srijeda, 24.4.2019. u 15:38

Dobro.
Evo me.
'Evo nas!'
Danas je neki dan kad se osjeti pomak u energiji.
Danas sam stavila natrag u funkciju svoj treći blog.
Naime, danas sam imala zadušnicu za V.
i kad sam se vratila doma prije osam,
sunce se jako lijepo caklilo po mokrom vrtu,
kišilo je očito za vrijeme mise.
Malo sam fotkala...
iznenadilo me da su 'vilencvjetovi' vec u punom cvatu,
a i proširili su se vrtom.
Također,
irisi koje sam skupljala godinama
i nikad nisu uopće cvali,
(sad kad razmislim,
je onaj jedan, tamnobordo)
ove godine jako su ojačali,
i biti će dva cvijeta......tko zna koje boje.....













Danas sam pročitala hrpe i hrpe postova i komentara na ovome blogu....
cijelu prošlu i puno više godinu...
podsjetilo me kako se bolest odvijala,
podsjetilo me osjećaja,
trenutaka,
ljekova, simptoma,
krvi , kašljanja,
podsjetilo me kako je mene bilo strah, strah, strah, strah,
i kako se nisam usudila pokazivati to njemu,
a i on je rezervirao misli za sebe,
da mene ne oštećuje,
čuvali smo jedno drugo,
podsjetilo kako je moj muž bio šašav i zabavan
'diranje Bozanića kokicama'
'slušaj kako hrčeš'
puno sam se smijala,
još i više plakala,
i pitam se GDJE su dođavola nestali moji prijatelji,
kakvi su mi to prijatelji,
zna se koji,
koji ne razumiju vrijeme kuknjave i očajanja,
i posvemašnju opustošenost života,
kako je sve sasvim drugačije,
teško i neizvjesno,
iz prvog užasa (smrti) u novi užas,
novu neizvjesnost,
i kako mi nedostaje muž,
doslovce da čovjek iz kože iskoči,
i što god da učiniš,
ne možeš popraviti to,
možeš jedino prolaziti kroz stare tekstove,
stare strahove i smjehove i slike,
jer trenutno ovdje vlada življenje neživota.



Kako se zove kad živiš, a nisi živ?
(napomena nepažljivim čitateljima,
odgovor NIJE 'vampir')












I da, našla sam mrtvog šišmiša na ulazu u kuću.
U našoj fasadi žive šišmiši,
koji su se upravo prenuli iz zimskog sna,
i bjesomučno kakaju posvuda..........