Danas dok sam išao prema kući iz škole sa svojim prijateljem Lukom,pričali smo o temama svijeta i što će biti i kako će to sve završiti na kraju krajeva...Zaključili smo da ništa ne može biti dobro ako nastavi ovim putem kojim je krenulo..Sami smo krivi za svoje moguće uništenje...Naša planeta je lijepo mjesto vrijedno divljenja...Ali ljudi baš i nisu vrijedni toga...

Ali nije to ono što sam htio sada reći...Kada smo već bili na Banfici(kvartu u Varaždinu u kojem živim),u jednom ulazu u jednu od zgrada je ležao mali psić koji je drhtao od hladnoće.Luka je rekao da se možda boji nečega pa drhti ali ja sam znao da mu je hladno.U takvim trenucima nikad ne znam što bih učinio.Znam da bi moja majka poludjela da kući donesem još jednog psića...Uglavnom,morao sam učiniti ono što većina ljudi i radi...mogao sam samo to malo pseto gledati i otići dalje svojim putem.Ljude nije briga i oni samo odlaze svojim stazama prema svojim ciljevima malo mareći za druge duše...

Isto tako,taj mali psić mi je dao još stvari za razmišljati...
Psi(pa i ostale životinje) su jako slični ljudima...Neki imaju a neki nemaju...Kada sam nastavio svoj put prema kući baš sam razmišljao o svom njemačkom tigrastom kratkodlakom boxeru(već vidite po imenu da je to neki profinjeni pas) Mazi koja se negdje sada doma rasteže u toplini i u obilju po svojem ležaju i ne mari puno za stvari koje se događaju oko nje...A s druge strane misli mi odmah prelete natrag tom malo mješancu koji leži tamo na hladnoći i pomišljam: "Zar on ne zavređuje isto?Zar svi mi ne zavređujemo isto?
I na kraju krajeva,možda i najtužniji dio ovoga svega,ljudi ne mare za druge...idu dalje kako spomenuh ranije...Ne gledaju i ne paze...ne zapažaju prave vrijednosti...