal Purja

Nije nepoznanica da mnogi ljudi doživljavaju svoj odnos s planinama i planinarenje kao nešto jako duboko i osobno. Svakakve metafore i pjesnički izričaji su to pokušali opisati, neki to čine vulgarno, a neki filozofsko-poetski. Kakav god odnos prema planinama gajili, autor knjige nam želi ukazati na tijek, svojevrsnu povijest razvoja našeg gledanja na planine - promjene načina na koji se čovječanstvo odnosilo prema planinama. Naše reakcije na krajolike, kako navodi autor, kulturno su uvjetovane: mi često uopće ne vidimo ono čega ondje ima već ono što mi mislimo da je tamo. Radi se o čitanju, to jest o učitavanju u krajolik, prirodne strukture, i to iz našeg iskustva, osobnog sjećanja, ali i zajedničkog kulturnog pamćenja. Planine nisu samo fizički oblici, ogromni, nazubljeni i često prijeteći, planine su kombinacija pukog fizičkog te mentalnog "tereta" pojedinca koji on unosi u njih. Želio bih ovdje samo napomenuti da bi se moglo argumentirati da se taj psihičko-kulturni "teret" pojedinca vuče svugdje za pojedincem, prateći ga kao sjenka te pritom radeći puno više štete, primjerice u međuljudskim odnosima nego u poetsko-apstraktnim odnosima s prirodom. Simplificirano rečeno: planine su samo, riječima autora, geološke slučajnosti. Ostalo su sve dijelovi našeg uma, gora našeg uma.
Čudnovate strukture, Tulove grede

O rađanju geologije kao znanosti (koja je usko povezana s ljudskim shvaćanjem pojma planina i samom njihovom genezom) te općenito više o knjizi s nekim konačnim zaključcima, mogućim osvrtom, pri dovršetku čitanja. Do onda Vam mogu samo zaželjeti puno odlazaka u prirodu te dobrog štiva.

"Gospode, sačuvaj me od smrti u dolinama."


Oznake: Gore uma, Robert Macfarlane

<< Arhiva >>