Litterula

25.07.2021., nedjelja

Svjetski dan djedova i baka i starijih osoba


Dok je velika obitelj - mama, tata, baka, djed i djeca – sve do sredine 20. stoljeća živjela zajedno, bake i djedovi su se brinuli za unuke dok su roditelji radili - na selu najčešće na njivi i u štali, a u gradu na raznim poslovima. Dok je bila u snazi kuhala je baka kao glavna gazdarica, a kad je baka onemoćala kuhala je mlada gazdarica, najčešće snaha. Ona je najčešće i njegovala onemoćale roditelje sve do njihova odlaska u vječna lovišta i na vječne zelene poljane. Kad sam ja bila mala više nije bilo tako; obitelj se počela razdvajati, snaha više nije udajom dolazila u kuću nego se mlada obitelj osamostaljivala i živjela odvojeno od baka i djedova u svojim stanovima ili kućama, često u udaljenim gradovima i selima. Pa su djeca počela odlaziti u vrtiće ili su ih čuvale dadilje, a sve manje bake koje su također sve češće radile ili su živjele predaleko da bi mogle svaki dan dolaziti k djeci. Kako su se i mame sve češće zapošljavale nije bilo nikoga u kući tko bi njegovao bake i djedove pa su se počeli otvarati domovi za stare i nemoćne koji zbrinjavaju ljude koji ne žele ostati kod kuće, ne mogu sami kuhati i odravati stan ili kuću, ili ih djeca smjeste u domove kad se ne mogu za njih brinuti.


U posljednjih dvadesetak godina dok sam s VelkomBebom povremeno po desetak dana boravila u tim domovima nagledala sam se svega. Neki ljudi su bili ljuti što su ih djeca smjestila u dom, neki su bili realni i pomirili su se sa situacijom, a nekima je bilo bolje nego kod kuće. U velikim domovima postoji niz aktivnosti u kojima ljudi mogu sudjelovati a mogu se baviti i svojim hobijima. U malim domovima je malo drugačije; oni ne mogu organizirati te aktivnosti za zabavu pa je ljudima, ako ne mogu odlaziti u udruge, ako su slabije pokretni ili nemaju dovoljno novaca, što je također dosta često jer im penzija pokriva troškove doma i ništa im ne ostane za đeparac, pa je ljudima često dosadno. Dok smo sjedili popodne uz kavicu primjetila sam da ne žele čavrljati međusobno, ne žele slušati priče i sjećanja ostalih korisnika doma. Kad bi netko od djece došao u posjet roditeljima uvijek bi dolazili, sjedali uz njih i započinjali razgovor. Željeli su kontaktirati s ljudima iz vanjskog, a ne iz njihovog malog zatvorenog svijeta. A to je znak da taj sustav malih domova za starije osobe nije dobar. U domove bi trebali ići, dok su još zdravi i u snazi, samo ljudi koji to žele. Za većinu starijih ljudi, pogotovo žena koje još mogu same kuhati i žele si same peći kolače, bolje bi bilo kad bi ostajali doma ili u blizini svoje djece, a da im njegovatelji/ce dolaze pomagati. Na sreću to danas omogućavaju razne udruge koje šalju gerontodomaćice ljudima, najčešće bakicama koje su ostale same u udaljeni selima, ali i u gradovima.
Što se mene tiče, ja bih najradije sad ili odmah išla u gradski dom jer unučad koju bi trebalo čuvati nemam, kuhati više ne mogu, ni kolače baš često ne pečem, radije bih išla bih pjevat u crkveni zbor, uključila bih se u aktivnosti u župi i u domu koje bi mi bile po volji, išla bih svaki dan u šetnju, svaki tjedan na koncerte, u kazalište ili u kino, u knjižnicu na predstavljanja knjiga i sična događanja i priključila bih se čitateljskom klubu, bavila bih se fotografijom, crtala bih i popunjavala svoje listiće na blogu.
A zašto se Litterula danas raspričala o bakama, djedovima i domovima? Zato što se danas prvi put, odredbom pape Franje od 31. siječnja 2021. god., obilježava Svjetski dan djedova i baka i starijih osoba. Papa Franjo najavio je da će se ovaj dan obilježavati svake godine u četvrtu nedjelju u srpnju koja se najviše približava blagdanu sv. Joakima i Ane, Isusovih bake i djeda. Ove godine je to današnja nedjelja, 25. srpnja 2021. Papa Franjo često poziva društvo da se skrbi o starijim osobama jer su one izvor mudrosti i iskustva te kritizira kulturu odbacivanja kojom suvremeno društvo isključuje ljude kad više nisu produktivni i kaže da je „starost dar i da su bake i djedovi spona koja povezuje naraštaje kako bi se mladima prenijelo iskustvo života i vjere. Bake i djedovi su često zaboravljeni, dodaje Papa, zaboravljamo to bogatstvo čuvanja korijenâ i prenošenja znanja i iskustva“. Osim toga Papa Franjo nas opominje da je važno da se bake i djedovi susreću s unucima i da se unuci susreću s djedovima i bakama, jer – kako kaže prorok Joel – bake i djedovi će sanjati pred svojim unucima, imat će snove i velike želje, a mladi, uzimajući snagu od svojih djedova i baka ići će dalje kroz život...

- 11:15 - Komentari (28) - Isprintaj - #

17.07.2021., subota

Njen vrt je bio prepun cvijeća


Njen vrt je bio prepun cvijeća
A njeno srce puno radosti
U svakom kutku raslo je nešto lijepo
Ivančice, tulipani, karamfili i zumbuli

I baš kad je cijeli vrt uredila
Bila je prisiljena iznenada otići
A njeno cvijeće, drveće i grmlje
Moralo se samo za sebe pobrinuti

Dok na zelenim je brijegima boravila
Kod kuće nije bilo nikoga
Tko mogao bi lijepo cvijeće brati

Kad napokon je došla natrag kući
Njen vrt je bio prepun cvijeća
Što čekalo je da se ona vrati


- 12:52 - Komentari (19) - Isprintaj - #

12.07.2021., ponedjeljak

Zaslužena mirovina


Roditelji koji ne žele svoju djecu s različitim poteškoćama i s najtežom invalidnošću smjestiti u ustanove za njihovo zbrinjavanje, dobili su 2007. godine mogućnost da prihvate status roditelja njegovatelja. Status roditelja njegovatelja reguliran je Zakonom o socijalnoj skrbi koji kaže da se taj status "priznaje jednom od roditelja djeteta s teškoćama u razvoju ili osobe s invalidnošću ako ispunjava jedan od sljedećih uvjeta:
1. Potpuno je ovisno o pomoći i njezi druge osobe jer mu je zbog održavanja života potrebno pružanje specifične njege izvođenjem medicinsko-tehničkih zahvata za koju je prema preporuci liječnika roditelj osposobljen
2. U potpunosti je nepokretno unatoč ortopedskim pomagalima
3. Ima više vrsta teških oštećenja (tjelesnih, mentalnih, intelektualnih ili osjetilnih) zbog kojih je potpuno ovisno o pomoći i njezi druge osobe pri zadovoljavanju osnovnih životnih potreba."

Do konca svibnja 2020. godine naknada za roditelje njegovatelje iznosila je pet socijalnih osnovica što je bilo 2500 kuna, a tada je naknada povećana na osam osnovica što iznosi 4000 kuna. Status roditelja njegovatelja i njegovatelja osobe s invaliditetom u Hrvatskoj trenutno koristi 4859 osoba. Od 2017. godine status njegovatelja mogu dobiti i bračni ili izvanbračni drugovi, formalni ili neformalni životni partneri osobe s invalidnošću koji se o njima brinu 24 sata na dan. Do tada je taj status u sustavu socijalne skrbi bio rezerviran isključivo za roditelje djece s najtežim poteškoćama. Roditelj njegovatelj i njegovatelj osim prava na novčanu naknadu, ostvaruje i prava iz mirovinskoga osiguranja, zdravstvenoga osiguranja i prava za vrijeme nezaposlenosti, kao zaposlena osoba prema posebnim propisima. U zakonu piše također da osobe sa statusom njegovatelja ostvaruju odgovarajuća prava iz Zakona o radu, a jedno od tih prava je i pravo na 4 tjedna odmora tijekom godine. No to pravo praktički je gotovo nemoguće ostvariti, jer je teško naći nekoga tko će roditelja njegovatelja za to vrijeme zamijenjivati.
Zakon o socijalnoj skrbi kaže i to da je "osoba s invalidnošću osoba koja ima dugotrajna tjelesna, mentalna, intelektualna ili osjetilna oštećenja, koja u međudjelovanju s različitim preprekama mogu sprječavati njezino puno i učinkovito sudjelovanje u društvu na ravnopravnoj osnovi s osobama bez invalidnosti. A dijete s teškoćama u razvoju, po tom zakonu je "dijete koje zbog tjelesnih, senzoričkih, komunikacijskih, govorno-jezičnih ili intelektualnih teškoća treba dodatnu podršku za učenje i razvoj, kako bi ostvarilo najbolji mogući razvojni ishod i socijalnu uključenost."
Dijete s najtežim poteškoćama i osoba s invalidnošću može ostvariti i druga prava iz sustava socijalne skrbi, npr. osobnu invalidninu i doplatak za djecu.
Status njegovatelja može ostvariti i jedan od članova obitelji koji živi u istoj obiteljskoj zajednici tj. kućanstvu
a) ako su roditelji djeteta s teškoćama u razvoju umrli
b) ako nijedan od roditelja ne živi s djetetom niti se o njemu brine
c) ako živi s djetetom, ali se nije u mogućnosti brinuti o njemu zbog svog psihofizičkog stanja
d) ako u jednoroditeljskoj obitelji ima dvoje ili više djece s teškoćama u razvoju, odnosno osoba s invalidnošću.
Pravo na status roditelja njegovatelja može se priznati roditelju do navršene 65. godine života, a dulje ako se pružanje pomoći i njege ne može osigurati od strane druge osobe iz obitelji.
Pravo na status roditelja njegovatelja ili njegovatelja prestaje:
1. na zahtjev roditelja njegovatelja ili njegovatelja,
2. ako nije u mogućnosti pružati potrebnu njegu djetetu zbog svojeg psihofizičkoga stanja,
3. ako zbog neopravdanih razloga ne obavlja poslove njegovatelja,
4. ako se nalazi u pritvoru, odnosno istražnom zatvoru ili na izdržavanju kazne zatvora u trajanju duljem od 2 mjeseca,
5. kada navrši 65 godina života, osim u slučaju ako se pružanje pomoći i njege ne može osigurati putem članova obitelji s kojim živi u obiteljskoj zajednici,
6. smrću djeteta, roditelja njegovatelja ili njegovatelja.
Rješenje o priznavanju prava na status roditelja njegovatelja donosi nadležan Centar za socijalnu skrb uz suglasnost nadleżnog Ministarstva.
Sve smo dakle razjasnili što se tiče zakona. I sve je to divno i krasno, blago si ga nama. Ali ima tu jedan mali problem. Kad roditelj njegovatelj navrši 65 godina ima pravo, ako želi, ići u penziju. Ali ako ode u penziju, dobit će manje novaca te, ako nema člana obitelji koji bi preuzeo status njegovatelja, i dalje obavljati isti posao. A to nitko normalan neće učiniti. Dakle, roditelj može ići u penziju ako svoje dijete smjesti u dom ili nađe njegovateljicu koja će ga zamijeniti i njegovati njegovo dijete, koje usput rečeno i nije dijete nego je odrasla osoba koja je visoka 173 cm i teška 73 kg, ne jede, ne sjedi i ne hoda samostalno, ne govori i ne služi se rukama, kratko rečeno na nivou je novorođenčeta. Ako takvu osobu, koja je usput rečeno kod kuće poživjela dvadesetsedam godina a da ni pet minuta nije bila u bolnici, koja jede miksanu hranu na žlicu i pije vodu iz čaše, smjestite u neku ustanovu, oni će joj staviti kanilu, hraniti je na sondu itd. i ona će u roku od tjedan dana završiti u bolnici s visokom temperaturom, infekcijom mokraćnih puteva i bronhitisom ili upalom pluća. Dakle, ako roditelj ne može više biti njegovatelj i želi ići u mirovinu, a nema člana obitelji koji bi mogao preuzeti status njegovatelja trebala bi postojati neka ustanova ili agencija koja bi zapošljavala njegovatelje/ice koje bi zamijenile roditelje njegovatelje kako bi njihova djeca mogla nastaviti živjeti u svojoj kući u svojoj obitelji, na što imaju pravo kao i svi ostali stanovnici nekoga grada, bili zdravi ili bolesni. Taj zadatak posljednjih nekoliko godina djelomično preuzimaju Udruge koje su dobile odobrenje i novac od Europske unije za provođenje programa osobnih pomoćnika. Osoba s invaliditetom može preko udruge dobiti pomoćnu njegovateljicu 20 sati na tjedan. Za roditelje njegovatelje to je značajna pomoć, ali to su programi koji traju neko određeno vrijeme, npr 18 mjeseci. Ako nakon toga udruge ne dobiju odobrenja za nastavak tih programa, dakle ako ne dobiju novac, ne mogu plaćati te pomoćne dadilje. I roditelji njegovatelji opet ostaju sami.
Dakle, da zaključimo! Jedino rješenje ovog problema, po mom skromnom mišljenju, je sljedeće: agencije ili ustanove za pružanje usluge njege u kući mogle bi zapošljavati i slati na teren pomoćne njegovatelje/ice, a za svakog korisnika te usluge mora se na neki način utvrditi koliko sati na dan pojedina osoba s invaliditetom treba pomoć te njegovateljice. A to se može utvrditi na osnovi stupnja invaliditeta i Barthelovog indeksa. Ako npr neka osoba ima Barthelov indeks 0, što znači na ništa ne čini samostalno, onda bi ta osoba trebala dobiti njegovateljicu na najmanje 12 sati, a neki i 24 sata, ako na korisnika treba paziti i po noći. Trebalo bi vidjeti koliko novaca za smještaj i njegu takve osobe dobivaju ustanove koje imaju ugovor s nadležnim ministarstvom, a koliko novaca bi bilo potrebno za rad jedne ustanove ili agencije koja bi pružala te usluge osobama s invaliditetom u njihovom domu. Tko zna, možda bi to čak bilo i jeftinije! Osim toga, možda bi se na taj način zaposlile kvalificirane njegovateljice čije su školovanje u Hrvatskoj platili porezni obveznici, koje sada najčešće odlaze u Njemačku, Austriju, Švicarsku i druge zemlje, dakako ako bi im se pošteno taj rad, koji uz rudarska zanimanja spada među najteže poslove, pošteno i platio. Dakle, da zaključim: udruge koje sad provode programe pružanja njegovateljskih i sličnih usluga svojim članovima zahvaljujući novcu koji im osiguravaju građani EU-a preko raznih fondova, mogle bi dobiti status agencije ili ustanove za pružanje socijalnih usluga i sklopiti ugovore s nadležnim ministarstvima koja bi trebala redovito osiguravati, u skladu sa zakonom, novac za te usluge koje bi trebalo omogućiti svima koji na to imaju po zakonu pravo.
Ne znam točno kakvi su socijalni zakoni u pojedinim državama, ali znam da su sigurno mnogo bolji i mnogo bolje se provode nego naši. A znam i to da su prije našeg ulaska u EU bili potpisani brojni dokumenti u kojima smo se obvezali da ćemo do određenih rokova sve zakone uskladiti sa zakonima koji su na snazi u EU. A jedan od tih zakona je i Zakon o socijalnoj skrbi, koji je sad na redu i čije donošenje svi roditelji njegovatelji nestrpljivo očekuju, kao i Zakon o inkluzivnom dodatku te Zakon o osobnim asistentima. Ministar rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike Josip Aladrović predstavio je 26. travnja 2021. god. Akcijski plan unaprjeđenja sustava socijalne skrbi, kojem je krajnji cilj sveobuhvatna reforma sustava koji treba omogućiti bolju zaštitu korisnika i unaprijediti stručni rad djelatnika u sustavu. Neki od dugoročnih ciljeva tog plana, kako je rekao naš ministar, su uspostavljanje jedinstvenog cjenika socijalnih usluga, informatizacija sustava za lakši pristup uslugama i njihovo efikasnije pružanje.
Nadam se da će se naš ministar i njegove stručne službe naći neko rješenje i za roditelje njegovatelje i njihovu djecu tako da ne budu prisiljeni svoju djecu smjestiti u neku ustanovu nego da im se omogući da roditelji odu u zasluženu mirovinu, a djeca da ostanu u svojim kućama, sa svojim obiteljima u poznatoj sredini.

- 08:31 - Komentari (34) - Isprintaj - #

06.07.2021., utorak

Blockbusting

Prije dvadesetak godina pohađala sam tečaj za roditelje djece s ozljedama mozga u jednoj privatnoj ustanovi u Philadelphiji pa sam boravila desetak dana na Chestnut hillu. Jedno slobodno poslijepodne iskoristila sam za šetnju i razgledavanje okolice. Sa mnom je išla i jedna majka iz Francuske koja je kao i ja bila smještena u privatnoj kući u blizini ustanove u kojoj se održavao naš tečaj, a kao i ja pohađala ga je zbog svoje kćerke. I slučajno smo se, ni ne znajući pravo kamo idemo, došetale do Germantowna. A ta je gradska četvrt bila pomalo neobična: puna starinskih zgrada i kuća, malih trgovina, kafića, slastičarnica i restorana tako da imate osjećaj kao da ste u Ilici ili nekoj sličnoj ulici nekog europskog grada. Pravog europskog grada, ali ne u Europi nego u Sjevernoj Americi. Taj dio Germantowna kud smo se tada prošetale bio je čist, uredan i hortikulturno dotjeran: na pločnicima su bile smještene drvene bačvice pune cvijeća, a oko debla svakog ukrasnog stabla bile su oblikovane kvadratne gredice također ispunjene ukrasnim biljem. Oko svake veće zgrade ili ustanove: crkve, hotela, bolnice itd. bili su uzorno održavani veći i manji prostrani parkovi puni ogromnog drveća kakvo ja nikad prije nigdje nisam vidjela i velikih zel enih uredno pokošenih travnjaka. Dakle, kad sam sve to u Germantownu vidjela bila sam oduševljena i imala sam osjećaj da je Amerika raj na Zemlji.

foto: internet

A kad sam se vraćala kući vidjela sam posve slučajno i drugi, ne tako lijep dio Germantowna. Taksista koji me je vozio na aerodrom rekao je naime da ćemo projuriti kroz zloglasnu crnačku četvrt, a ne kroz šumu zaobilaznim putem kud smo se vozili kad sam stigla u Philadelphiju, da ne zakasnimo na avion za koji sam imala rezerviranu kartu. Pa smo na velikom raskršću umjesto da skrenemo lijevo krenuli ravno - taksist je rekao da ne smijemo otvarati prozore i da se ne smijemo zaustavljati - i projurili kroz taj dio grada. A tu sam vidjela iste onakve zgrade kao i u onom dijelu Germantowna po kojem sam se nekoliko dana prije šetala i pred njima na pločnicima iste onakve bačvice i gredice oko stabala, ali nisu bile pune cvijeća nego smeća. Ulice su bile prljave i također pune smeća, na stepenicama ispred zgrada sjedile su neke čudne raščupane stare žene s bocama u ruci i klimale glavama, a na pločnicima su stajali i naguravali se neki čudni neuredni momci. Kad sam takve scene prije viđala u filmovima i kriminalističkim serijama nisam to shvaćala ozbiljno, to je za mene bila samo slika, priča, film. I tek tada kad sam to na svoje oči uživo vidjela postalo mi je jasno da takve četvrti u Americi doista postoje, da se to što gledamo u serijama i filmovima tamo doista i događa. Da to nije priča, slika ili film. To je dio američke stvarnosti, američke svakodnevice, američkog života. A o tome kako je nastala ta zloglasna četvrt kroz koju smo taksijem projurili, mogla bi se doktorska dizertacija napisat pa ćemo to ostaviti za neki budući listić.
Kasnije, kad sam se vratila kući, saznala sam da je taj lijepi dio Germantowna kojega sam razgledavala zapravo poznata američka povijesna gradska četvrt, svojevrsni muzej na otvorenom tj. zaštićena povijesna cjelina, jer je to jedan od prvih gradova kojega su kao naovisno trgovište osnovali evropski doseljenici iz Njemačke i Nizozemske 1683. godine.
A neki dan, dok sam ispisivala ovaj listić, u potrazi za informacijama o Germantownu, slučajno sam naišla na podatak da je udio afroameričkog stanovništva u tom dijelu grada Philadelphije danas oko 80% što je rezultat tzv. blockbustinga.
A što je blockbusting? To je postupak kojim su agenti za prodaju nekretnina i građevinski poduzetnici nagovarali vlasnike nekretnina da prodaju svoje kuće po nižim cijenama govoreći im da će se u njihovo susjedstvo doseliti afroamerikanci i ostalo manjinsko stanovništvo. Time su kod bjelačkog stanovništva namjerno izazivali strah od doseljenika i strah da će njihove nekretnine izgubiti na vrijednosti. Kad bi se bijelci iselili agenti bi te iste kuće prodavali crnačkom stanovništvu po mnogo višim cijenama. Blockbusting, taj sramotni postupak koji je bio moguć zbog nekadašnjih američkih zakonskih odredbi o segregaciji, nakon 1980. godine promjenama zakona konačno je zabranjen i onemogućen.

- 20:57 - Komentari (13) - Isprintaj - #

01.07.2021., četvrtak

Vrt u srpnju




Šnajderaj je sređen, mašina je na stoliću, daska za peglanje na mjestu, stara obična i nova parna pegla spremne za rad, pribor je složen, rešetka za veš na koju odlažem materijale za šivanje kraj stola je, a stol za krojenje raščišćen. Jučer sam malo predahnula pa jutros napokon krenula i na dvorište. Voćkice i jagode koje sam prošle jeseni posadila preživjele su zimu i proljeće, a sad uz redovito zalijevanje dobro podnose i ove užasne vrućine. Uspjela sam se probuditi oko pet, popiti kavicu i prije nego što zaprži sunce nešto i napraviti. Za početak sam pregledala i posložila tačke, alat i pribor, bačve i kante za vodu, onda sam promiješala masu u kompostištu pa do devet zalijevala rondele, živice, grmlje i cvjetnjake u dijelu vrta u kojem je ujutro hladovina. Kad počne sunce pržiti u glavu ni slamnati šešir sa širokim obodom ne pomaže pa bježim u podrum u hlad, iako na dvorištu ima još dosta posla. Trebalo bi što brže obaviti sve zaostale poslove: raščistiti cvjetnjake i rondele za uzgoj povrća pa svu počupanu i odrezanu biljnu masu posjeckati – još nisam našla dobre škare koje bi mogle dostojno zamijeniti one stare bakine - i odložiti u kompostište, ošišati živice, orezati grmlje, sve okopati, kad padne kiša povaljati i pograbljati tratinu, razbacati zreli kompost na gredice, prikupiti sjemenje cvijeća koje sad dozrijeva, prazne gredice pripremiti za sjetvu, pripremiti posudice za pojedinačni uzgoj flanaca cvijeća i povrća pa posijati dvogodišnje cvijeće i trajnice - nabavila sam dosta sjemenja preko čakovečke udruge Biovrt, a imam i vlastitoga sjemenja koje prikupljam svake godine.
A malo detaljnije upute o tome što bi sve do konca srpnja trebalo učiniti u svakom vrtu u našem klimatskom području, svi vi koji imate vrtove ili vas zanima vrtlarstvo možete pročitati kod Stare vrtlarice.
A ja nam svima želim da naši lijepi vrtovi i voćnjaci uspješno prebrode ove ljetne vrućine i da nam, kad se već naradimo na našim dvorištima, omoguće da bar nešto uberemo te napunimo škrinje i staklenke domaćim zdravim voćem i povrćem.

- 17:00 - Komentari (17) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< srpanj, 2021 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Litterula

Blogovi