Novi, od jučer!

Dobro, vidim, nitko od vas nije bio zainteresiran za Leptiricu.
Kakva greška!
Od danas, ponovo kemija.
Bože pomozi.
Strah.
I samoća u proživljavanju.
Kad nekog pripustiš unutra,
onda sve moraš crtati i objašnjavati,
nitko ne gjeda korak unaprijed,
ne može se nitko staviti u kožu.
I onda to laganje,
prešućivanje na razne načine,
modifikacije informacija
da današnji dan ostane svijetli i topao.
Od danas, zadnji tjedan škole.
Ha
le
lu
ja!!
Jučer sam hrpu odjeće presložila za dalje, hrpu doslovno,
bio je pun dnevni boravak,
karitas i još tri mjesta.
Kad prebirem te dječje stvari,
sjećam se svog djeteta u njima,
sjećam se gdje sam kaj kupila,
u dućanima koji uglavnom odavno nema!,
što je dobila na poklon,
sjećam se osjećaja i atmosfere dok je bila mala
od dve godine
i kako je malo tjelešce,
ta kuglica slatkoće,
stalo u te malecne stvari.....
Već se ta roba jako puno puta izvrtila,
barem petero ili šestero djece je to još nosilo pa vratilo,
a dio smo i nepovratno dali.
Svejedno, imam osjećaj kao da se množi. :))
Sad sam sve ono od prve do četvrte godine odvojila da više ne posuđujem,
nek joj stoji na tavanu
i napravi s tim kaj hoće kad dođe vrijeme.
Ma što to bilo, kad god to bilo.

Voljela bih da je moje/naše stvari iz djetinjstva
neki dobri duh sačuvao.
Ali,
nije bilo tog dobrog duha.