Lutao sam dugo po blatu i bljuzgi, okružen mnogim ljudima, dobronamjernim i onim drugim. Nema smisla glumiti pustinjaka kada to nisi. Pustinjakovo putovanje se nosi i u srcu.

Draga mi je tišina i zvuk probijanja friškog snijega, promatranje beskonačne bjeline i hladnoća koja grize ovo smrtno tijelo, upozoravajući nas da smo ranjivi, da smo živi.


Šapuće um svašta samom sebi u tim trenucima. Ukoliko se nađe nešto saopćivo u tome svemu, lijepo je podijeliti s drugima. Što su naši razgovori nego traženje zajedničkih sidrišta, poopćavanje subjektivnih iskustava i vapaj svemiru: ima li koga zapravo ovdje?


Fenomeni, preslikani na naš um, znaju biti magloviti, a oblici jedva raspoznatljivi. Nastavi gledati, trudi se vidjeti!


No, kada i nakon pomnog gledanja ne vidiš ništa ili malo, usudi se promijeniti perspektivu ili samo pusti vremenu da učini svoje.


Putuj, bori se, ali nemoj zaboraviti uživati u oblicima i darovima pruženim tijekom putovanja.


A kad se jednom pogled razbistri i vidiš jasno ono čega si prije bio svjestan samo kao san, imaj hrabrosti priznati greške, ali i budi zadivljen ljepotom, budi sretan jer sada vidiš. Budi konzistentan u svojoj potrazi za svetim gralom, Istinom - upij, implementiraj, nastavi dalje.


Bijela haljina planinskog sveca poškropljena je blatom i krvlju, crnim mrljama za koje je bolje ne znati kako su nastale. Zapamti, i taj svetac bio je dječak, mladić, muškarac. Postoje mrlje koje se daju ukloniti, a postoje i one koje ostaju s nama, na našim bijelim haljinama. Mrlje su dio posvećene haljine. One vidljive postaju signalizacija drugima, ali to je manje bitno. Uvijek će postojati oni koji će prstom uperivati na naše mrlje. Bitno je što smo mi iz tih mrlja izvukli. Bitno je da prevaziđemo mrlje. Prihvati, implementiraj, poboljšaj.

I oči uvijek uperene na sljedeći vrh.

Oznake: unutarnje putovanje