Dugo vrijeme sam bio zakopan pod zemljom. Jedini prijatelji koje sam imao su bili crvi koji su pokušavali probušiti rupe na mojoj lubanji koja još nije bila spremna za tu sudbinu.
Ubijen sam zalutalim metkom koji mi je rasparao vrat. Njegov "prijatelj" me zamalo pogodio i gotovo sam potpuno oglušio jer je bio ispaljen iz teške protupješadijske artiljerije koja je čuvala prolaz u jednoj ulici.Smiješno je zapravo da spominjem riječ prijatelj jer je na kraju ispalo da sam dobio metak od svojeg dobrog prijatelja-ili se samo činilo da je dobar. Praktički svoju smrt nit' nisam čuo..ali sam je zato osjetio..i previše osjetio. Uopće me ne pitajte što se tamo događalo. Nije niti bitno tko sam ja bio.

Kad sam uspio, kako da kažem? hm..izrovati svoj put na površinu, začudio sam se jer je moj vrat bio u redu. Sve je izgledalo kao i inače. Groblje oko mene je mirišalo na smrt. Znači, nisu me poslušali kad sam im rekao da me spale i prosipaju nad oceanom. Dobro, nije niti bitno sad kad imam drugu priliku, ili se barem tako čini.
Tišina je obavijala groblje što se i očekivalo. Nemojte sad odmah misliti da će se i ostali stanovnici tog mirnog mjesta dići i hodati okolo. Čini se da je ovo bilo kao neki san. Pokušavao sam otkriti što se događa, ali prvih par trenutaka mi nije bilo ništa jasno. Podigla se lagana magla nad grobovima i spomenicima nekih prošlih ljudi kad sam prolazio pokraj njih. Poneko ime mi je zapelo za oko kad sam prolazio makar niti jedno nisam mogao prepoznati.. tko su svi ti ljudi?

Uspio sam naći izlaz iz tog tamnog mjesta. Čini se da ovim grobljem nije nitko hodao po noći jer je osvijetljenje bilo prelagano. Praktički,šetnja u ovo doba..hm..koje je uopće doba bilo? Noć pretpostavljam. Da nastavim, šetnja u ovo doba je bila samo za hrabre. Izlaz je naravno bio zaključan pa sam preskočio nisku ogradu koja se sastojala od malo betona, a ostatak ograde je bila živica koja je očito bila nedavno uređivana.
Ulica je bila isto tako tamna kao i groblje. Jedino što je tu i tamo rasvijetlilo moj put je bila pokoja ulična lampa koja je očito bila pokvarena pa je ponekad bacila snop fotona na ulicu ispred mene. Polako sam prepoznavao krajolik i shvatio da sam u svom rodnom gradu. Odlučio sam prošetati kroz noć i u tamu. Nemojte misliti da nisam pokušao otići kući ili možda nekom dobrom prijatelju. Ne znam zašto, ali jednostavno sam osjećao da je to nemoguće. Nemojte me pitati zašto i kako.. jednostavno sam osjetio onaj isti osjećaj gušenja kad bih pomislio na nešto poznato.
Bio sam sam u ovom prokletom gradu i jedino što sam mogao napraviti je da hodam dalje u tminu. Sad ionako nema povratka.. što? Da se pokušam zakopati u onaj grob iz kojeg sam došao? Don't think so.

Kladio bih se da je prošlo dovoljno vremena da se konačno pojavi i dan..ali njega nije bilo.
U međuvremenu sam posjetio sva meni draga mjesta u gradu. Točnije mjesta na kojima sam znao prije za vrijeme svog kratkog života provoditi vrijeme sa meni dragim osobama. Na svakom od tih mjesta su mi navrla sjećanja koja su me pogodila kao dodir struje. S vremenom sam shvatio da je bolje ne misliti o prošlom i ne mislim samo sad na one gluposti koje ljudi govore da bi se zavarali i na patetičan način pokušali gledati unaprijed. Ja nisam imao svoje unaprijed. Ja sam imao sam ono iza.. al ono iza je bilo preglupo da bih se okretao. Nikakve koristi od toga.. od osvete sam odavno odustao. U ovoj dimenziji, ako ovu realnost u kojoj se jedva vidi par koraka dalje možemo nazvati dimenzijom, nije bilo prije ili poslije. Bilo je tu samo to vječno sad koje je samo davalo dramatičan okus cijeloj priči. Nakon nekog vremena sam shvatio da osjećam da me nešto muči. Što sam duže ostao u ovoj tami to sam više mogao povezati stvari.. kao da mi je netko polako dodavao podatke u moj mozak. Sjećanja su opet počela navirati. Odustao sam od toga da imalo isčekujem dan i sunce. Gdje je naša velika i sjajna zvijezda bilo je pitanje koje nažalost neće dobiti odgovor.

Kad je prošlo dovoljno vremena da prođem cijeli svoj grad, shvatio sam da su mi neke obične radnje onemogućene. Nisam uopće disao niti sam treptao. Kad sam pokušao dotaknuti nešto, moja ruka bi jednostavno zavibrirala i polako se opet smirila. Odlučio sam ne dodirivati ništa. Ne ostaviti traga. Ionako me nitko neće tražiti.
Promjena okoliša se dogodila veoma brzo. Dovoljno brzo da me malo izbaci iz takta..

Stajao sam na početku hodnika koji je bio obojen nekakvom sivom i tmurnom bojom. Gledao sam na drugi kraj i polako zamijetio da je tamo bila nekakva svijetlost. Kako je svijetlost postajala jačom tako su i zidovi počeli krvariti.
Tamno crvena krv se počela slijevati sa zidova i nakon mnogo vremena, ili se barem tako činilo, osjetio sam hladnoću. Pogled koji sam držao na svijetlosti na kraju dugog hodnika me na neki način grijao. Zaboravio sam na krv i krenuo polaganim korakom u susret toplini. Ona je tamo samo stajala i kao da me čeka.
Prišao sam joj polagano.. krv je već curila po podu hodnika i dodirivala moje noge. Bilo je hladno. Da se nisam približio svijetlosti vjerojatno bih se smrznuo.
Stao sam pred svijetlost i počela se iscrtavati silueta.. ženska silueta.
Bila je to ona.. prekrivena laganim pokrivačem svijetla. Vidjelo joj se to prekrasno lice koje mi se nasmijalo..
Osjećao sam se kao da trenutak traje vječno. Trenutak nakon sva sreća je nestala i osjetio sam nailazak moje stare prijateljice.. prijateljice koja je nosila ime bol.
Na trenutak sam vidio nju kako drži za ruku nekog drugog i zastao sam. Znao sam da sam vraćen na početnu točku svog putovanja. Osjećaj ledeno hladne krvi je polako nestao..

..bio sam natrag pod zemljom. Zapravo.. to je bilo moje unutrašnje stanje. Stajao sam ja među ostalima i radio sve što i drugi rade.. ali.. Osjećao sam se mrtvim. Kao što se sada osjećam. Umro sam nedavno, samo to znam.
Ostali su mi moji snovi i ideali za slijediti, ali nikad neću zaboraviti da sam umro tog dana.
Vidio sam mogućnost svoje resurekcije..samo ona je to mogla učiniti..vratiti me među žive.

Sad kad sam ovdje vidim svoju svijetlost, vidim nju kad zatvorim oči. Zateknem sam sebe kako držim sklopljene oči samo zato da bih ju gledao. Njezino lice..to neokaljano, prelijepo lice. Ponekad pomislim, makar se odmah pokušam otarasiti tih misli, kako bi lijepo bilo biti sada mrtav pa da zauvijek žmirim i gledam u nju.

Jednog dana.. tog jednog dana stajat ćeš kraj mene i tame više neće biti..