Drže ga na mračnom i tamnom mjestu.Moram doći do njega a dalek put me dijeli od moga cilja...
Tama obuzima moju dušu kad se sve više približavam vratima koja stoje čvrsto ispred mene.U kamen su urezana i izgledaju kao da će stajati još mnogo stoljeća,baš kao što su do sada stajala...
Moj mač je svijetlio u mraku kao neka krijesnica.Kada sam gubio nadu i trebao snagu za dalje,gledao sam ga kako svijetli...Tužan i jadan bi bio moj kraj da se desi na ovom mjestu...
Čuo sam samo šum svojih koraka u tom neprohodnom hodniku koji je mirisao na smrt...
Koraci su postali teški u tom trenutku... Nadao sam se da sam ja jedini koji luta tim zapuštenim tunelima... Strah je jedini osjećaj koji se budio u meni... Imao sam osjećaj da ću uskoro morati pokazati moje moći i spretnost sa mačem koji je nažalost imao samo jednu svrhu...
Svrhu tamniju od same tame koja se prožimala hodnikom... Svrhu koja ne može donijeti ni malo svijetla...
Svrhu da... ubije...