Kako je spomenuto u prijašnjem zapisu, Barbenheimer nije samo mem već je i kinematografski fenomen koji je kinofilima doista uljepšao ljeto 2023. Iako smo Oppenheimera pogledali više od dva tjedna od svjetske premijere, kada su se već određeni dojmovi slegli, a kritike su uglavnom napisane, svojevrsna dužnost mi je zaokružiti ovu priču i napisati par riječi o Nolanovom novom filmu koji ima poprilične šanse da na više fronti akterima ove priče donese prestižne filmske nagrade. Što se samog Barbenheimera tiče, Barbie po ukupnoj zaradi šiša Oppija za skoro duplo: Barbie (835 milijuna dolara); Oppenheimer (431 milijun dolara).

Povijesni Oppie / photo: medium.com (7 Facts You Did Not Know About The Father of the Atomic Bomb)

Film Oppenheimer rađen je prema biografiji američkog teorijskog fizičara Roberta J. Oppenheimera pod naslovom „Američki Prometej: Trijumf i tragedija Roberta J. Oppenheimera“, koju su napisali Kai Bird i Martin J. Sherwin. Za taj uradak 2006. godine dobili su Pulitzera. O Christopheru Nolanu se ne mora puno pisati, on je svjetski poznati režiser koji ima mnogo presudnih utakmica u nogama. Filmska postava je također „napucana“ mnogim velikim imenima od kojih je neka prilično čudno za vidjeti: Gary Oldman u ulozi predsjednika Trumana je bio posebno, kratko, ali slatko, iskustvo; Robert Downey Jr. kojega su lijepo postarali, ali sa svojih 58 godina i sam polako ide u tom smjeru; također umjetno naboran, ali uobičajeno odličan Matt Damon utjelovljava generala Lesliea Grovesa koji je svojom fizičkom pojavom dobra protuteža cerebralnom glavnom liku kakav je zapravo i povijesni Oppenheimer bio; Emily Blunt kao Kitty Oppenheimer sa svojim sjajnim trenutkom tijekom saslušanja kad brani svog muža, u biti brani sebe i zdravi razum od sofisterije namještenog odvjetnika u vijeću koje je odlučivalo hoće li se Oppenheimeru produžiti status sigurnosnog odobrenja; tu je i Tom Conti u ulozi simpatičnog Alberta Einsteina; itd. Cillian Murphy zaslužuje posebno mjesto u ovome svemu, naravno. Za ovu ulogu ne samo da je trebalo naći nekog tko će fizički (navodno da je imao posebnu, rekli bi naši ljudi „dijetnu“ ishranu kako bi dodatno smršavio) biti sličan povijesnom Oppenheimeru već je ta ista osoba trebala i dobro odglumiti i vjerno prikazati kompleksnu osobu poput Oppenheimera. Kao i u slučaju Nolana, nema se tu nešto posebno za dodati. Smatram kako će prestižne filmske nagrade reći svoje.

Cillian Murphy i povijesni Oppenheimer - sličnosti su zapanjujuće / photo: Universal Studios

Ostale podatke o samom snimanju filma i tzv. trivije (trivijalnosti?) možete naći na IMDb-u ili drugim stranicama koje se bave takvim stvarima. No, sada kada smo gotovi s generalijama, možemo se posvetiti onome što bi volio nazivati „filozofskom supstancom“ u ovom filmu. Također, želio bih ovdje i izraziti svoje mišljenje kako svaki film može sadržavati svoj „filozofski“ dio koji nas tjera na razmišljanje i o kojem obično pričamo s prijateljima nakon odgledanog filma. Nakon napisanog teksta o filmu Barbie, vidio sam kako kod jednog dijela publike sama ideja da je to film o „Barbikama“ stvara otpor prema promišljanju o izloženim temama, ali se nadam da sam kroz sam tekst dokazao upravo suprotno: autori filma Barbie progovaraju o prilično „teškim“ temama.

Christopher Nolan i njegova filmska genijalnost / photo: Melinda Sue Gordon, Universal Pictures

Kao drugi dio dualnosti Barbenheimera, Oppenheimer je prilično ozbiljan, politički i povijesno točan film. Skoro sam kao pridjev stavio i „muški“ film što bi netko mogao shvatiti kao vrstu provokacije, namjerno potenciranje plitko shvaćene suprotnosti između Barbie i Oppenheimera, ali ni ne moramo ići toliko daleko. Osim ljubavnica od, kako jedan moj prijatelj kaže „ženskaroša s bombom“, njegove žene te još jedne kemičarke s Harvarda koja upadne na projekt Manhattan (prvotno na poziciju daktilografkinje), žene u filmu igraju ulogu zadovoljavanja svojih muževa znanstvenika, rađanja djece koje je povezano s tim i viješanja veša. Kako bi naši ljudi rekli: „najte niš' zamjeriti“ feministkinje, ali takvo je bilo vrijeme (cca 1945.) koje se u ovom filmu portretira. Međutim, na tom tragu se ipak nešto treba dodati. Bilo je žena u znanosti i tada, ali znanost je bila dio muškog* svijeta pa su nagrade (uglavnom) dobivali muškarci. Obraćena mi je pozornost na sam postupak nuklearne fisije, bitan za stvaranje atomske bombe čiji je otac upravo naš glavni junak Oppie. Naime, njemački kemičar i fizičar Otto Hahn je za otkriće nuklearne fisije 1944. godine dobio Nobelovu nagradu za kemiju. Međutim, sam opis i tumačenje te nuklearne reakcije na čijem je otkriću i postupku intenzivno sudjelovala, dala je austrijsko-švedska fizičarka Lise Meitner. Dapače, ona je tu reakciju i nazvala nuklearna fisija. To je samo jedan primjer, ali mislim da je dovoljno rečeno.

Saslušanje Oppenheimera na kraju kojeg mu je oduzet status sigurnosnog odobrenja / photo: Universal Pictures

Matt Damon i Cillian Murphy / photo: Universal Pictures

Nije me sram priznati da me politički filmovi nikad nisu toliko inspirirali i da je politika kao djelatnost u mojoj glavi oduvijek povezana uz riječi poput: sofisterija, neiskrenost, pretvaranje i spletke, kvarenje čak i ljudi dobrih namjera, prljavština, itd. Istina, naša domaća „politika“ nikako nije doprinijela poboljšanju mog viđenja te najstarije djelatnosti na svijetu (uz onu drugu djelatnost koja isto počinje na slovo P). Bez povijesti nema znanja i svi bi samo bili osuđeni na ponavljanje istih grešaka (ma neki čak i uz dostupnu mudrost povijesti čine upravo to), ali nažalost, kako se ono kaže da upravo pobjednici pišu samu povijest pa se i u svezi toga treba biti oprezan. Većinu filma o Oppenheimeru prati politika jer na kraju krajeva, radilo se o pitanju američke nacionalne sigurnosti. Ukoliko netko ne bi bio upoznat sa „crvenim strahom“ i paranojom koja je vladala Amerikom tada, ubrzo bi kroz film saznao da je očito biti komunist loše za bilo kakav status u tadašnjem američkom društvu. Nakon što im je bio koristan i to prestao biti, američki moćnici su Oppenheimera „optužili“, to jest, blaže rečeno uništili mu ugled na način da su mu nakon ispitivanja Grayovog (Gordon Gray, voditelj Sveučilišta u Sjevernoj Karolini) vijeća odbili produžiti status sigurnosnog odobrenja. Oppenheimera su zapravo sumnjičili još od 1930-ih da je preblizak sa razlitičim udrugama i skupinama američkih komunista (ljubavnica Jean Tatlock koja se na kraju ubila jer se Oppenheimer nije mogao s njom nastaviti povremeno „družiti“ jer radi na tajnom projektu Manhattan; brat Frank koji je također bio komunist; prijatelj Haakon Chevalier koji je htio Rusima dati informacije o napretku Amera što se tiče atomske bombe). No, bio je toliko genijalan u teorijskoj fizici da nije bilo bitno što je nekad davno ili relativno nedavno koketirao sa komunistima. Budući da smo i mi živjeli u jednoj takvoj zemlji, nije ni našim ljudima strano da je netko nekad bio okorjeli komunist, član komunističke partije, a danas je, eto, pristojan, istina stariji, čovjek koji voli demokraciju, slobodu i glasa možda čak i za HDZ (jer opozicija je u raspadu već jedno vrijeme). Šta ćemo se mi bojati tog crvenog vraga kad smo i sami bili crveni vragovi!

Oppie gleda hoće li padati?!? / photo: Universal Pictures

Očito je da je Robert Oppenheimer bio kompleksna osoba. Genijalac, ali narcis koji je imao veliki apetit za slavom i za priznanjem. Pustimo to što je varao ženu, već smo zaključili da u to doba žene nisu bile toliko bitne ni cijenjene. Sukus problematike ovog filma je, naravno, etičke prirode. Bilo je to izvanredno doba u kojem su se otkrivale velike i zaista bitne stvari. Nekima će poznate rečenice iz Bhagavad Gite ostati u pamćenju samo zbog golišave Florence Pugh (Jean Tatlock) koja se sprema zajahati budućeg „uništavača svjetova“. Zbog te scene seksa u filmu, navodno su se ortodoksni Hindui uvrijedili i htjeli da se to makne iz filma. Međutim, mislim da nama danas nije jasno kakvi su ulozi tu bili stvarno u pitanju.

„Je li dovoljno velika?“ – Niels Bohr
„Za završiti rat?“ – Oppenheimer
„Za završiti sve ratove!“ – Bohr

Atomska je bomba, a kasnije i hidrogenska bomba, doslovno oslobađanje čiste i razorne snage svemira. Ona je sada u rukama čovječanstva zahvaljujući Oppenheimeru i njegovoj ekipi iz Los Alamosa, zapravo zahvaljujući radu svih ostalih znanstvenika do te točke, znanstvenika koji su radili na tom „ljudskom kolososu“ kojeg je znanje iz fizike samo jedan mali dio. Cilj je bio doći do te nevjerojatne sposobnosti prije Nijemaca. Na kraju je ispalo da Nijemci što se tiče atomskog naoružanja nisu bili nigdje niti blizu Amera – navodno zbog svojeg antisemitizma koji ih je zaslijepio i zbog kojeg su zabranili znanstvenicima židovskog porijekla rad na stvaranju atomskog oružja. Hitler se ubio u svom bunkeru, a Japanci su ostali u ratu sami, a kakvi oni jesu, najponosniji i najtvrdoglaviji narod, nikad se neće predati. Na jedan čudan način, moglo bi se reći da je Hitler spasio svoje Nijemce od nuklearnog uništenja i radijacije koja bi tu uokolo po Europi kolala još tko zna koliko. Kad se bolje razmisli, Japan je bio, zbog svoje relativne udaljenosti, idealno igralište za testiranje atomske bombe. Užasne su to scene kad se okupi američki vojni vrh zajedno s Oppenheimerom pa dogovaraju gdje će baciti bombu, gdje bi bilo pogodno? Pa jedan od gazda govori kako je odustao od bombardiranja Kyota jer je tamo bio sa ženom na medenom mjesecu, stvarno je prekrasno tamo, kulturno dobro svijeta je taj Kyoto... Za one koji ne znaju, brojke koje se spominju kada se govori o Hirošimi i Nagasakiju dosežu sveukupno vrtoglavih 220.000 umrlih. U to je uračunati direktni udar, a onda i posljedice radijacije.

Oppie je sve više zabrinut / photo: Universal Pictures

Poanta je bila dobiti u ruke tu mogućnost prije nego je dobiju zlikovci poput Nijemaca, a onda da ne spominjemo i Ruse. Zanimljiva je ta naša Amerika, ta najveća nacija na ovom planetu. Slična stvar je Amere pogonila i kasnije, kad su jurili na Mjesec (makar danas postoje ljudi koji ne vjeruju da je čovjek stupio nogom na taj prirodni Zemljin satelit – ali to postaje rupa bez dna jer neki onda pak ne vjeruju da je Mjesec prirodni* satelit nego je tu postavljen od... valjda Anunnakija, Sumerana u svemirskim odijelima, šta god). Bila bi velika sramota da su Rusi prvi dotaknuli Mjesec i ostvarili taj ljudski san još od prvih pogleda u zvjezdano nebo. Ukoliko nekoga zanima kako bi hipotetski to bilo da su Rusi ipak prvi došli na Mjesec, postoji serija For All Mankind pa bacite oko.

Već svjetski poznati Oppie / photo: Universal Pictures

No, ovdje se nije radilo o prestižu i ostvarivanju snova. Ovdje se radilo o pukom preživljavanju. Tko će prvi demonstrirati da ima tu moć da baci bombu i obriše toliko ljudi s lica Zemlje, taj će ostvariti uvjete svjetskog mira. Rat je tada i prestao, Japanci su se predali, a „naši“ dečki su se vratili doma. Pitaj dragoga boga (ili Višnua?) jesu li i dan-danas Japanci zaboravili tu, jednu od najvećih tragedija u povijesti ljudske vrste? Pa pobogu, mi ne možemo zaboraviti stvari PUNO manjih razmjera otprije 30 godina!

Neki kažu da postoji određena ljepota u ovim gljivama nakon nuklearnih eksplozija - božanska sila svemira u ljudskim rukama, to je ono što nam se sviđa / photo: nuclearmuseum.org

Zbog svega što se dogodilo, prvi dio filma, koji je cijeli općenito jako ne-linearan, lakše je za prožvakati jer prikazuje napeti* akademski život američkih intelektualaca koji se malo bave znanošću, malo skliznu u „politiku“ i koketiraju s prije spomenutim komunističkim, lijevim idejama. Črčkarije na ploči, beskonačne formule i izvodi – to su ti filmski prizori genijalnosti u znanosti. Ako uopće film možemo podijeliti na „prvi“ i „drugi“ dio (ne mislim na onu Cinestarovu proizvoljnu pauzu gdje radnju prekinu praktički usred rečenice), drugi dio postaje puno mučniji za gledati. Rekao bih da sve do testiranja Trojstva (16. srpanj 1945. g.), stvari još nekako jesu pod kontrolom. Poslije toga, značajna uloga Oppenheimera, ali i bilo kojeg drugog znanstvenika koji je radio na projektu Manhattan prestaje. Kako to obično uvijek i biva, preostalo je u rukama vojnih lica. Ubrzo shvaćamo da je ovo film o posljedicama – posljedicama na čije nas prve uzroke podsjeća upravo ovaj film. Posljedice koje bi mogle rezultirati u horor priči.

Gospon Teller, otac vodikove bombe, Mađar, uživa u predstavi Trojstva / photo: Universal Pictures

Oppenheimer, nakon samog bacanja bombi na Hirošimu i Nagasaki, doživljava razne traume, nekad u obliku stvarnih iluzija, odnosno to je tako prikazano u filmu. Čovjek doživljava moralnu krizu koja nije ništa drugo već početak krize identiteta, preispitivanje samoga sebe, čuje gomilu kako lupa nogama. Ta gomila na kraju ispadne njegova publika, njegovi kolege s projekta koji slave i vesele se jer su uspjeli u onome što su svih tih godina radili i za što su puno toga žrtvovali. Nolan je sve to prikazao naprosto genijalno i ovo je jedan poseban kino doživljaj. Nismo ga spomenuli na početku, ali čovjek zadužen za glazbu u filmu je Ludwig Göransson. Puno je riječi hvale za ovaj film i ekipu koja ga je radila, ali glazba gotovo organski prati samu radnju, a pogotovo stvarne „noćne“ more koje prate Oppija nakon bacanja bombi. Koža koja se odljepljuje s lica još živih ljudi, bljeskovi, ljudi koji povraćaju, detonacije, opet lupanje nogama. Bitan moment kojega treba spomenuti, a vezan je uz moralnu krizu Oppenheimera, jest kada Oppenheimer dođe na audijenciju kod predsjednika Trumana. Oppie objasni svoju zabrinutost i kaže kako osjeća da ima krv na rukama. Truman ga samo jedno vrijeme gleda i onda mu kaže da nikoga nije briga tko je napravio bombu već tko ju je bacio, a to je upravo on – predsjednik Truman. Kad Oppie izlazi iz ovalnog ureda, čuje se Trumanov glas kako kaže: „Nemojte više puštati tog plačljivca u ured.“

Urnebesni Oldman kao predsjednik Truman / photo: Universal Pictures

Teška se pitanja postavljaju: je li trebalo prestati raditi na bombi, to jest odustati od bombardiranja nakon što je Njemačka ispala iz rata? Je li se moglo „dokazivanje“ sposobnosti masovnog uništenja prikazati neprijatelju na drukčiji način, bez toliko ljudskih žrtava? Jesu li japanski civili zapravo civili budući da su Japanci trenirali svoje građanstvo da se bore ukoliko dođe do invazije/napada? Je li trebalo prestati raditi na tehnologiji masovnog uništenja nakon što je Japan bombardiran? Treba li danas raditi na tehnologiji masovnog uništenja? Gdje je točka nakon koje povlačimo crtu i kažemo: sad je dosta s tim destruktivnim glupostima, idemo upucati lovu samo na transport i u tehnologije koje su nam potrebne za „osvajanje“ svemira?

Simpatični Štajni i Oppie u razgovoru uz jezero / photo: Universal Pictures

U jednom, ranijem trenutku na projektu Manhattan, javi se sumnja među znanstvenicima te se radi matematički izračun šanse da atomska reakcija koja bi detonacijom započela, nikad ne bi završila te bi na kraju zapalila cijelu zemljinu atmosferu i uništila sav život na Zemlji. Naravno, izračun je samo izračun, više se puta u filmu spominje kako nas teorija može dovesti samo do određene točke. Nakon toga treba praksa odnosno testiranja. Ne samo testiranje Trojstva, već je cijeli projekt Manhattan bio jedno veliko kockanje, jedan veliki rizik, ne samo gubitka novaca nego i gubitka ljudskih života. Na kraju je mnogo života i izgubljeno. Film završava poznatom scenom negdje s početka filma: stari Einstein hrani patke i padne mu šešir. Oppenheimer dolazi do njega i dodaje mu šešir. Podsjeća Einsteina na onaj trenutak kad mu je došao sa izračunom šanse da bi se lančanom reakcijom zapalila cijela atmosfera. Einstein se sjeća, a Oppenheimer mu kaže da su možda već samim time što su čovječanstvu dali atomsku bombu uništili svijet. Opet vizija Oppenheimera koji se vozi u avionu, a pokraj aviona prelijeće gomila bojevih glava. Bombe padaju. Atmosfera gori.

Oznake: Oppenheimer, Nolan, Barbenheimer, ljeto 2023.