Znaš, nekako se ne usudim više ništa napisati. Možda se bojim da se ljutiš na mene, možda misliš da sam te izdala, zaboravila, pobjegla od svega. Bio je to trenutak kada sam stala pred zid...nisam mogla više, postalo je neizdrživo. Natrag ne mogu, naprijed kako bude...ti znaš da si odnio sve sa sobom, sve što smo nekada imali, sve što smo nekada srećom zvali otišlo je u sekundi jednog ljetnog predvečerja. Pokušavamo stati na noge, nekako se naučiti da si ti tamo, mi ovdje i da nas tamo čekaš. Žao mi je što se sve poslije tebe dogodilo, ali ja sam bila previše ranjena da bih se mogla boriti. Nisam zapravo niti očekivala, niti u najvećoj noćnoj mori da su te ljudi spremni uništiti, zgaziti baš onda kada očekuješ toplu riječ, kada očekuješ suosjećanje, razumijevanje. Pitam se što to sa mnom nije u redu, pa shvatim da je sve u redu, da imam pravo biti tužna, da imam pravo bolovati, da imam pravo biti sve što jesam, ovakva ili onakva. Ne moram se nikome sviđati, ne mora me nitko voljeti. Imam još uvijek obitelj, ne istu obitelj, ali ti si dio nje i uvijek ćeš biti bez obzira što ne stanuješ tu...ne stanujem ni ja, ali mi smo obitelj. Povezani na jedan neobično snažan način, u duhu i ljubavi, nesebičnoj i neizmjernoj. Koliko god su neki mislili da će nas uništiti, radovali se našoj tragediji, toliko smo mi bili čvršći i jači. Ja vjerujem, kako nosim tebe, tako nosim Božju ljubav u svom srcu. Ona tu stanuje i to mi nitko ne može oduzeti. Onima koji su me otjerali od tamo želim da nađu svoj mir, da se sretnu sa sobom i pogledaju u ogledalo pa si kažu da su učinili dobru stvar. Ja još uvijek imam svoje dostojanstvo, ponos i mir. Ne boj se, mama je s tobom, ne boj se, mama nikada neće učiniti nešto čega se treba sramiti...mamino srce je čisto kao suza koja i sada sija u mom oku, koja se skotrlja niz obraz u tišini i samoći, daleko od kuće, daleko od čežnje za tobom. Sine moj, volim te beskrajno. Ti to znaš. Leti majčin lepršavi put neba u nadi...
< | kolovoz, 2014 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | ||||
4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
02.08.2013. tragično sam izgubila sina u prometnoj nesreći. Zvao se Boris i imao je 24 godine. Bol za njim je toliko snažna da je pokušavam pretočiti u slova. Nema tu olakšanja, samo suze lakše klize niz lice. U nekakvoj ludoj nadi da me čuje, da zna...u očekivanju da se javi.