U tramvaju je ovih dana vruće. Pogotovo u onim starijim koji nemaju ni klimu ni ništa. Ljudi se žure isto kao i uvijek. Guraju se kad trebaju proći jer ovo društvo je individualističko. Ako se ne probiješ sam, nitko se za tebe neće probijati.
Dolazim do zgrade s nekim natpisima na crnoj ploči. Gotovo uvijek mi se zavrti dok vidim takve table jer znam što slijedi. Unatoč tomu, ulazim spremno u zgradu uvijek nekako spreman i uključujem svoj bezosjećajni mod. Da ga ne uključim tko zna što bi bilo? Već i kroz njega ponekad prolaze emocije i srdžba na ono što moje oči vide.

Dok ulazim vidim razne ljude koji idu tamo ovamo po hodniku. Svima se čini se žuri. Neki se ne žure samo iz razloga što njihove stare kosti i štake,štapovi i ostala razna pomagala to ne dopuštaju. Uzimam neke papire. Razgovaram s nekom službenicom.
-„Nezaposlen ili student?“
-„Student. Mislim...nezaposlen.“
-„Što si na kraju?“
-„Student.“
Daje mi neke dodatne papire i šalje me na neki šalter dalje niz hodnik. Posudit će mi nekakvu olovku kad nabavim neke potvrde. Nabavljam potvrdu i doznajem usput da imam dvije adrese. Nešto ne valja. Ispunjavam neke daljnje formulare i vraćam posuđenu olovku.
-„Puno hvala.“
-„Molim...student.“

Šalju me na neki drugi šalter. Ispred mene par ljudi. Dolazi neka starija osoba sa štapom. Puštam je. Ona se zahvaljuje. Smješkovi razmijenjeni. Dolazi još jedna starija osoba. Propuštam i nju.
-„Gospođo! Trebate imati odrezak od vaše zadnje mirovine.“
-„Ali ja više ne primam svoju mirovinu.“
-„Kako to mislite ne primate mirovinu?“
-„Pokrali su me, znate...“
U mojoj glavi polako kipi. Bezosjećajni mod se topi.
Dolazi neki stariji gospodin na red.
-„Gospodine imate sve...samo malo, sve osim vaše osobne.“
-„Ja nemam osobnu.“
Smiješak na mom licu.
-„Kako mislite to? Svi građani imaju osobnu.“
-„Imaju svi osobne iskaznice, ali nemaju svi... *pokazuje onu gestu koja simbolizira novce*“
-„Gospodine molim vas da se vratite s osobnom.“
-„Rekao sam vam: nemam osobnu.“
Smiješak na mom licu postaje sve veći.
Malo kasnije dolazim i ja na red. Predajem sve papire. Službenica na šalteru se smiješi. Imam sve papire i čini se da je zadovoljna. Daje mi neku potvrdu da sam predao papire. Stavljam je u svoj, jedan od rijetkih, fascikl.
Kad izlazim iz zgrade, još uvijek imam pred očima sve one ljude. Sve one male cifre koje pišu na njihovim potvrdama. Razmišljam o sistemu. Razmišljam o nepravdi. Osjećam srdžbu. Ona se pretvara u tugu. Pokušavam se nasmiješiti. Razmišljam još malo.
Uzimam iz svog džepa novčanik. Otvaram novčanik...

...gledam osobnu.

...

Smijem se.