A da ti kažem da se ne sjećam puta natrag kad sam bio sretan, bi li me i dalje voljela?
Misliš me pratiti svakim mojim korakom i pratiti svaku moju promjenu?

Moja stanja se mijenjaju kao nemirne oluje za koje nitko ne može predvidjeti kada će udariti...
Proljetna kiša koja osvježava a odjednom snježna oluja koja uništi sve, pa čak i posljednju nadu koju gajim u svom srcu...
Lijepa ravnica na kojoj cvatu ruže samo za mene i tebe , a samo par trenutaka kasnije uništeno tlo puno blata... Samo latice ostaju negdje duboko u mom srcu i podsjećaju me na to ljeto puno mirisa i ljubavi...Kad su stvari još imale nekog smisla i nije izgledalo kao da ovaj put popločen samo dobrim namjerama vodi tamo kamo kažu da vodi...
Nisam mislio ni htio zadati toliko boli a napravio sam štetu veću od uragana... naravno ne onu materijalnu, goru štetu od svih šteta... onu koja ostavlja duboki trag na svačijem srcu i ne pušta pojedincu da zaboravi... Ne pušta te nikamo i prati te uvijek...jedva dolaziš do zraka i svakim udisajem te prati...
Poput duha nekog odavno izgubljenog pretka koji dolazi još malo strašiti na ovaj svijet željeći još barem malo osjetiti život koji se vodi na ovoj planeti...Vodi se kao neka bitka kojoj nema kraja...

Naravno nije ni sve tako ružno..ima i stvari za koje vrijedi stajati ponosno poput Boga i nikad ne puštati čelični stisak jednom kad se primimo...Jednom kad se primimo i ugriznemo ruku života nadajući da će naša snaga i naš stisak trajati vječno...
Možeš li mi reći dali želiš to?
Vječnu bitku..al ovaj put ne sama... ovaj put da stojiš uz nekog kome je neizmjerno stalo do tebe..Uz nekog tko će te zauvijek štititi i ne puštati tamnim bićima i zvjerkama da te povrijede...

Spreman sam to učiniti...spreman sam biti tvoj Anđeo...


(ovaj post je produkt nenadane inspiracije, još uvijek si moja muza...)...
volim te...