....I make the moves up as I go..........

nedjelja, 15.11.2020.
















Dobila sam poriv da si nabavim bakreni prsten i stavim ga na palac.
Sad imam bakreni prsten, na palcu,
lijeva ruka.
Poslije sam doznala da je to dobro, i , dapače, praksa.....




Kupila sam si Shiva lingam kamen,
od tada (dvije noći, eto za sad toliko) mi srce ne lupa i ne budim se u bunilu umiranja/hvatanja daha/lupanja u prsima/straha od smrti,
nego sanjam, sanjam, sanjam.

Dobro da sanjam, draža mi je svaka noćna mora, svaki strah prizvat u noćnu svijest, bolja je svaka ružna slika,
nego potiskivanje, neizrečeni, neosviješteni strah koji izlazi kroz mučne tjelesne manifestacije.





Tri sna:

sanjala sam da su mi se podrobila prva dva zuba.
(ah......
opet faking zubi, stalno zubi)
Jedinice , gornje.
Točnije, odjednom su kao bile prerezane popola, i tako visuljile.
Kad sam shvatila da se napol drže, a napol su odvojene, više stanje nije bilo izdrživo,
i morala sam maknuti te odvojene polovice.
Preostale su neke jezive ščrbe,
karijesaste i nevjerojatne;
u snu sam i znala da sanjam i samoj sebi govorila kako je loše, loše, sanjati zube, jedinice, drobljenja, karijese;
to znači bolest, nevolju, smrt,
samu jezu i užas...i tako sebi govorim da to sanjam, a sanjati to je loše, istovremeno planiram kako ću to popraviti?
Ne moram popravljati, izrasti će mi novi zubi? Ili moram staviti krunice, a novi zubi će mi izrasti poslije?
kad?
Krunice, ne opet usrani zubar, ne znam točno što su krunice, sad ću morati i krunice stavljati? Ili što?
I taj užasan strah da će se nešto loše dogoditi...
I tako se probudim,
sva u strahu,
i zaspim opet,
I sanjam da se Dijete i ja svadimo, negdje na Zvijezdi.
Ona ljuta odlazi, i kao ući će u dolazeći tramvaj,
ide do grada k frendovima.
Tramvaj prođe, a nje nema unutra, vidim kroz prozore,
nije ušla unutra!
nema je nigdje na stanici,
nigdje, kao da je u zemlju propala.
Ja u suludoj brizi čekam par sati doma,
i onda je idem tražiti.
Pitam nekog dečka na biciklu jel ju vidio,
'ma ne brinite se, i mene su tražili, i nisu me nalazili,
a samo smo se mimošli,
sigurno ćete je naći'
i dolazim natrag na stanicu,
a tamo, među brojnom mladeži
ona leži opružena svom svojom dužinom,
duhom neprisutna,,
licem dolje,
kao da je sva životna sila iz nje izašla,
ja vičem njezino ime, dižem je s poda u naručje,
u nevjerici da je nitko nije digao,
zvao doktore,
prišao u pomoć,
ona je sva mekana i topla,
znam da je živa,
zovem je imenom,
u totalnom se rastrojstvu probudim.
...


Tumačim ta dva sna kao svoje osnovne strahove,
prepričane što u simbolima,
što doslovno,
i to je ono što me inače budi da hvatam dah,
ili da tulim kao vuk.


Treći san:
sanjala sam da sam uspjela uhvatiti božanstvenu i više nego neobičnu fotografiju:
na njoj su bili netko (ne sjećam se tko),
lijevo gore u nekoj tunici,
dvije časne sestre, u nihovim habitima, saonim uštirkanim uvijenim bijelim djelovima oko lica,
jedna je držala drugu,
poput baletana koji oko struka drži balerinu odižući je visoko u zrak,
dok se ona uvija unatrag gornjim djelom tijela,
i nožnim prstima stremi ka glavi, kao kifla :)
i u sliku su uletjela još dva djeteta,
jedno zeleno, drugo žuto,
ovo žuto je skočilo i na slici se doimalo kao da je ispaljeno iz topa.

Ukrato, slika je bila nevjerojatna jer se svaka osoba doimala letećom
ili na neki drugi način u nevjerojatnoj pozi.

TO, je bilo baš dobro. :)))

...




EDIT, sjetila sam se sad:

neki dan sam nabasala na Brela, onog Jacquesa :)), nakon dugo , dugo vremena,
pa sam sa guštom preslušavala opus,
već DUGO, DUGO nisam;
kakve osebujne, raznolike divne pjesme.
No, nije bitno:
Sjetih se i ove;


ta mi je nekoć bila posebno draga.

I ništa.

Sutradan, dogodilo se ovo:

Žurim na posao,
walkman,
glasna muzika u ušima,
gledam u pod,
pjevuckam
ili pričam sama sa sobom,
uglavnom,
nema svijeta oko mene.
U pothodniku,
netko mi se prepriječi,
ja desno, ona desno,
ja lijevo,
ona lijevo,
namjerno me zaustavi.
nešto govori,
ne kuži da je zapravo ne čujem,
i dok sam stigla stišati,
uhvatim riječi bake ciganke,
široko se smije krezubih usta;
'daj mi novaca za bombone'.

'Bombone!?'
'Nemam novaca za bombone' i furiozno odem.
Odmah mi, naravno, bude žao,
samo, tko bi sad skidao ruksak,
ne znam imam li što sitnog dati joj,
i sasvim me omela,
nisam htjela da me omete;
na silu me prizvala.
Jesam pizda, bilo mi je baš krivo.

Poslije se sjetim ove pjesme :))

Poslije, kasno navečer, na cesti nas zaustavi dečko,
koliko je on 'dečko', toliko smo i mi 'cure', kako nas je nazvao,
traži novce , spava u tramvaju,
nije danas jeo,
nikad nam neće vratiti, al što može,
dam mu sve što sam mogla dati,
plus kineski novćić iz Kine,
onaj sa četvrtastom rupicom u sredini,
srećonosac,
da ga prati sreća,
i kažem mu da kad već nisam dala za bombone,
ali onda barem sad ovo.
Nije mu baš bilo jasno.

Nema veze.

Drago mi je kad imam za dati.

Voljela bih uvijek imati za dati.





EDIT 2:
nemrem vjerovati, danas je rođendan J. Brelu.


EDIT3;
POTRES 1,5Richtera u 00:02





<< Arhiva >>