...po milijunti put ali ovaj put me na kraju puta čeka nešto dobro pa skretati nije poželjno..
Failure is not an option.

Svira : Ruin - Lamb of God

Baš se nekako osjećam kao jaganjce božje.

Dok sam išao kući poslije škole,osjetio sam onaj miris proljeća u zraku..Činilo se zadnjih dana da je daleko(zbog hladnoće i ostalih otežavajućih okolnosti),ali ipak nije i uskoro nam dolazi.
Pomiješala se svijetlost dana(koliko je još nje bilo) i svijetlo koje nam pruža naš grad sa svojom rasvjetom.
Tisuću svjetiljaka i ja koji hodam ispod svoje kapuljače pokraj prometne ceste.Mnogo svijetla se pridružuje doživljaju sa ceste ali skrećem po puteljku uz cestu dolje kraj stare točke gdje su prije sakupljali plastične boce i ostalo , ali odkad (a mislim da i prije toga) je skupljanje plastičnih flaša postao narodni sport u RH više nema koristi od te "sakupljačnice".
Sve su uzeli ljudi koji se primaju tog sporta i možete ih vidjeti tijekom sunčanih dana po gradu..al i onih malo manje sunčanih.Samo amateri odustaju kada je vrijeme loše..ili pak oni možda malo imućniji pa im baš ne treba toliko koliko nekima..Prepoznate ih odmah..ne treba vam oko profesionalca...

Nakon te točke skrećem ispod malog nadvožnjaka koje je (ne znam dal još uvijek ali..) bilo mjesto na kojem smo se našli kad smo išli okolo po kvartu kao neki turisti..Nekako su ta tiha i mirna vremena tako daleko..Ovo vrijeme je možda početak nečega novoga i boljega - al to već onaj optimistični dio mog uma govori.
Možda je početak boljeg a možda još goreg - tako bi bilo najrealnije,bez primjesa ikakvih želja koje samo kvare dojam..

Nakon nadvožnjaka slijedi još malo betonirane(iako je na nekim dijelovima već dosta oštećena) staze.
Skrećem preko polja(koje inače vodi u nečije dvorište iz kojeg uvijek lavež pasa obilježi moj prolazak-a kako i nebi kad neki mračni tip sa crnom kapuljačom prolazi?) na kojem sam donio mnoge odluke..Veoma inspirativno mjesto za jedno polje moglo bi se reći.
Ne znam..osjeća se neka energija tamo ili je samo to moja ljubav prema prirodi..nisam siguran do kraja al nešto je.

Nakon tog polja sam već duboko u srcu Banfice..već skoro mirišem hranu iz mamine kuhinje..I nije to neki patriotski feeling.Baš smo zaključili jedan dan u školi-odnosno profesor je-da mi baš i nismo neki patrioti.Čim prije to bolje-otići iz ove države i ne se vraćati..Ne,ja bih se vratio ali otići ću sigurno.
Potkraj bih mogao na nekom otoku završiti iako..preferiram tropsko podneblje..ne znam šta mi je sa tim,već je postalo pomalo kao neka opsesija.
Čekam samo da nađem pravu osobu(NJU) da ide sa mnom jer ne želim sam ići..nije da nebi izdržao ali želim neko društvo tamo.

Mah,jučer sam u razgovoru sa svojim tatom rekao: "Samo mi snovi zasada ostaju."

On je rekao da će moje vrijeme doći..nema osobe kojoj više vjerujem.