Ovaj post inspiriran jednom situacijom...zapravo više njih...
Svijet-prekrasno mjesto na kojem živimo.Treba promjene ali inače je lijepo mjesto.
Mislite li?

Kad se najmanje nadate sve vam baci u facu.Sve ono što izbjegavate.Sve ono što niste.
Stvarno u takvim trenucima čovjek izgubi nadu za bilo kakvom promjenom.
Mislite da je pošteno? Mislite da je fer?
Svi ste sretni i onda tek shvatite nesreću u vašoj sreći...

Još jednom uvjeren da pred menom stoji jedna velika zavjesa preko koje ne vidim, pišem ovaj post ali već naslućujem gdje se nalazi odgovor.
Ta zavjesa je možda najveća iluzija s kojom sam imao posla do sada. Sve je to iluzija.
Mislite da ste napravili nešto i onda shvatite da niste učinili ništa... Sreća? Ma kakva sreća...
Mislite da ju dajete drugima ali zapravo... zapravo... iluzija...
Ma kud god se okrenem vidim ljude udubljene u svoje probleme... problemi vode do tuge, a tuga vodi do iluzija...Iluzije olakšavaju probleme je li? A zamislite kakvo je to tek otkriće dok na kraju krajeva shvatite da se zavaravate. Onda tek dolazi tuga... prividna riješavanja problema nisu rješenje.

Pišem ovo ne samo radi toga da pomognem nekima koji će ovo čitati nego da pomognem i samome sebi.
Imam i ja iluzija... Možda ne takvih kakve ima većina ali znam se zavarati na putu... Zna doći do izražaja ta zavjesa o kojoj sam prije govorio i zna mi zaklanjati put.
Put prekriven nevoljama, problemima i tugom... ALi isto tako put prekriven radošću, srećom, ljubavi...

Zavjesa koja se nadvila ovog puta pred menom se drži i ne pušta... zasada...
Nekad treba čekati...
Vrijeme... vrijeme... vrijeme... Doći će i... i osloboditi moj pogled da mogu gledati kuda idem... da vidim naprijed... naprijed... da vidim možda neko bolje vrijeme... neki bolji...
bolji svijet...