Brišem još suze sa svojeg lica.
Gledao sam jedan film..tužno je to kud je svijet zapao.

Sunce je par puta provirilo kroz rolete na prozorima moje dnevne sobe.
Sjedio sam na zelenom kauču u dnevnoj sobi i razmišljao naravno..
Pogledao par puta u svoje ruke i teatralno pomislio neke tužne misli da pojačam neki dojam koji se osjećao u zraku..

Danas sjedio sam u klupi..odmah pokraj mene bila je jedna od njih..nisam znao da će samo par sati kasnije potaknuti taj pogled nešto u meni..

*recite prekasno je..naravno,znam da ćete to reći..znam ja to i sam,ali jednostavno..misli su došle. *

Sjedio sam i dalje na kauču i sjetio se vremena kad nisam brinuo..Bio sam sam kao i sada ali nisam brinuo.
Ne pripisujem to svojim godinama ili tomu da sam sada stariji i trebam imati neke brige i ono nešto što će me mučiti..
Jednostavno..bio sam isti ali na neki način drugačiji.Od kad je počelo to krivo?
Sada je ništavno i crno ali znam da iza svakog oblaka(ma kako on opasno i mračno izgledao) dolazi sunce..

Sada,sam,na tom kauču..sjedim i mislim si: "Pa što sam to bacio?Što je to drugačije?"
Gotovo beznandna situacija što se tiče ovog mog pisanja i želje da konačno to netko primjeti(ili barem onaj na koga ciljam..makar je više njih.).

Još uvijek me prati pitanje što sam to bacio i koliko je samo dobrih palo radi moje sljepoće..
Ne krivim do kraja sebe..zapamtite..

..Dobri su uvijek naivni..