Baš sam razmišljao o nečemu zadnjih par dana...
Odavno sam zaključio da ljudi koji se nadaju na kraju pate i "pokupljaju svoje srce s poda" kako sam ja to volio reći...
Na početku,bez ikakvog iskustva,ljudi vjeruju gotovo svima jer nisu okusili zlobu ostalog svijeta i ljudi na svojoj koži...Kada jednom prođete neke stvari u životu,postajete čvršći ili ajmo reći "Realniji" na neki način...Znate da se neke stvari neće moći dogoditi i jednostavno odustanete od njih,odnosno izbjegnete razočaranje...

Neću do kraja tvrditi da ljudi koji se nadaju uvijek pate,jer nekad se isplati nadati i na kraju krajeva ne kažu bezveze da "nada umire posljednja".
Ali želim reći da... "Nadu ponekad trebamo ubiti da bi izbjegli razočaranje".
Zvuči pomalo brutalno ali nekad je "održavanje nade živom" samo mučenje za nas...
Nažalost ali tako je...

Isto,ponekad mi se čini da postoji neka razlika između vjerovanja i nadanja... Znam da je to isto ali "nada" nekako zvuči krhko u usporedbi s "vjerom" odnosno "Ja sam duboko uvjeren ili vjerujem" je nekako jače od "Ja se nadam"...
Uglavnom...
Razgovarao sam jučer(iako je rasprava više dana trajala :) ) s jednom svojom dobrom prijateljicom ;) o snovima i dali bi trebalo vjerovati u njih,zapravo vjerovati da će se oni ostvariti...
Moja prijateljica mi je rekla da je bolje da se vratim u realnost i da prestanem sanjati o nekim stvarima koje su možda trenutno neostvarive...da ću se radi njih razočarati na kraju...

Ali ja mislim da nikad ne trebamo odustati od svojih snova i pustiti ih da padnu u zaborav...Dapače,mislim da je to jedna od najvećih greški koje čovjek može učiniti u svojem životu...
I mislim da svaki čovjek ima svoj veliki životni san na kojemu bi trebao raditi...

I zato...

...sanjajte jer snovi se ostvaruju...
Da nije tako,nebi se ni sanjali!