..sunce mi je pratilja..

Nebo je plavo i pokoji bijeli oblačak krasi nebo.Još jedan ukras na njezinom predivnom vratu..
Beton polako isijava i makadam se pretvara u čovjekovih ruku djelo.. Tišina još uvijek prisutna i samo još pokoji ribič sjedi i nada se nekom ulovu..nadam se da je rekrativno jer je voda stvarno prljava.. ali svejedno ću za par dana skočiti u to isto jezero i izaći van iz njega(nadam se)..
Nekako je uvijek čudna atmosfera na tom mjestu.. tišinu prekida samo vjetar koji nekad zna pjevati svoju vječnu pjesmu..ili možda onaj isti ribič koji razgovara sa svojim drugom o prošlim vremenima..onim ljepšim vremenima kada su ribe bile veće i ulov bolji.. Izgubljeni putnik na svom biciklu može samo sjeći svojim putem i diviti se prirodi i njezinim moćima..
Tko bi htio uništiti takvo što? Čovjek je zaista nemarno biće..svaka čast osviještenima..
Pokoja ptica leti nebom i pokoji mladi labud pliva ali to je sve..
Zeleni mulj svuda.. pokoja mrtva riba pliva.. pliva svoj zadnji pliv..
Kosti na stazi i truli beton.. isijava kao nuklearni reaktor..
Zvuk napumpanih guma kad taru o zagrijani beton.. Zvuk mojih misli koje lete daleko..
Čak i mrtva ptica koja više pjevati neće i cijela četa leptira koji marljivo idu s cvijeta na cvijet..
Zaljubljeni leptiri..šum vode i stare napuštene ljestve koje idu vjerojatno do dna.. neću znati kud vode..
Tišina,tišina..moja stara drugarica.. pratiš me dok dišem.. pratit ćeš me i dok ću pasti..

Malo bliže tebi..malo bliže nama.. malo dalje od realnosti..
Osjećam kako mi izbijaju krila.. osjećam dašak vjetra i smijeh iz daljine.. pobjedonosni smijeh..
Prepoznajem taj glas.. kao da gledam u nekakvo zrcalo i vidim sebe nasmijanog..
Ti stojiš kraj mene.. držimo se za ruke.. opija me tvoj miris..
Smiješ se.. smijem se.. smijemo se..

..poljubac..tišina..pa još jedan..vječnost.