Kiša nakon dužeg vremena pada i čisti tugu i bol pa čak i sramotu s ulica...
Sve je to učinio čovjek... on sam... gospodar i sluga... kralj i pijun...
Onaj koji odlučuje o sudbini svojeg postojanja i samo malo... ali samo malo mi se čini da je već odlučio...
Odlučio je zagaziti u dubinu najdubljeg ponora...

Od svega se može braniti... svemu se može oduprijeti...
Ali kada zub vremena udari... ni jedan ali ni jedan oklop ga neće spasiti...
Njegova tuga će doći do vrhunca i njegova bijeda će se vidjeti najviše...
Biti će kristalno jasno da je pao... pao sam pod sobom...
Čovjekova najveća tragičnost je on sam... najveća greška je on sam...

Pun mana pada poput kapljice kiše koju gledam kako curi niz staklo mojeg prozora...
Tama ga sve više privlači i pada na dno...
Samo svijetlo ti je nada...
Samo tračak još se vidi...

...