Bio sam danas opet na volontiranju s Matejom.
Bilo je super i ok.Bila je tamo ta jedna djevojčica-Emilly...
Jako je mala i slatka je.Ne znam točno što joj je ali tamo je već nekih par dana.
Sve je bilo ok ali onda je pitala gdje joj je mama i počela je plakati.Mislim... Mene u tom trenutku nešto primilo... sva ta tuga i žalost kod tog dijeteta što nema njezine mame...
I u jednom trenutku je netko pozvonio na ona tamo vrata i Mateja kaže Emilly: "Sigurno su ti to mama i tata..."
Emilly nije u to vjerovala... I krenula je ipak da pogleda... Išao sam sa njom... I onda me primio taj neki osjećaj...
To malo biće je s toliko nade gledala prema tim vratima.Ja nisam opće znao što ću napraviti s njom ako joj to nisu tata i mama... I kad ih je konačno ugledala... Odmah im je potrčala u zagrljaj... Ja sam bio sretan što je i Emilly sretna... Nisam mogao više gledati te njezine suze...
I tako je prešlo još jedno volontiranje koje fakat prelazi u sve veće iskustvo...
Danas sam proživio trenutke koji su me se jako dojmili...
I još jednom sam shvatio da nisu svi sretni poput mene i svih ostalih koji to jesu...
I još nešto... Cijenite sve stvari i osobe u životu... a pogotovo roditelje... Vidite da nekima poput male Emilly taj jedan susret znači sve na svijetu...