Da nisam čovjek, ovaj post bi imao mnogo manje riječi.

„Mogao sam znati da će se ponoviti.“

Trebao sam, dapače. Suosjećanje koje uz sebe sugerira naivnost, što opet imam zahvaliti svojoj ljudskosti, me uvijek povede korak predaleko. Predaleko od onog što sam želio vidjeti. Što je najironičnije, svaki korak predaleko mi uvijek iznova pokazuje moje slabosti. Kao zrcalo koje netko stalno stavlja pred mene u mojim najranjivijim trenucima. Taj netko sam ja.
Volio bih misliti da se sve događa s nekim razlogom i da sve stvari koje proživljavamo moraju biti proživljene, ali hladna realnost stvari i oštrica postojanja me navodi na nešto sasvim drugo. Sam sam kriv za one koji su oko mene. Ja nisam oni, ali sam kriv što je taj iluzivni objekt (u ulozi subjekta) kojeg nazivam sobom okružen takvim pojedincima. Ima onih koji bi željeli da prikažu čovjeka kao toliko društveno biće koje ne može bez onih koji su oko njega. Po takvim teorijama, svi koji nas okružuju nas oblikuju i mi ne bi bili što jesmo da njih nema. Možda su sve ove dileme sasvim opravdane.

Možda je to što me razara Kantova nedruževna druževnost ljudi. Moj nagon za usamljivanjem (koji je sve jači i jači) je još nekad prekinut mojom potrebom za druženjem s ljudima i u tom trenutku pomislim da ima nade za ljude oko mene. Ako nada i postoji, onda je to samo njihova šansa i ja je u ime njih nikako ne mogu ostvariti. Zvuči kao klišej, ali svatko hoda svojim putem. Njegov put je „osvijetljen“ njegovim gledištem i nitko drugi neće napraviti daljni korak umjesto njega samog.

Ovo, ipak, nije radikalni solipsizam. Ima ljudi s kojima komuniciramo (i koji su toga vrijedni) i koji utječu na nas koliko i mi utječemo na njih. Zbog jedne takve osobe hodam kroz sve te grozote s LiBeNaMgKCaRbSrCsBaFrRa u s bloku. Zbog takvih ljudi se nastavlja dalje i ne gubi se nada u budućnost. I ma što se dogodilo, ma koliko oni tvoje težnje ne prepoznali u određenom trenutku, ti ćeš hodati ovim svijetom s mišlju o njima. Pa makar oni na tebe i zaboravili.


Za nešto ćeš se na kraju ostati držati. A kad za to dođe vrijeme, otpustit ćeš i tu iluziju.




p.s. - There is someone who gives a fuck

Oznake: Pogled kroz prozor u noći