U pozadini svira Diablo Swing Orchestra - Ballrog Boogie.

Nekad davno sam znao tako započinjati postove. Ovi su stvarno dobri, poslušajte slobodno.
Nisam jedno vrijeme pisao blog iako sam imao još putopisnog materijala. Kolovoz možda neće biti toliko produktivan u tom smislu koliko je bio srpanj, ali u banki je već jedno 240km. Aktivnosti su svakakve, ali većinom je to dobri stari bicikl. Također, planinarili smo na Japetić.
Zadnji post koji sam napisao se našao na naslovnici blog.hr-a. Sjećam se vremena kad sam tek počinjao pisati i završiti na naslovnici je bilo stvarno nešto. Sreo sam nedavno jednog starog prijatelja kojeg sam u tim počecima često spominjao jer smo provodili dosta vremena zajedno. Pri spomenu da još uvijek pišem blog, on se toliko začudio i smijao se. Ne, stvarno. Iskreno se smijao, ali ne bih rekao da je to bio onaj ismijavalački smijeh nego više "ti si lud" smijeh.
Pisali smo već mnogo o tome, ali blog je praktički mrtav. Prije 5 minuta sam shvatio da već dugo nisam napisao neki post samo zato da napišem nešto i skinem nešto s duše. Ubacili su se tu mnogi spisateljski i umjetnički projekti od kojih je jedan moj bend Sten Mol za kojeg pišem tekstove i stvaram svemire.
Možda je to stvar pojedinca i njegovih namjera, ali dosta često se nađem u klopci pisanja nečega radi nekog drugog. Često zamišljam reakcije ljudi i nekad stavim cenzuru na napisano ili se trudim to sve urediti da sve izgleda toliko neprirodno i uopće ne onako kako bih ja to rekao. Neki su koristili blogove kao ispušne ventile, online dnevnike koje bi onda neki pratili pa davali savjete, itd. Tih dana si mogao samo objaviti svoj problem na blogu i okupila bi se ekipa dušebrižnika koji bi nešto komentirali. Danas su komentari rijetkost ako nisi svima duboko u guzici. No, nemojte se osjećati pogođeni time što pišem. Nije samo blog zahvaćen s tim. Sve funkcionira na taj način, a aktivirajući se u svom rodnom gradu u scensko-umjetničkom smislu sve to više uviđam. Ne žele te čuti, ne žele te objaviti, ne žele doći slušati tvoju glazbu, a nadaleko trube da mladih u našem gradu nema. Statistika govori nešto drugo, ali shvaćam da oni misle da su mladi previše pasivni. To je istina jer je u ovom slučaju potrebno nešto volonterskog rada što je za većinu danas previše za tražiti. Napraviti nešto i za to ne dobiti praktički* ništa je suludo. Ako već nije u pitanju dobivanje novaca, najmanje što mogu raditi je širiti svoj utjecaj. Neki to rade pišući korisne i duhovite članke, a drugi pišu statuse po fakebooku u kojima pozivaju sve žive i nežive da im se jave u inbox. Previše sam već pisao o fakebooku pa ću se ovdje zaustaviti, ali moram priznati da se ne prestajem ni danas zgražati dok vidim da stvarno postoje ljudi koji provode na taj način svoje vrijeme. "Like" i "palac gore" su postali sve što nam je potrebno.

No, još uvijek se nađe pokoji heroj koji je spreman pokloniti svoje vrijeme za nešto što se naziva "viši cilj". Iako moram i to komentirati jer ne mislim da je borba i ulaganje u viši cilj nešto što se ne isplati. I tako dugo dok će postojati barem jedna osoba koja je spremna ostaviti svoju ljudsku prirođenu sebičnost barem na trenutak, ja ću gledati, klimati glavom i uključiti se.