Ovih dana je teško biti poštar makar to zvučalo malo čudno za vas. Nije više ništa isto kao što je bilo prije. Prije si mogao mirno proći po nekoj mirnoj ulici i ništa se nije događalo. A danas jedva izvlačiš živu glavu.
Vremena se mijenjaju i ljudi postaju sve više zli i pokvareni. Ja radim na sekciji koja transportira račune i ostale stvari koje ljudima najviše dignu tlak. S vremenom sam postao naviknut i izvježban ali početak… početak je bio strašan.
Vozio sam svoj bicikl i pjevušio neku melodiju poznate pjesme koja se vrtjela na radijskoj postaji koju sam volio slušati. Još sam imao samo jedno pismo za odnijeti u jednoj ulici koja je bila malo dalje od centra grada. Pročitao sam prezime. «Ah, znam tog gospodina»- rekao sam u sebi. Bio je to jedan od onih ratnih veterana. Nažalost u prošlosti mu baš i nije išlo pošto je bio optužen za mnogo ratnih zločina na koje je, ja vjerujem, bio prisiljen od svog nadležnog. Ja vjerujem… hm, sad vjerujem jer mu ipak to moram isporučiti… nadam se…
Približio sam se kući u kojoj stanuje. Točno kako samo mislio. Kuća na rubu grada i to neka mala kuća koja i nije imala neki komfort. Ušao sam u dvorište i pokucao na vrata. Nitko se nije javljao. Pokucao sam još jednom, ovaj puta malo jače. Vrata su se naglo otvorila. Pospano i neispavano lice me gledalo s gađenjem.
«Što želiš u ovo vrijeme???» - zaderao se na mene svom snagom.
Hm, ipak je još uvijek dan… nisam mogao znati da spava.
«Imate poštu gospodine. Izvolite, tu morate potpisati.» - rekao sam mu uljudno.
«Da vidim…»- otvorio je pismo…
Trenutak sam čekao jer sam još uvijek morao dobiti taj potpis bez kojeg nisam mogao otići.
Počeo sam uviđati bijes na licu čovjeka. Ušao je u kuću.
«Gospodine?»- pitao sam za njim…
Došao je van sa bejzbolskom palicom koja je prijetila big damage.
Okrenuo sam se u istom trenutku i počeo bježati van iz dvorišta. Čovjek me pratio dok su vrata zalupila iza mene. Dobio sam nešto vremena kada je otvarao netom zatvorena vrata u bijesu. Neću stići pobjeći na svom biciklu koji je bio previše natovaren. Bila je već jedna torba puna pisama za slijedeći dan. Nisam mogao riskirati. Uzeo sam punu torbu i zamahnuo prema čovjeku koji je došao do mene. Pisma su se razletjela po zraku i torba je pukla. Skoro tisuću pisama je letjelo po zraku. Vidio sam kako čovjek leži na cesti… nešto teško je bilo u torbi…ali sada to nije ni bitno… Krenuo sam prema pošti…
Toga dana je prijavljeno još napada na poštare…

Inspiration gained while I was going home from school...