Treba povremeno napraviti mali iskorak od uobičajene svakovikendice. Dakako, planine su tu uvijek u igri, ali nekad se po njima treba probati kretati malčice brže. Ponesen dobrom atmosferom na Trakošćan Lucky trailu (o kojem sam pisao u jednom od prijašnjih postova), prijavio sam se istu večer na Risnjak trail, manja dionica od 17 km koju su organizatori iz Kvarner trailsa nazvali jednostavno Ris. Dođe uvijek taj dan utrke nekako iza ugla, brže od očekivanog. No, bitnije je ono što se događalo prije (čim prije, tim bolje i što ozbiljnije, tim bolje) samog dana utrke. Protekli tjedni donijeli su nam paklene vrućine pa se trenirati moglo jedino rano ujutro ili kasnije navečer kad sunce popusti svoj stisak. Ipak, ako želiš na trail, moraš trenirati tijelo (a ujedno i um).

Situacija ujutro na startu/cilju, oko 8:30 u Crnom Lugu

Stari prijatelji i su-trkači opet na okupu. Dragi Marek, čovjek uglavnom kriv za moju sve veću simpatiju prema trčanju

Gledam baš što me čeka...

Pokupljanje startnih paketa na dan utrke vršilo se od 7:30 do 9:40. Start same utrke bio je u 10:00. Iz Varaždina sam automobilom krenuo sitno nakon 6:00 jer nisam znao što me točno čeka na (auto)cesti, pogotovo me brinulo stanje kod Lučkog. Međutim, na putu nije bilo većih problema - ENC ulazi na autocestu kod Lučkog bili su prazni, manja gužva na ne-ENC ulazima. Od ostalih događaja možda treba samo spomenuti prometnu nesreću na dionici između Zagreba i Karlovca. Dosta opasna situacija u kojoj su odjednom automobili počeli kočiti. Treba pod svaku cijenu uvijek gledati na cestu. Pri ovim brzinama malo je dovoljno da se dogodi nezgoda. Zrak je u Crnom Lugu dobar, dan će biti friški i odličan - osjećalo se to odmah u zraku. Ne želim se ponavljati (a znam da svaki put kad pomislim/pišem o GK-u misli mi idu uvijek u istom smjeru), ali Gorski kotar je čudo; trebamo biti sretni što se takve ljepote i takva priroda mogu naći kod nas. Prije utrke treba još pojedine radnje učiniti pa tako krećem, pomalo kasno, prema wc-u kako se na stazi ne bi dogodila noćna mora svakog trkača - nebrojeno puta mi se i tijekom samih treninga dogodilo da moram skratiti rutu i prošetati do kuće kako se ne bih, ispričajte me, posrao u gaće. Tako famozni broj dva obavljam taman pred start utrke i sve je spremno za avanturu.
Sitno brojimo do starta (photo by: Marek čije trkačke i druge avanture možete pratiti na poveznici)

Odmah ću se ispričati što nemam više fotografija sa staze, ali to je za mene uvijek borba u glavi i moram biti koncentriran na disanje, kud stajem, druge trkače (između ostalog, bitan je element svake utrke pronaći si tzv. rivala koji ima sličan tempo trčanja kao i ti pa vrebati priliku kada ga "srediti"). Nažalost, još nisam toliko iskusan (čitaj: u toliko dobroj kondiciji) da bih u potpunosti uživao u okolini tijekom trčanja. No, zato imam par fotografija koje je uspio poslikati Marek na svojem velebnom pohodu dugom 30 km (veća staza, Risnjak, bila je 30 km i išla preko Schlossera sve do Snježnika pa Lasca za Vilje i natrag u Crni Lug - nadam se da sam to dobro pohvatao, bio sam na svim tim mjestima tijekom ovih planinarskih godina, ali nisam tu često pa je moguće da sam redoslijed pobrkao). Naša beba Ris ide po Horvatovoj stazi gore do Schlosserovog pl. doma (koji je ponovno i odnedavno u pogonu!) do kojeg ima cca 8 kilometara. Što se tiče samog trčanja, trčao sam koliko sam mogao i koristio svaku priliku s manjim nagibom da stisnem. Ipak, planinari nisu ni za odbaciti u power hikingu te sam primijetio da se ne umaram previše kad sam "brzo" hodao. Dobro je znati da postaješ imun na umaranje, a ipak se krećeš, koliko god brzo možeš. Tu sam negdje spazio i svog "rivala" na ovoj utrci s kojim ću kasnije popiti koje pivo i ostalo je sad već povijest.
Dovukao sam se do Schlossera za kojih sat vremena i četrdeset minuta

Gore je veselo te ima, osim trkača, i planinara

Domar (mislim da je domar jer je nosio velike količine limenki piva) me pitao jesam li ja s ovim Čakovčancima/Varaždincima koji su otišli gore na vrh (od doma do vrha ima kojih max 15 min pentranja), ali je onda vidio da imam broj na majici. Svejedno, uspješno je prepoznao Sjevernjaka po govoru. Jedan drugi planinar mi je rekao da bi za ovakve "kosate metalce" trebala postojati posebna trkačka kategorija i da bi mi na cilju trebali dati barem pivo protiv čega se ja, naravno, ne bih bunio. Bilo je tu primjedbi i da imam više kose od nekih trkačica, a ja sam sve to shvatio kao kompliment.
A gdje je Marek? Pa on je vrlo vjerojatno već šibao za daleke, jednom debelom Risu poput mene, nedostupne krajeve. Udaljavanje od Schlossera (photy by: Marek)

Slijedi spuštanje od gotovo punih 9 kilometara. Štapove skraćujem i postaju mačevi* (da, tako ja u glavi zamišljam to i maštam da će mi pomoći ako neka zvijer dojuri iz šume... a neće - nit dojurit nit pomoći :D). Osobno ne volim spuštanja jer moram, sa svojom još uvijek malčice prevelikom kilažom, paziti na koljena, a može se gadno i pasti. Kasnije mi je moj rival koji se također zove Mario, pričao kako je pomagao jednoj curi koja je pala prilikom spuštanja. Nije ništa ozbiljnije od natučenih koljena i lakta, ali treba biti stvarno oprezan. Neki dobe polet gravitacije pa onda jure dolje, ali meni je draže da idem oprezno. Možda je bitno doći čim prije, može se iz toga crpiti određeno zadovoljstvo, ali bitnije je UOPĆE doći na cilj. U jednom komadu.
Prva i zadnja okrjepna stanica za nas Riseke je kod Medvjeđih vrata

Svašta se odlično nudilo, ali ja sam popio samo dvije čašice coca cole da brzo vratim šećer tamo gdje je potreban i nastavio dalje trčati. Neki su se natrpali sa lubenicama i izgledale su baš odlično, ali nisam htio riskirati mućkanje u trbuhu - ne znam koliko dobro plovi brod od lubenice u nemirnom oceanu kole

Dok ja gledam u hranu, Marek lovi poglede (photo by: Marek)

Imao je i dobar pogled na Učku (photo by: Marek)

Treba se dokoturati natrag do Crnog Luga, a na pojedinim dijelovima staza je puna sitnog kamenja koje je idealno za odsklizati se i pasti. Tu me negdje prelazi bakica koja ima barem 70 godina. Javlja mi se neki miks osjećaja:

a) stvarno si u lošoj formi kad te bakica od 70 pretekne, takvog bika, svinju od 30 godina koja bi trebala pucati od energije i snage,
b) odlično za ovu gospođu, u izvrsnoj je formi za svoje godine, to je cilj i
c) u tim godinama ću ja već biti pod zemljom.

Ovo je i odlična shema "negativnog", samozakopavajućeg razmišljanja: prvo ide negativnost, onda ide pozitivnost pa na kraju opet negativnost. Biti skeptičan i crno-humorističan prema samom sebi je uglavnom dobro, ostavlja nas u realnoj perspektivi, ali ponekad i blokira naše pokušaje da si poboljšamo kvalitetu života (hvala vam, ovo je bio B psychology 101, nastavljam dalje o utrci).

Rival Mario i ja se ganjamo do samog kraja, ali negdje na 15. kilometru, po ravnini kroz šumicu, prije asfalta, prelazim ga i ispravno mi se učinilo da me više neće dostići. Možda sam umislio stvari, ali činilo mi se da su moji treninzi urodili plodom jer sam po tim ravnim dijelovima stvarno mogao samo nastaviti trčati, na trenutke brže kad je bilo snage, na malo više trenutaka sporije, ali trčanje je bilo konstantno. Pripisujem to tijelu koje se ipak naviknulo na kontinuirani napor i prestalo se toliko buniti (hvala Mons Viperi i Pelješcu na tome). Zadnjih kilometar i pol trčali smo po asfaltu i tu sam ostao sam, prolazili su samo pojedini izletnici sa malom djecom. Uvijek je pred kraj pomalo borba sa glavom jer znaš da si blizu, da još malo ima do prestanka pozadinske boli, ali eto, moraš ipak nastaviti jer još nisi tamo. Pred cilj su me dočekali dječaci sa zvonima i dali su mi "petice". Utrčao sam u cilj, naklonio se gospođi koja mi je stavila finišersku medalju oko vrata i to je bilo to. Vrijeme je na kraju bilo 2 sata i 59 minuta. A rekao sam Mareku da mi je plan između dva i pol sata i tri sata. Kao i sa dosta drugih stvari u životu, bio sam TAMAN ili, ako hoćemo malo negativnije, JEDVA sam bio uopće unutar planiranog ;) Ali jesam.
Evo medalje koja je baš lijepa i sama za sebe, ali ovaj dodatak, ova ideja da ukomponiraju i otvarač za pivo... osvojili su me!

Sjedam kraj cilja na livadu i pijem ostatak vode. Dolazi uskoro rival Mario, rukujemo se, prestajemo biti rivali i postajemo trkački prijatelji. Evo još jednog momenta zbog kojeg je dobro tu i tamo otići na utrke. A što se sa prijateljima treba činiti? Popiti pivo, naravno. Uzimamo hladne Velebitske i sjedamo u hladovinu. Dok čekamo Mareka, pričamo o utrkama, treninzima, planinama. Marek dolazi nakon 4 sata i 33 minute trčanja i onda nekud nestaje. Pretpostavljam da se otišao presvući. Vidim ga uskoro kako hoda u natikačama u ljetnom izdanju sa pivom u ruci. Vesele me ti prizori. Idem mu čestitati i spremamo se za još jedno pivo u hladovini. Nakon nekog vremena ručamo, a u vege meniju je bila tjestenina sa umakom od šampinjona i zelje salata. Prijalo je pojesti nešto (prije utrke voćni jogurt sa muslijima, banana i jedan energy bar - ne volim da mi se stvari mućkaju u trbuhu dok trčim, bolje se osjećam na gotovo prazan želudac). Slijedi još malo druženja sa ljudima te nakon proglašenja pobjednika pozdravljam Mareka i ekipu te se vraćam za Varaždin.
Proglašenje pobjednika

Htio bih zahvaliti svima koji su me podržavali u treninzima i hrabrili me u trenucima dvojbi. Za one koji još nisu probali trail trčanje, preporučam to iskustvo, pogotovo ako volite planine i malo boli :)
A savjet za one koji se dvoume, osim marljivog treniranja, najbolje daje dobri stari Lucy

Oznake: Risnjak trail 2021., Nacionalni park Risnjak, Crni Lug, Kvarner trails