Došao sam od vani i složio da naizmjenično sviraju Passenger od Deftonesa(iako pjeva Maynard James Keenan) i Herion od Toola...

Ovaj izlazak je na početku izgledao kao sasvim običan izlazak... Stara ekipa se okupila... Bilo je ugodno u njihovom društvu kao i inače...
Nakon mnogo premišljanja,odlučili smo ići do mjesta gdje se slavio jedan rođendan...Nije bitno tko je slavio...

Subota je navečer,a mi se sve više približavamo jednoj šumici koja je s južne strane našeg groblja(kreće se prema zapadu ali je s južne strane ograde groblja)...
Krenuli smo ali smo na pola puta stali zbog neodlučnosti nekih od nas da nastavimo...bilo nas je ipak malo premalo... Ispred nas se vidjela samo vatra koja je gorjela nasred šume...
Znam,ovo zvuči kao jedna od onih običnih priča o stvarima koje se događaju svake subote na takvim mjestima... Puno maloljetnika koji se zabavljaju(na način koji stariji ne odobravaju)...

Ali...Tamo je bilo nešto više...osjetio sam nešto u zraku... ne samo u zraku,nego i u njihanju trave na vjetru...Trava je bila onako malo na jednom dijelu pokošena-kao da tvori nekakav putić koji vodi prema šumi...A na drugom dijelu je bila dosta visoka... kao da skriva nešto... nešto što nebi svatko smio vidjeti...
Dvije djevojke su prolazile kraćim putem kroz visoku travu a ja sam ipak odlučio krenuti pokošenim dijelom...Sa strane je bila neka stara elektrana ili neki pogon koji je već očito brojio dosta godina...
Stao sam i razmišljao cijelo vrijeme... Ispred mene je još uvijek bila šuma... Vatra je tinjala i dalje u šumi...Zagledao sam se u jedan maslačak koji je bio nasred trave.Kao da me gledao i nešto mi pokušavao reći što ja nisam mogao protumačiti...Moja ekipa i ja samo nakon dugog razmišljanja odustali od odlaska u tu šumu i okrenuli leđa vatri koja me tako privlačila u nekim trenucima...

Pogledao sam još jednom kroz zatvorena vrata groblja...Pogled mi je pao na jedan od lampaša koji su svijetlili na jednom od grobova...
Nisam siguran zašto ali inspiriran sam bio trenutkom:

"Odjednom sam se našao s druge strane tog groblja.Bio sam siguran da sam još sekundu prije bio vani.Kako sam dospio ovamo?U glavi mi je bio metež...Pokušao sam otvoriti vrata ali su bila čvrsto zatvorena.Zidovi koji su ograđivali groblje su nekako bili viši nego inače.Nisam mogao preko...
Morao sam se okrenuti prema tmini koja me zvala iznutra.Kao da me obuzela...Počeo sam lutati putevima na groblju...Tama je bila svugdje oko mene i jedino mi je pokoje upaljeno svijetlo svijeće dalo nadu za dalje...nadu da će ova tama prestati...Nisam mogao stati na jednom mjestu jer sam se bojao da me neće nešto uhvatiti...nešto nepoznato...a s druge strane,svaki korak dalje me sve više užasavao...nisam znao gdje je izlaz...samo sam lutao i lutao...lutao u...nepovrat.

Ovo sve danas me pomalo podsjetilo na jedan prizor...Nisam siguran,ali mislim da je ovo jedan od onih trenutaka dok vas inspiracija tako primi da vas jednostavno ne pušta...Mislim da je ipak to veoma pozitivno...
Ljudi uživajte i budite inspirirani...

"Ako dopustimo drugima da previše djeluju na nas,počinjemo se pretapati s masom i gubimo ono što zapravo jesmo..."