Nekad dođe trenutak kad bi se čovjek najrađe sam sebi smijao..možda ne sebi već svojoj gluposti.
Možda je greška opće to što se netko pusti u takve stvari a trebao bi tamo okolo letjeti poput pčelice od cvijeta do cvijeta.
Istina je možda dalje nego što se čini pa čak i onda kad čovjek misli da je blizu onoga što bi trebalo biti baš ono što očekuje.
Svijetlost nekad dolazi pod čudnim kutevima,a i velika je mogućnost da po putu se razdjeli i baš ona zraka koju smo očekivali prođe pored nas kao da i nikad ništa nije bilo.

Možda ta svjetlost negde još uvijek lebdi.Al bez brige,osjećam da je bliže.Svaki promašaj je zapravo korak k uspjehu.
Svaki poraz te vodi sve bliže k onome što nazivamo pobjedom.

Ako čovjek iz ovoga neće učiti,iz čega će?