Prije dvije godine i tri mjeseca prvi puta sam upoznao dio Samoborskog gorja. Onda se nisam tako detaljno bavio izradom planova puta nego sam se u potpunosti prepuštao drugima, a u glavi sam vrludao i uživao u krajolicima. Ništa to ne govori o količini uživanja, ali ukoliko pogledate folder koji nosi naslov „Japetić 15.8.2015“ na mom kompjutoru naći ćete samo četiri fotografije i to osoba i hrane, a krajolika ni za lijek. Stvari su se s godinama promijenile pa Vam tako ovaj puta, na svačije veliko zadovoljstvo, donosim pregršt slika koje služe najviše da Vas nagovore da i sami zakoračite u prekrasnu samoborsku prirodu.

Putokazi kod Šoićeve kuće

Pregledavši informacije na internetu i konzultirajući se s planinarskom kartom gospodina Smerkea, odlučio sam svoje drage prijatelje Igora, Ivanu i Maju provesti kružnom rutom koja bi obuhvatila barem dio krasnih mjesta koja nudi Samoborsko gorje. Ukratko, naš zadani put je bio ovakav: Šoićeva kuća (385 mnv) – Japetić (879 mnv) – Velika Vrata (590 mnv) – Stražnik (708 mnv) – Veliki Oštrc (752 mnv).
Gojzeki oblače gojzerice

U početku kreće malo teži uspon i prolazite pokraj kuća i vikendica Malog Lipovca. Šoićeva kuća ili ne radi ili mi nismo dobro gledali te tako drugi istoimeni objekt propustili. Svakako, trebalo je u početku i malo zalutati te smo tako samo nastavili oštro po ostatku vododerine koja je izgledala dovoljno kao divlji planinarski put. Malo avanture za moje suplaninare od kojih su se neki već počeli buniti. No, dobro je s vremena na vrijeme potvrditi svoje snalaženje u prirodi, a najbolji način za to je manevar Sokol-Kezele.


Sat i petnaest minuta nam treba do Japetića, najvišeg vrha Samoborskog gorja. Na njemu se nalazi piramida s koje se inače vidi krasno i daleko, ali ovaj put su se ispriječili oblaci. Nalazili smo se iznad oblaka, izgledalo je kao da smo okruženi morem. To je jedan od onih trenutaka kad si planinar potvrđuje zašto je krenuo na put. Ćaskam s jednim iskusnim planinarom koji priča o pohodima Žumberkom, a meni objašnjava gdje se što nalazi na Samoborskom gorju. Pokazuje mi Plešivicu, Veliki Oštrc, a u daljini proviruje i Okić. Brzo hvatam i pamtim sve što mi iskusniji kolega govori i već planiram nove pohode – takav je um strastvenog lutalice.


*Izdvajam ovih par slika s piramide izvan fotogalerije, ali sve fotografije možete povećati klikom na njih*
More oblaka

Pogled na Plešivicu i mali Okić pokraj

Ekipa na okupu

Od Japetića do pl. doma Žitnica (815 mnv) ima kojih deset minuta. Trenutno se nalazite na posebnom rezervatu šumske vegetacije Japetić. Vožnja vozilima je ovdje zabranjena što nas posebno zadovoljava. Kod Žitnice je gužva, ali ima dovoljno mjesta i ne smeta nam to toliko jer smo u trenucima baš mi najglasniji. Karizma se, kao i barbarluk, čuje nadaleko. Dom je opremljen do zuba i za zube svih planinarskih gladuša. Maja i Ivana piju planinski čaj, Igor i ja, dakako, Velebitsko pivo. Ivana nosi svoju vlastitu hranu jer je na prehrambenom programu, a Igor naručuje restani krumpir s vratinom. Igor bi također na prehrambeni program, ali, citiram: „Razum kaže piletina, ali srce naručuje vratinu“. Maja jede repu s grahom, a to ja kao vegetarijanac mogu kušati te to i činim. Reći ću samo da planinarski dom Žitnica ima naše pohvale!


Ah, da. Prije samog pokreta prema Velikim Vratima, Igor i ja trčimo ponovno do Japetića da ja udarim žig u dnevnik Hrvatske planinarske obilaznice koju sam prije otprilike dva mjeseca službeno započeo. Naravno, cilj mi je jednog dana dobiti najviše priznanje koje hrvatski planinar može imati. Odlučnost i strast su opasne u kombinaciji.
Odlučno i hrabro naprijed

Krećemo dalje prema Velikim Vratima, a to znači oštro spuštanje. Već onda sam shvatio da ta Velika Vrata bolje zvuče nego što izgledaju. Prestižemo par planinara koji se muče po stazi u potpunosti prekivenoj lišćem. Oprez je poželjan jer lako ode gležanj kao što smo mogli vidjeti prije koji tjedan na Konju. Kod Velikih Vrata su parkirani automobili. Stvarno nismo fascinirani te ubrzo nastavljamo dalje prema vrhu Stražnik.U blizini Stražnika

Stražnik je vrh prekriven šumom, ali uskoro se pružaju krasni vidici prema piramidi na Japetiću. Iako još nismo došli do kraja, mogu već sad reći da je sveukupna ocjena ove kružne staze barem 8/10 jer pruža sve pomalo – ima vidika, na dijelovima je izazovna, priroda je prekrasna, a možete se i najesti te napiti po putu, a da opet to ne bude prezasićeno kao što se Medvednica nekad čini. Što je možda najvažnije, staza onom koji je obilazi prvi puta nikad ne dosadi. Tek možda na zadnjem dijelu pred samim Velikim Oštrcom i pl. domom Željezničar staza malo vijuga i kao da nema kraja. Od Stražnika do Velikog Oštrca nam je trebalo kojih četrdeset minuta.


Približivši se Velikom Oštrcu, mogli smo već čuti da je tamo pravi dernek. Pl. dom Željezničar se nalazi podno Velikog Oštrca te Vam treba možda koji pet do maksimalno deset minuta do vrha. Svirale su se gitare i tamburice, a veseli planinari su pjevali. Nadaleko se orilo, ali mi nastavljamo prema vrhu. Mislim da i planinarska etika nalaže da se ne smije toliko galamiti na planini, ali ovo je pl. dom pa je valjda dopušteno. Na samom vrhu se opet pruža pogled na Plešivicu, a vidi se i vrhić špičastog Okića. Uskoro se vraćamo do pl. doma.


Zapahnule su nas toplina i alkoholne pare. Nasred blagovaone je prekrasan zeleni kamin koji grije već uzavrelu atmosferu. Vidno pijani svirači i pjevači skakuću, a gojzerice plešu svoj planinarski bal. Simpatično je to sve možda u prvih pet minuta, ali postaje pomalo iritantno s vremenom. Prosječna dob u Željezničaru je šezdeset godina.
Naravno da su to putari...

Nismo najmlađi jer ima male djece, ali moglo bi se reći da smo na samom početku mladosti planinarstva. Razmišljajući s odmakom, zapitali smo se hoćemo li i mi biti takvi kad postanemo „zreli“ planinari? Možda sad ovo pišem, zvučeći čangrizavo, a zapravo ću jednog dana biti glavni kolovođa ovakvih predstava koje u sebi nose pravi duh gozbinstva. U svakom slučaju pogledajte video snimljen u pl. domu Željezničar koji će Vam dati pravu sliku onog što se događalo.



Ponuđena nam je domaća piva, ali gazda nas je krivo procijenio. Naime, mladi možda jesmo, ali u pivo se prilično razumijemo. Okusni pupoljci genetskog superdegustatora su naprosto dekonstruirali to domaće pivo koje nije dovoljno stajalo (procesu karbonizacije nije dato dovoljno vremena) te se u njemu previše osjećao alkohol. Za pijanog planinara je možda dovoljno, ali za jednog pivskog playboya nedostatno!
Druženje s drugim vrstama pred pl. domom

Napuštamo pl. dom Željezničar te za dvadeset i pet minuta dolazimo do Starog grada Lipovca koji je otprilike na razini Puste Bele, ali nije ni do koljena našem Belecgradu i velebnom Milengradu. Prilažem OVDJE video koji je pomalo neslušljiv zbog jakog vjetra na samoj utvrdi, ali vizualni sadržaj će vam dati ideju kako je to biti na Starom gradu Lipovcu. Od Lipovca do Šoićeve kuće ima kojih petnaest minuta, ali spust je strm te se uz napadalo lišće i blato preporučuje izuzetni oprez. Izmučeni smo i sretni. Mnogi se pitaju kako je to moguće?




Ne-planinarski dodatak:
Na povratku u Zagreb stajemo u Samoboru i kupujemo samoborske kremšnite. Red za kremšnite je ogroman, ali usprkos tome uskoro dobivamo svoje tople kremšnite. To je stvar osobne preferencije, ali nama su bile bolje dok smo ih malo ohladili u frižideru.
Ohlađena samoborska kremšnita

Hmeljasta IPA

Ivana i Igor odlaze za Bedekovčinu i poslije za Varaždin, a Maja i ja ostajemo u Zagrebu te drugi dan lutamo art parkom i užim centrom da bi pronašli sushi bar. No, izgleda da nijedan ne radi nedjeljom pa se zadovoljavamo s pizzom. Odlazimo u Muzej iluzija i malo se igramo vlastitom percepcijom.


ŠTO JE SLJEDEĆE?
Planinarske avanture se nastavljaju na mističnom Žumberačkom gorju. Do čitanja uživajte u prirodi i planinama!

Oznake: Samoborsko gorje, Japetić, Žitnica, Stražnik, Veliki Oštrc, Željezničar, samoborske kremšnite, život planinara