Jučer sam gledao Hotel Rwanda kojega mi je moj dragi prijatelj Buć posudio.
Neću pisati svoje dojmove o tome jer nikada ne bih to znao napisati i opisati.
Samo ću reći da me nekad progoni osjećaj da sam nekad bio tamo pod tim suncem,pod tim krošnjama i na toj zemlji.
Možda neki prošli život ili nešto, ali znam da gotovo sigurno postoji neka povezanost jer ja ju osjećam.I previše.
Plakao sam.. suzile su mi se oči toliko puta. Pitao sam se: "Što je sa tim svijetom?" Bio sam bijesan. Pa sam opet plakao... i tako jedno vrijeme.

Koliko se samo novaca daje za vojsku. Pitam se kuda ti novci stvarno odlaze jer ako je toliko potrebna, gdje je ta silna vojska bila 1994.g? Gdje je bila ta silna vojska velesila kad se u Rwandi događao genocid. Svijet je samo gledao.
Novinari su samo snimali slike vrijedne ganuća i najhladnijih ljudi ali svijet se samo zgrozio a nakon toga su nastavili dalje večerati... I tako je to uvijek. Svijet stane na jedan trenutak a onda nakon tog trenutka je sve isto. Nitko ne mari, svatko odlazi za svojim poslom. Pitam se dali suosjećanje još postoji na ovom planetu sebičnosti i želje za moći.
UN-ove sile su samo gledale. Oni održavaju mir a ne stvaraju ga.
Ta silna vojska je vjerojatno samo za misije poput one čisto besmislene u Iraku 2003.g.
Pijuni moćnika koji se samo žele obogatiti pa makar to koštalo mnogo ljudskih života.
Kapitalizam je čista trulež koju treba čim prije ukinuti i maknuti prije nego uništi cijeli svijet. Zar ne vidite kud nas taj vaš sistem vodi?
Vojsku isto kao i kapitalizam treba ukinuti i raspustiti. Kad nebi bilo vojske onda bi se tek pokazali oni pravi vojnici. Iskonski vojnici. Vojnici koji koriste snagu srca.

Afrika je jedan zanimljiv kontinent. Kontinent na kojem je sačuvan istinski pravi način suživota prirode i čovjeka.
Ti ljudi su sačuvali prave vrijednosti u svojim srcima. Za naše kriterije oni bi bili naivni i budale, ali ja ću vam reći što su oni.. Oni su istinski dobri ljudi. Za razliku od nas otrovanih svim i svačim što nam nudi moderan život.
Možda jesu gladni i nemaju sve što imamo mi ali su sretniji od nas. U onih par godina što im ostane od života ( ako imaju sreće!!!) su više nasmijani od nas cijelog našeg života. Sretniji su od nas toliko koliko je Canis Majoris veći od našeg Sunca. Oni nemaju žurbu koju imamo mi.. oni nemaju stres.. oni su jednostavno sretni.
Ne mogu vjerovati da netko može optužiti takav iskonski način života a živi u ovakvom kapitalističkom-materijalističkom svijetu i ne vidi svoju vlastitu otrovanost otrovom koji mu se poslužuje iz dana u dan.

"They said there is no room." - mrs. Archer.
"There is always room!" - Paul Rusesabagina with smile on his face :)

LINK do kratkog pogleda u film Hotel Rwanda i pjesme million voices. Svejedno, preporučam svima da pogledaju ovaj film. :)