01:10

Ja ne mogu nego zamišljati kako će biti jebeno pusto
kad Dijete ode na faks, ili poslije faksa, ili kad već će biti da odseli, ode, odraste.....
U. je sad u Mađarskoj,
jučer zorom su otišli
(ili možda, bili bi otišli zorom
da je bus došao kako treba i da su krenuli na vrijeme........ali ne)
vraćaju se sutra, kada dođe večer.
Naša škola M.K. i njihova škola M.K., tradicionalno 'đoraju' djecu,
pa rekosmo, zašto da ne?
Tako da ispada da ona svaki čas doslovce nekamo ide.

Moje aktivnosti dok sam sama
svode se uglavnom ovih dana
na preslušavanje pjesama na YTu,
pjevanje uz pjesme na YTu,
prisjećanje što je govorio moj muž,
(ne voljno; samo od sebe iskaču mi slike, riječi, fraze,
osjeti nekadašnje topline i udobnosti doma)
ili kako je izgledao,
plakanje zbog svega,
Razlomljeno na pojedine segmente
imamo život prije U.,
imamo život sa njom do škole,
pa poslije,
imamo tren doznavanja bolesti
imamo život sa bolešću
imamo puno pododjela ovdje,
od trenutaka kad je išlo nabolje,
do svih mogućih vrsta kemoterapija i dijagnostika,
ljudi koji su ih radili,
bolničkih soba, hodnika, odjela
i imamo zadnje dane u bolnici i doma
kao zaseban segment života.
Svaki od tih djelova nosio je svoje karakteristične
različite naboje, aktivnosti, u zajedničkom životu i u svakome od nas....

Razna razdoblja, razne (manje ) bolesti, razne debljine, razni odnosti,
djeca u raznim fazama,
da ti se u glavi zavrti od količine, od raznolikosti,
od osjećaja,
od strašnih pluseva, do strašnih minuseva.

Sad je svemu tome odjednom sasvim došao kraj
kao da uzmeš jedan svijet
i anuliraš ga, nema ga,
nigdje ga nema,
nepovratno ga nema,
nedostupan je kao da ga nikad nije bilo
Nije bilo nikakvog načina da se pripremimo za taj skok u nepoznato,
čak niti pretpostaviti nismo mogli
KOLIKI će taj skok, koliko opsežan, biti
koliko zaista nepoznato je to nepoznato u što smo katapultirani.

I jedno je samosažaljenje
jedno je nedostajanje osobe koja nije tijelom tu
jedno je žal što dijete nema tatu
jedno je sve ono što ne znam , a znam da se skriva u djetetu
jedno je gledanje u budućnost u kojoj nema ništa, samo zrakoprazan prostor
ako ne plačeš nad jednom mišlju, zaplačeš nad drugom.....i tako ukrug.
pa znači, red YTa, red plakanja i poluupadanja u nesvijest,
red čokolade i štapića
red gušenja kad ti se nos-uši skroz začepe od plakanja
red otvaranja po milijunti put vlastitog bloga
pa drugog
pa trećeg
ko da će se neka spektakularnost tu naći
a neće
i dalje sve je na kapaljku
minimalistički
tek toliko da ne crkneš od gladi, zaista, samo dobacivanje mrvica.....
red zabranjivanja samoj sebi da plačem dalje/ponovo,
sad više neću plakati
jednostavno NEĆU
jebe mi se što suze hoće van, e baš ne možete.
Nedam oku da plače.
Dosta tog terora tijela nad čovjekom, puna mi kapa.

Da privedem ovo kraju,
nadam se da ćete vi navratitelji pogledati sva videa
Alme Deutscher koja sam stavila, pa i više.
Ili bar zadnji u nizu.
Jako, jako lijepo.


Sve ostalo što se događa, događa se, nije da ne,
ali kao da ne.