Naš život bez tebe

petak, 17.04.2015.

U mislima

Navratim ja ovamo često, ako ništa drugo da vidim tvoje nasmijano lice. Tako ti živiš u mojim sjećanjima i mislima, svakog trenutka. Zaspem s tobom pred očima, budim se s tobom u mislima. To je moja svakodnevna rutina i onda slijedi posao, tamo se dajem svim srcem i dušom, usmjerim svoje misli jer volim svoj posao. Tamo zbilja odlazim zadovoljna i zahvalna Bogu što radim nešto što zaista volim, što mi je dodatna snaga za izgurati dan. I znaš, moram ti reći...nije mi žao što sam ostavila sve što sam imala. Da sam ostala još uvijek bi bila na istom mjestu, sada znam da sam donijela ispravnu odluku. Kad već moram živjeti, onda neka bude ovako. Tamo više nije dom koji sam imala, tamo je ostalo moje najdraže i najmilije što imam, ali kad mogu živjeti bez tebe, mogu i bez njihove blizine. Njih čujem svaki dan, viđam ih prema mogućnostima, oni su blizu isto kao ti. Tvoj odlazak promijenio je sve, ali...sada živimo drugačije. Ljubav, sjećanja, mirise djetinjstva ne može nitko ukrasti i tako će ostati zauvijek, to neću nikome dozvoliti. Dok moje srce kuca u njemu ćeš živjeti, dok moje misli lete, k tebi će letjeti. Svaki dan lete nevidljivi, lepršavi zagrljaji put neba, do susreta u vječnosti. Nedostaješ nam sine...

17.04.2015. u 21:26 • 0 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.



< travanj, 2015 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30      

Kolovoz 2016 (1)
Studeni 2015 (1)
Listopad 2015 (3)
Kolovoz 2015 (2)
Svibanj 2015 (2)
Travanj 2015 (2)
Ožujak 2015 (3)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (1)
Prosinac 2014 (3)
Studeni 2014 (3)
Listopad 2014 (2)
Kolovoz 2014 (4)
Srpanj 2014 (5)
Lipanj 2014 (5)
Svibanj 2014 (10)
Travanj 2014 (12)
Ožujak 2014 (16)
Veljača 2014 (11)
Siječanj 2014 (19)
Prosinac 2013 (27)
Studeni 2013 (30)
Listopad 2013 (31)
Rujan 2013 (33)
Kolovoz 2013 (24)

Opis bloga

02.08.2013. tragično sam izgubila sina u prometnoj nesreći. Zvao se Boris i imao je 24 godine. Bol za njim je toliko snažna da je pokušavam pretočiti u slova. Nema tu olakšanja, samo suze lakše klize niz lice. U nekakvoj ludoj nadi da me čuje, da zna...u očekivanju da se javi.

Linkovi