Navratim ja ovamo često, ako ništa drugo da vidim tvoje nasmijano lice. Tako ti živiš u mojim sjećanjima i mislima, svakog trenutka. Zaspem s tobom pred očima, budim se s tobom u mislima. To je moja svakodnevna rutina i onda slijedi posao, tamo se dajem svim srcem i dušom, usmjerim svoje misli jer volim svoj posao. Tamo zbilja odlazim zadovoljna i zahvalna Bogu što radim nešto što zaista volim, što mi je dodatna snaga za izgurati dan. I znaš, moram ti reći...nije mi žao što sam ostavila sve što sam imala. Da sam ostala još uvijek bi bila na istom mjestu, sada znam da sam donijela ispravnu odluku. Kad već moram živjeti, onda neka bude ovako. Tamo više nije dom koji sam imala, tamo je ostalo moje najdraže i najmilije što imam, ali kad mogu živjeti bez tebe, mogu i bez njihove blizine. Njih čujem svaki dan, viđam ih prema mogućnostima, oni su blizu isto kao ti. Tvoj odlazak promijenio je sve, ali...sada živimo drugačije. Ljubav, sjećanja, mirise djetinjstva ne može nitko ukrasti i tako će ostati zauvijek, to neću nikome dozvoliti. Dok moje srce kuca u njemu ćeš živjeti, dok moje misli lete, k tebi će letjeti. Svaki dan lete nevidljivi, lepršavi zagrljaji put neba, do susreta u vječnosti. Nedostaješ nam sine...
< | travanj, 2015 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
27 | 28 | 29 | 30 |
02.08.2013. tragično sam izgubila sina u prometnoj nesreći. Zvao se Boris i imao je 24 godine. Bol za njim je toliko snažna da je pokušavam pretočiti u slova. Nema tu olakšanja, samo suze lakše klize niz lice. U nekakvoj ludoj nadi da me čuje, da zna...u očekivanju da se javi.