Ljubav kroz riječi jedne žene
Nije lako biti sam
Kad noć duboko zakorači u dan, a jesen, u svoj svojoj ljepoti na prolaznost podsjeti, tada , nije lako biti sam. I usamljen. I biti daleko.
-„I'm so lonely“- stigla mi je poruka.
Nazovem ju . Priča mi o jednoj šalici kave ,o jednom tanjuru na stolu.O dugim besanim noćima.O uspomenama.O samoći.Kaže kako se na samoću navikla, kaže kako usamljenost boli.
Pričamo dugo.Možda sam je utješila,ali usamljenost nisam izliječila.
Riječi tješe, zagrljaj liječi.
Kad život na obećanja zaboravi, naučimo....
„Kako je teško biti slab,
kako je teško biti sam,
i biti star, a biti mlad!
I biti slab, i nemoćan,
i sam bez igdje ikoga,
i nemiran, i očajan.“(i biti daleko,
dodajem ovih dana Tinovoj Svakidašnjoj jadikovki)
****
Ponekad, sve dok nas netko ne podsjeti, zaboravimo, kako male stvari čovjeka čine sretnim.
Oznake: usamljenost
30.10.2018. u 23:49 | 8 Komentara | Print | # | ^Vrijeme krizantema
Jesenje su boje. Jesenje je vrijeme.
Jesenji cvijet su krizanteme.
Crvene krizanteme simbol su ljubavi.
Bijele odanosti i pripadnosti.
Žute žaljenja, žalosti.
Koliko je naroda, toliko je vjerovanja. Koliko je naroda toliko i običaja.
U Kini, iz koje je krizantema u osmom stoljeću potekla,od njezinih cvjetova rade vino koje zrije godinu dana. Kinezi vino krizantema piju za dug i sretan život , devetog dana, u devetom mjesecu. Cvijet krizanteme poklanjaju za rođendane.
U Japanu krizantema je cvijet ljubavi. Daruju ga u znak ljubavi. Krizantema je cvijet carske obitelji.
Grci vjeruju da cvijet krizanteme štiti od zlih duhova.
U Americi je simbol poštovanja. Poklanjaju ga za vjenčanja.
U Australiji prigodan cvijet za Majčin dan.
Kod nas, već dva stoljeća, krizantema simbolizira besmrtnost, prolaznost života i žaljenje.
Vrijeme pred nama ,vrijeme je sjećanja. Vrijeme krizantema.
Oznake: krizanteme
23.10.2018. u 23:26 | 13 Komentara | Print | # | ^Stari alati i umjetnost
Zanimljivo je kako na putovanjima u druge zemlje i gradove uočavamo njegove ljepote i posebnosti. Divimo se viđenom, slikamo, pričamo o viđenome.
Prolazimo ulicama gradova u kojim živimo, naviknuti na njihove ljepote. Ponekad nas nešto , ili netko, podsjeti na nešto posebno u našem gradu.
Nedugo je Gogo u svom postu imao fotografiju mojih sugrađana sa izloženim starim alatima. Zato sam jedno jutro prošetala po gradu. Evo što sam vam htjela pokazati.
Oni koji su bili znaju, oni koji će Varaždin posjetiti neka pogledaju....
Preko puta Uršulinske crkve je mali Trg tradicijskih obrta.
Ima li u vašem gradu još klobučara?
Danas je teško naći šnajderice, a tkalje da ne pričamo..
I staro posuđe može se lijepo iskoristiti..
Stari zanati i stari alati...
U nastavku je ul. Ivana Padovca
Što sve može umjetnik maštom i starim alatima stvoriti...
Na zanimljiv i nadasve lijep način , umjetnik je stare alate oteo zaboravu. Udahnuo im život.
Ako vam se ovo sviđa, zamislite samo što se nalazi iza vrata u Plikinom dvorištu...
Žedni ste?
Ulice u Varaždinu su kratke. Već smo na Stančiću.
S terase prekrasan pogled
Ako ste u Varaždinu, prošetajte i pogledajte.
Oznake: stari alati i umjetnost
18.10.2018. u 21:04 | 12 Komentara | Print | # | ^Jučer u Varaždinu
Jučer u Varaždinu. Ljepota i elegancija na četiri kotača. Nekad i sada.
Divotica:))
Oznake: automobili
15.10.2018. u 21:12 | 8 Komentara | Print | # | ^Jesen jeseni o jeseni
Dok je plela krunu od lista i nizala nisku od plodova divljega kestena
Pričala je jesen jeseni o jeseni.
Priču o tebi i meni.
O nama.
O jesenjim kišama i bojama. O zlatnom lišću na granama.
Priču o tebi i meni.
O nama.
Pričala jesen jeseni o jeseni.
O jesenjim maglama i rijekama.
O bijelim zimama i zelenim proljećima.
O ljetima vrelim i dugama. Pričala je jesen jeseni.
O nama.
Ubrala jesen dunju žutu, tamo pokraj ceste
na putu. I jabuku sočnu, mirisnu i zrelu.
Bojama se odjenula, krunom okrunila
niskom okitila, dok je priču pričala
jesen jeseni o jeseni
priču o tebi i meni.
O nama.
Oznake: jesen
13.10.2018. u 23:23 | 8 Komentara | Print | # | ^Koraci
Prvi korak. Nesiguran. Postižemo ravnotežu. I sigurnost. Koračamo.....
Korak po korak. Hrabro. Naprijed. U sutra. Sutra je budućnost. Onakva kakvom je stvorimo. Možda bi mogli drugačije?Nismo sami. Zajedništvo je budućnost. Ljudi smo.
Dogodi se...Korak u raskorak-mišljenja, stavova,prihvaćanja,odobravanja,osporavanja. Moćni i nemoćni. Obespravljeni i povlašteni. Borba za istinu.
Korak naprijed,natrag dva.Status quo.Odobravanje i osporavanje učinjenog. Jednima dobrog, drugima lošeg. Koplja se lome na onome što ne možemo mijenjati. Lakše je raspravljati, nego djelovati.
Sutra je. Nismo sami. Koračamo dalje. Jučer smo se zaboravili okrenuti. Zaboravili smo pogedati tragove koje smo ostavili iza sebe. Sutra ćemo.
Ljudi smo. Dogodi se.
Oznake: ljudi, koraci, tragovi
11.10.2018. u 23:34 | 6 Komentara | Print | # | ^Idemo Denise
Koliko je ljudi, toliko je životnih priča. Neke priče ostaju i žive s nama. Jedna takva priča dogodila se prije petnaest godina. Zdrav osmomjesečni dječak ostao je sjediti pogleda uprtog u jednu točku. Dijagnosticiran mu je autizam. Dječak je odrastao, napredovao koliko je bolest dozvoljavala. Poslije odlaska u mirovinu ponekad sam srela oca dječaka koji je s ponosom pričao o svom školarcu. Naravno uz pomoć asistenata. Na proljeće , ponovno sam ga srela. Na pitanje kako je školarac, kaže mi kako nije sretan u školi i dodaje kako će završiti osam razreda, a onda će biti tamo gdje je sretan ,gdje se dobro osjeća. U cvijetnjaku. U plasteniku gdje uzgajaju cvijeće. Tamo se on dobro osjeća. Tamo je sretan. Tamo je njegov svijet.
Sinoć je na TV Novi u Supertalentu, u samo nekoliko minuta jedan dječak, jedna obitelj, ispričala više od jedne priče. Oni koji su gledali znaju da pričam o Denisu, dječaku koji boluje od autizma, padavice i koji je slijep.Potresna priča o njegovom životu, o borbi roditelja.
U samo jednoj rečenici priča je o nerazumijevanju, nehumanosti, o razdvajanju, neprihvaćanju različitosti, odbijanjem Denisove prijave na slične audicije. S druge strane priča je o ljudskosti, o humanosti jedne žene koja je Denisa prijavila na Supertalent. Dalje je sve onako kako i treba biti. Prihvaćanje različitosti, ljudskost, humanost, empatija. Za usrećiti čovjeka ne treba puno i nije teško. Trebamo samo biti ljudi s ljudskošću, čovjek s čovječnošću.
Gledala sam Denisov nastup u nevjerici. Na pozornici , bio je jedan drugačiji dječak. Za njegovo stanje, siguran, komunikativan. Srca nam je osvojio.
Nakon silaska s pozornice, gledala sam nesigurnog dječaka koji svoju ruku stavlja u očevu i odlazi . Sjedila sam i plakala. Danas cijelo vrijeme mislim na Denisa. Na njegovu obitelj. Na njihovu zajedničku borbu.
Kažu da je Svjetlo života u duši.Iza pogleda. Ono nas vodi. Ono nam snagu daje. Denisovo Svjetlo Života,Denisov pokretač je muzika. Pjesma. Pjesmom otvara vrata svog zasebnog svijeta. Pokreće ruke. Komunicira. Ono što smo vidjeli graniči s nadnaravnim. Njegov svijet ne razumijemo. U njegov svijet dopiremo muzikom.
U tom svijetu svako ime, ima i ime od milja.
„Idemo Zagrebe“, na početku nastupa rekao je Denis.
„Idemo Denise . Do finala!“
Sutra je novi dan
Sinoć je, ispod palme na plaži školjki, ručnik prostrla. Glazbu pustila. Koktel želja s kišobranom pripremila. Onda je zažmirila.....
Šum valova i šapat školjki, pučinom i mjesečinom su je nosili. Sve više, sve dalje. ...
(slika-Marina)
Tužna si? Duboko udahni. Opusti se. Obriši suze. Zaboravi brige. Diši....
Slijedi put kroz šumu. Neka te znatiželja ne odvede predaleko.
Noć je. Ne boj se! Nitko te ne slijedi. To su samo sjene.
Vidiš!? Vjetar se samo igra granama!
Slijedi znakove. I vuka. On zna put.....
Na proplanku si. Lezi. Slušaj potok što žubori. Pusti da se duša odmori.
Mjesec je šumu bijelom koprenom prekrio. Zvijezde u đerdan sreće utkao. Osmjehom ti lice ozario.....
Istok se zorom zarumenio.
Ustani. Vrijeme za kući poći. Kistom duše sliku naslikati. Svaki potez kistom smijehom obojati....Ljepotu slike u pogledu zadržati. U stvarnost je utkati.....
Sutra je novi dan. Ljepši nego jučer.
Život se živi, a spoznaje uče.
Oznake: meditacija
06.10.2018. u 23:28 | 8 Komentara | Print | # | ^Putnik
Danas smo navikli slušati priče o ljudskoj zloći, pohlepi, prevari. Često kažemo kako postajemo ljudi bez ljudskosti!? Da li je baš tako?
*****
-Ako ovako nastavi padati, stat ćemo na prvoj stanici. Brisači ne stignu staklo čistiti, zabrinuto je rekao Kic.
- Maše li nam netko, ili se to meni čini?, upita Vragec.
Kic je usporio i na kraju zaustavio autobus. Kroz otvorena vrata vjetar je kišu unutra nosio. Vratima se mokar do kože, putnik približio.
-Mogu li s vama ?
-Ulazi čovječe! Koja vas je sila na ovoj kiši ostavila? Ako u torbi imate nešto suho, u prolazu se presvucite i sjednite. Doći ću do vas, ništa ne brinite ; rekao je Vragec odmahujući glavom.
-Sve mi je mokro. Ne mogu se presvući. Ne brinite, stajat ću na stepenicama kod zadnjih vrata. Ovako mokar na sjedalo ne mogu sjesti.
Dvadeset godina biti vozač i kondukter naizmjenično, nauči čovjeka prepoznati ljude. Po ponašanju i nelagodi, Vragec je znao da je pred njim pošten čovjek kojega je nevolja stisnula . Vratio se do šofera i sa sjedala svoju vestu uzeo.
-Evo, moju vestu obucite . Hlače na žalost nemam. Sjednite na zadnje sjedalo. Sve je u redu, obratio se znatiželjnim putnicima. Čovjek je samo pokisao.
Nikad se neće naviknuti na pretjeranu ljudsku znatiželju. Da je u pitanju bio pijan, glasan ili nasilan putnik, Vragec je znao da nitko u njega ne bi zurio. Svatko bi ispred sebe u nešto gledao. Kad vide da opasnosti nema, onda ih svaka riječ silno interesira. Kada se putnik presvukao i na zadnje sjedalo do prozora stisnuo, Vragec je do njega došao.
-Dokle putujete?
-To ćete vi meni reći; poluglasno, putnik je rekao. Imam petnaest kuna. Za toliko mi kartu naplatite i onda mi samo recite gdje moram izaći.
Ovako nešto Vragec još nije doživio. Sjeo je do putnika i tiho ga upitao:
-Recite kuda ste se uputili? Gdje i kada trebate stići?
-Sutra ujutro u šest sati , u Splitu , na radnom mjestu moram biti.Malo ću hodati, malo stopirati. Možda me netko i pokupi. Znate, kad me vide pokraj ceste s ovom mojom vrećicom, ljudi nerado staju. Da sam na njihovom mjestu i ja bih razmislio. Vidite i sami da ovakav baš ne ulijevam povjerenje, rekao je i prvi put Vrageca hrabro u oči pogledao. Prije godinu dana izgubio sam sve što sam imao. Nije moja priča jedina. Ima nas takvih na stotine. Banke , krediti, sudužnici, dužnici, danas dobar posao, sutra na cesti. Zato mi je važno do Splita stići.Neću vas gnjaviti, samo vam želim pojasniti da nisam danguba i probisvijet. Nisam ja ovako naviknuo; rekao je putnik i pogled kroz prozor skrenuo.
-Dobro. Dajte mi tih petnaest kuna. Vidjet ću s kolegom što možemo učiniti.
Vratio se Vragec do Kica i sve mu ispričao. Njih dvojica često voze skupa, dobro se poznaju i razumiju.
-Ja ću dati dvadeset kuna, ti isto toliko i njegovih petnaest , karta je do Zagreba. Naravno, ako se ti slažeš; rekao je Kic.
Nema tih novaca kojima možeš kupiti ili naplatiti iskrenu ljudsku zahvalnost. Dvadeset kuna su dvije kave nekome, a petnaest kuna drugome sav novac koji ima.
Kiša je i dalje padala. Sada su vozili autocestom pa je lakše bilo. Kic je cijelo vrijeme u retrovizoru putnika pogledavao. Stisnut u kutu, putnik na zadnjem sjedalu, čvrsto je spavao.
Kao i uvijek, u Zagrebu na dolaznim peronima je gužva. Vragec je prtljagu putnicima izdavao. Kic je čekao da putnici do Zagreba izađu. Među zadnjima putnik sa zadnjeg sjedala se zaustavio .
-Htio bih se vama i vašem kolegi zahvaliti. Puno ste mi pomogli. Hvala vam od srca.
-Ne trebate se zahvaljivati, rekao je Kic. Sada lijepo izađite i sačekajte nas da autobus na odlazni peron za Umag odvezemo. Vratit ćemo se do vas. Imamo vremena za topli čaj ili kavu. Mi častimo.
Nakon dvadeset minuta Kic i Vragec s putnikom su u kafiću sjedili. Vragec je putniku kartu pružio.
-Ovo je karta do Splita. U vrećici imate sendvič i sok, a ovih dvadeset kuna nek imate za pecivo. Za jedan sat imate autobus.
-Ali ja nemam novac. To sam vam već rekao.
-Ništa se ne brinite. Mi vas častimo. Posao vas neće čekati, rekao je Kic i po mršavim ramenima ga potapšao.
-Dajte mi svoje adrese da vam novac mogu poslati.
-Ne trebate nam novce vraćati. Malo je , ali je od srca. Za novi početak. Ako se nekad ponovno sretnemo, kavu ćete platiti.
Putnik je u nevjerici gledao. Brada mu je podrhtavala. Teško je suze suzdržavao. Znao je on da ni oni previše nemaju. Ono što su mu dali njihove su dnevnice.Taman kad se htio još jednom zahvaliti Kic i Vragec su ga preduhitrili.
- Mi moramo dalje ići. Sretno vam bilo na poslu i u životu.
Kiša je prestala padati. Razvedrilo se . Kotači su se okretali. Jedni putnici su stizali, drugo odlazili. Putnik je na peronu stajao. U pruženoj ruci bilo je puno više od onoga što je dobio. Vjera u čovjeka,u ljudskost i dobrotu, nada u bolje sutra . Čvrso je vrećicu stisnuo.
*****
Mala djela ljude čine velikima.
