Neki čak i moji najbliži prijatelji bi nazvali ovo dosadnim pričanjem i nečim što ljudima u životu ne treba. Ja se ne slažem s tim stajalištem i primoran sam ovo napisati u nadi da će netko čuti.

Postojalo je vrijeme kad je biti društven bilo nešto "prirodno". Postoje jako velike šanse da sada to nije slučaj. Priroda sama po sebi stvara "bolest" jer treba postojati neki otklon da bi netko mogao otkriti što je u većini slučajeva moguće - tzv. prirodno, normalno, lišeno bolesti. Sve što je ljudsko je zapravo na neki način bolesno. Ili je barem to postalo vremenom, kojim čovjek sve više ide u otklon od onoga što je možda trebao biti - to je nešto što nikada nećemo znati. Prihvatiti da je otklon sam po sebi prirodan je sebedestruktivno. Željeti neprijatelja nije logičan izbor. Željeti prijatelja je nešto još manje logično. Moramo napustiti konvencionalan smisao da bi shvatili rečenicu iznad. One koje puštamo bliže našim tajnama i "istini" (barem onome što ego projicira nama samima o nama samima) su vjerojatniji da bi mogli biti naši neprijatelji. Dolazimo do toga da je najgori neprijatelj zapravo prijatelj. Da li to znači da bi naš neprijatelj mogao biti naš najbolji prijatelj? Naš neprijatelj je zapravo jedini koji je iskren s nama. On na sve načine pokušava do nas doprijeti istinom. Istina je jedina koja čovjeka i njegove konstrukte pogađa. Jedna (i jedina) istina pogađa čovjeka više od tisuću laži i ogovaranja. Ogovaranje može čovjeka samo uljuljkati u san. Zbog tog razloga se i pametni ljudi klone ogovaranja ili bilo kakvog sudjelovanja u istom. Laž djeluje na sličan način.

Svi ti današnji klinci i mladež mojih godina (pa i stariji od toga) su izgubljena djeca koja traže povišena stanja svijesti. Ima među njima i onih koji ne mogu to pojmiti pa onda izlaze van jer je to nužnost mladosti i tako jednostavno mladi ljudi provode svoje vrijeme. Govori se uvijek o površnim temama. Ono što želim ovdje reći je da se čovjek koji misli mora spustiti na nižu razinu postojanja da bi uživao u stvarima koje se mogu događati recimo u zadimljenom kafiću. Ne da je samo štetno za same ljude koji sanjaju nego je štetno i za one koji teže k tome da se probude (oni budni ne izlaze na takva mjesta). Učini mi se uvijek da su takvi ljudi samo utezi koji te svom svojom težinom/silom pokušavaju vuči k dnu od kojeg pokušavaš poletjeti u visine (što god te visine predstavljale i značile). Površni razgovori o svakodnevnim stvarima koji kidaju (pero po pero) naša krila. Netko bi se mogao onda zapitati: "Što učiniti?"
Cijena koju se mora platiti je nepriznanje među svojim vršnjacima ili "prijateljima" koji rade/vole sve "stvari koje rade mladi".
Za sve stvari se u životu čovjek mora potruditi pa to znači i za viša stanja svijesti. Ništa ne dolazi s neba i sve što nam se događa smo nečim zaslužili. I ljudi u kafiću su zaslužili sve što se oko njih događa (glasna muzika koja nema dubljeg smisla, jeftini alkohol koji zapravo to nije, mnoštvo zgodnih mladića i djevojaka svugdje okolo - jedna od njih sjedi u vašem krilu, vječno dozivanje konobara nakon svake runde), pa možda o tome ni ne bi trebalo podrobnije govoriti. Jedino pitanje je to što natjera sve te ljude da se promijene, da postanu nešto što nisu i što ih natjera da pomisle da je u tim niskim zabavama spas iz onog u čemu su se našli. Ono što želim reći je zapravo to da "niska" zabava ne postoji. Ljudi su različiti, ali svi bi se željeli osloboditi patnje i proširiti sreću. Ipak postoji zajednički cilj kojemu bi svi trebali težiti i "niska" zabava se kad tad mora pretvoriti u "višu" zabavu. Zašto postoje sve one priče o ljudima koji se zabavljaju na površan način (imaju mnoštvo žena, mnogo alkohola, droge i rock 'n' rolla) pa kasnije shvate da su izgubili vrijeme i da bi trebali/htjeli živjeti nekako drugačije? Zašto se kaže da je "laka zabava" i lako potrošiva? Siguran sam da za to postoji neki razlog i siguran sam da se u tome krije poziv da počnemo razmišljati.
Sve te priče o tome da se na taj način ljudi opuste i da prestanu razmišljati su zavaravanje. Zapravo je tu i poanta cijele priče. Ljudi prestanu razmišljati. Govori se kako društvene mreže utječu loše na ljude jer se ljudi sve više druže jedni s drugima na virtualni način, a ne na onaj "dobar stari način uz kavu" (ili uz neko drugo piće). Nikad niste pomislili da je druženje samo za sebe štetno? Možda je stvar u tome što su ljudi premalo sami sa sobom. Stvar je sigurno u tome. Teško je ulaziti u interakciju (barem onu istinsku) ako ni ne poznamo onoga kojega upuštamo u tu tzv. interakciju. Na kraju će ona stara: "Gnothi seauton" biti sve što će nam trebati. Moramo spoznati sami sebe i svoje iluzije i odbaciti ono što nam ne treba da istinski živimo. Otvoriti konačno oči i priznati sami sebi istinu - koja i nije tako ružna kad ju naučimo gledati kroz oči koje ona zahtijeva, a ne kroz oči ovog pokvarenog i bolesnog svijeta u kojem je gotovo sve samo produkt naše mašte i onog što bismo uzvišeno željeli nazivati našim umom.


"Na kraju shvatiš da je podjela na neprijatelja i prijatelja zastarjela. Ma sama podjela je zastarjela. Shvatiš da si ti oni koliko su i oni ti - i to te istinski pogodi jer bi to značilo da moraš natrag po njih i k njima ako želiš sebe nekud maknuti s ove, naizgled, mrtve točke. Uvijek netko ovisi o nekome. Ipak, to ne možeš zasigurno znati dokle god nisi otvorio oči i dokle god ne spoznaš samoga sebe. Do onda možeš samo spekulirati i misliti sve i svašta. Nikad nećeš biti do kraja siguran. Tek kad otvoriš oči."