Budući da smo zadnja tri vikenda (točnije: zadnje tri nedjelje) osvojili tri lokalna brda, dobio sam prijedlog da stvorim blog posvećen samo tome. Zasad neka to ostane samo ideja jer se javljaju neki problemi. Najviše bih imao problema s tim gdje smo točno krenuli, s koje strane i kojim putem. Ne vozim auto ja, a ni ne pratim baš kud idemo detaljno da bih mogao nekome s tim informacijama pomoći pa...

Uglavnom, opremu smo manje više nabavili i sad smo spremni da trekkamo koga god hoćemo. Ovo zvuči tako stalkerski, ali neka. Možemo i ljude pratiti ako treba... ne, šalim se. Idemo po šumskim i gorskim stazama. Tamo najčešće nema nikoga, ali kad se nađe netko, zanimljivo mi je kako se fino ljudi uvijek pozdrave. Ima nešto u tome. Dolje na cesti i ravnini ljudi nisu toliko pristojni. Hm, kad smo već kod toga...

Nažalost, na početku ove godine je moja dugogodišnja pratiteljica (9 godina) otišla u pseću Valhallu. Maza je otišla brzo, ali bolje je možda tako. Imamo u kvartu jednog starijeg psa koji se sam ne može više ni podići na noge i... tužno je to. To je kao kad neki mladi čovjek kaže: oh, ja želim otići mlad.
Nitko ne želi otići mlad mlad. Samo ne želi završiti na aparatima i gutati 16 tableta dnevno.
2 i pol mjeseca od tog tužnog događaja, rodilo se novo malo čudo. Pravi mali potomak vuka koji sad sjedi pred mojim kućnim vratima i čuva me od zla kad ja ovo pišem; sa slušalicama na uhima, ne bih čuo ništa da mi netko i dođe iza leđa.
Sad već ima 3 i pol mjeseca i šeće se kao velika. Pokazuje veliki potencijal za vjernog pratitelja i izuzetno sam zadovoljan.
Po prirodi je očito dosta pametna, ali i naučila je već dosta stvari. Dobra je s drugim psima i nema neke divlje reakcije kao što neki nesocijalizirani psi imaju. Još je mala, ali uskoro će ona ići s nama na planine. Zasad samo osvaja kvart i okolicu i upoznala je već puno mnogih četveronožnih prijatelja.

No, da počnem pisati ono što mi je zapravo malo na um.
Jučer tokom šetnje su mi prišle neke dvije cure i počele su razgovarati sa mnom.
Budući da ja pokazujem neke artificijelne (navodno po prirodi nisam takav, štogod to značilo) znakove asocijalnosti pa mi je inače teško samo sresti na cesti neke ljude i pričati s njima. Da ne spominjem cure i slična bića koja mogu privlačiti druga bića. Sad se odjednom šećem s tim malim psom i ljudi mi samo prilaze i pitam se: što se to pobogu događa?
Ne znam kako da to kažem, ali dobri smo duo. No, naravno, ja nisam toliko simpatičan kao mali sibirski haski (ne umišljam si gluposti) i vjerujem da bi me ljudi izbjegavali u širokom luku da nema četveronožnog prijatelja, ali hej... i to je nešto, ne?
Zanima me, koliko muških šetača pasa uzima te neke slatke pasmine da bi privuklo djevojke?
Očito to pali, sad je samo pitanje dal netko uzima drugo živo biće samo da privuče druga živa bića.

Što se sve radi radi parenja?

Oznake: planine, lokalni psi, zov na parenje