Naš život bez tebe

srijeda, 13.05.2015.

Krug

Sine, mislila sam da neću više pisati, ne ide, ne mogu izdržati. "Razgovor" s tobom traje svaki dan, nema dana da majka ne izgovori tvoje ime, ali ovaj kutak podnosi sve. Sva moja bol u srcu, sva tuga u duši, samo se ovdje pretaču bez pretvaranja da sam dobro, da je sve u redu. Slomljena srca, ležim i zamišljam tebe sretnog, oženjenog, s djetetom u naručju. Sjećam se kako si govorio da ćeš imati troje djece kao mama. I onda mislim, oh kad bi se moglo, samo kad bi se moglo mijenjati život za život. Bio bi to za mene vrhunac sreće, ti ovamo, ja tamo. Pitam svaki dan zašto to mora tako biti, čime sam "zaslužila" ovoliko bola. Da sam bila kriminalac, zločinac, ubojica i najveći ološ svijeta ne bih razumjela zašto si ti morao otići, a ne ja. I onda se tješim činjenicom da je tebi dobro, da živiš u svijetu bez patnje i suza, tješim se da će upravo tebe Bog poslati da me povedeš putem u vječnost. Tako prolaze dani, sitnice me učine sjetnom. Živim sine od sjećanja kad smo bili sretni, kad smo bili obitelj, živim od sjećanja na tvoje nestašluke, šale, zagrljaje i ljubav koju si ostavio iza sebe. Osude ljudi zbog mog odlaska ne razumijem isto tako kao što oni ne razumiju moj način "preživljavanja". pronašla sam put po kojem hodam, teškim, umornim koracima, ali hodam. Znam, da sam ostala tamo da me ne bi više bilo. Tvoj odlazak i sve što se poslije dogodilo bilo je više nego kraj kraja. Sada sam tu gdje jesam, živim i radim najbolje što mogu. Trudim se opravdati povjerenje koje mi je dato, posao mi skrene misli na sve ono što je iza mene. Povremeno zaboravim tko sam, što sam, odakle sam. I tako u krug, čekajući i nadajući se da će svemu čim prije doći kraj. Volim te sine, onako kako sam te oduvijek voljela. Nedostaješ svaki dan sve više, spoznaja je okrutna i nemilosrdna. Koliko hrabrosti i snage treba za ovakav život, samo ja znam. Svima onima koji misle da uživam ide poruka: "Poklanjam svoj život da ga probate živjeti" Mnogi bi odustali već nakon pola sata, ali...to njima na dušu i razmišljanje.
Leti sine put nebeskih visina, lepršavi, nevidljivi, najnježniji majčin zagrljaj.

13.05.2015. u 18:52 • 0 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.



< svibanj, 2015 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Kolovoz 2016 (1)
Studeni 2015 (1)
Listopad 2015 (3)
Kolovoz 2015 (2)
Svibanj 2015 (2)
Travanj 2015 (2)
Ožujak 2015 (3)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (1)
Prosinac 2014 (3)
Studeni 2014 (3)
Listopad 2014 (2)
Kolovoz 2014 (4)
Srpanj 2014 (5)
Lipanj 2014 (5)
Svibanj 2014 (10)
Travanj 2014 (12)
Ožujak 2014 (16)
Veljača 2014 (11)
Siječanj 2014 (19)
Prosinac 2013 (27)
Studeni 2013 (30)
Listopad 2013 (31)
Rujan 2013 (33)
Kolovoz 2013 (24)

Opis bloga

02.08.2013. tragično sam izgubila sina u prometnoj nesreći. Zvao se Boris i imao je 24 godine. Bol za njim je toliko snažna da je pokušavam pretočiti u slova. Nema tu olakšanja, samo suze lakše klize niz lice. U nekakvoj ludoj nadi da me čuje, da zna...u očekivanju da se javi.

Linkovi