Čudna mi čuda!? - Pokretne stepenice

Za uspjesno prometno funkcioniranje multimilijunskog mravinjaka zvanog Tokyo potrebna je vrhunska infrastruktura, odlican planning i disciplina njegovih stanovnika. Ovo posljednje na zadivljujucoj je razini, narocito na svim javnim povrsinama na kojima ima pokretnih stepenica: na stanicama vlakova, u velikim zgradama, podzemnim prolazima i drugdje. Bez svojih pokretnih stepenica, kao ni bez svojih uljudjenih pjesaka, Tokyo ne bi bio organizirani kaos kakav jest.

Zanimljivo je da u Tokiju prilikom voznje pokretnim stepenicama vazi jedno nepisano pravilo kojeg se svi pridrzavaju, a koje glasi: stoji se na lijevoj strani, hoda se zdesna. Zelite li se samo 'voziti' stepenicama, stanite slijeva i pricekajte da stignete do vrha; zuri li vam se kao da ste u Tokiju rodjeni i odrasli, odlucnim korakom krenite u pretjecanje s desne strane. Ova jednostavna mjera svodi guzvu i kaos na minimum, bez sumnje zato sto joj je jedina alternativa jos veca guzva i kaos.







Ne drzite li se tog pravila i cinite li obrnuto, odnosno na pokretnim stepenicama stojite zdesna i hodate slijeva, vrlo je vjerojatno da ste gaijin (stranac) - ili ste iz Osake! Naime, u tom i jos nekim gradovima na zapadu Japana koji su u zemljopisnom smislu obuhvaceni pojmom Kansai (Osaka, Nara, Wakayama i neki dijelovi Kyota), vazi suprotno pravilo koristenja pokretnih stepenica. Za razliku od Tokija i regije Kanto, Kansai stoji desno i propusta lijevo! Navodno je ova praksa uvedena po uzoru na London, koji ju je Japanu predstavio 1970. godine na Svjetskoj izlozbi Osaka Expo.

Regije Kanto i Kansai medjusobno se dosta razlikuju po nacinu zivota, narjecju, prehrambenim navikama, pa cak i strujnoj frekvenciji. Pokretne stepenice cine dodatnu razliku.

U ostatku Japana stepenice se koriste na oba nacina, ovisno o lokalnim obicajima. U nedostatku opceg pravila bolje je primijeniti ono univerzalno o Rimljanima i jednostavno kopirati druge oko sebe. Samo bez guranja, molim, i odlucite se pravovremeno hocete li hodati ili stajati - tko je bio u Japanu i iz guzve izvukao zivu glavu, zna o cemu govorim.

Yokohama i brod koji ne plovi nikamo

Sto se zna o Yokohami? Da je to moderni, kozmopolitski lucki grad drugi po velicini u Japanu, smjesten zapadno od Tokija u koji se pretapa gotovo neprimjetno. 1859. godine Yokohama je bila prva japanska luka otvorena za vanjski svijet - tada je to bilo malo ribarsko selo sa svega 600 stanovnika; danas u ovom gradu zivi nesto vise od 3.5 milijuna ljudi. Grad se u svojoj povijesti dvaput dizao iz pepela: prvi put nakon razornog Kanto potresa 1923. g., drugi put nakon saveznickog bombardiranja u svibnju 1945. g. Strani utjecaji do danas su snazno prisutni u Yokohami, pocevsi od trgovine, turizma, arhitekture pa do kulture, umjetnosti, gastronomije i jos kojecega.

Oni koji su posjetili Yokohamu, zacijelo nisu zaobisli njezin cuveni Chinatown, koji je jedan od najvecih na svijetu i - tako barem tvrde u Yokohami - jedan od najboljih, s oko 500 kineskih restorana, prodavaonica hrane i razne druge robe. Nedavno sam i sama bila tamo, pa vam mogu potvrditi da su ulice pune turista u svako doba dana, zalogajnica ima na svakom koraku, zanimljivih suvenira takodjer, a kineski rucak u restoranu bio je odlican. Svakako preporucujem!



Ulaz u Chinatown u Yokohami

Yokohama je i izvrsno mjesto za soping, narocito u dijelu grada poznatom pod imenom Minato Mirai21 (japanska rijec 'mirai' znaci buducnost, pa otuda ni brojku 21 nije tesko dokuciti). Taj cu hram bozanstva komercije posjetiti, mozda, nekom drugom prilikom. Danas malo o Yokohami vidjenoj iz drugog ugla, a to je park Yamashita u luckoj zoni, s uvijek popularnim setalistem za putnike, strance i dokolicare, i s neizbjeznim galebovima.

Krenete li od Chinatowna prema luci, ubrzo cete se naci u parku Yamashita s pogledom na zaljev. Brodovi dolaze i odlaze s obliznjeg pristanista, a samo je jedan brod koji ne odlazi nikamo. Stoji usidren na molu i ne napusta ga vec desetljecima, tocnije od 1961. g. To je NYK Hikawa Maru, nekadasnje luksuzno plovilo a danas brod-muzej, svjedok jednog po mnogocemu posebnog vremena u dugoj pomorskoj povijesti Japana. Renovacija broda upravo je dovrsena prosle godine u travnju, sto znaci da sam stigla u pravi cas da omirisem boju. Usla sam na razgledavanje i na svoje se iznenadjenje ondje zadrzala nekoliko sati! Bilo je odvise zanimljivo za bilo sto drugo...






Pogled na Hikawa Maru

U doba kada je izgradjen (1930.), Hikawa Maru bio je vrhunski egzemplar luksuznog plovila za prekooceanska putovanja. Brodovi su tada jos sluzili kao iskljucivo sredstvo putovanja u udaljene zemlje, i najvece svjetske kompanije nisu stedjele truda ni novca da svojoj bogatijoj klijenteli osiguraju najvecu mogucu udobnost za vrijeme dugih plovidbi.

Usporedba s Titanicom nije pretjerana, utoliko sto je HM bio opremljen tada najsuvremenijom pogonskom tehnologijom dizel-motora (neka tehnicka poboljsanja uvedena su upravo kao pouka izvucena iz Titanicove tragedije - npr. ugradnja visokih pregrada izmedju pojedinacnih kompartimenata u utrobi broda); plovio je prema Sjedinjenim Drzavama (Seattle), a medju njegovim putnicima bilo je ljudi iz najuglednijih slojeva japanskog i americkog drustva, industrijalaca, umjetnika, pa i clanova japanske carske kuce.

Hikawa Maru vazio je kao drugo ime za luksuz na moru: s brodskim interijerom uredjenim u ljupkom stilu art deco-a (umjetnicki pokret 20-ih i 30-ih godina proslog stoljeca, u nas poznatiji kao secesija), salonima s bogatim drustvenim zivotom i najprobranijim specijalitetima brodske kuhinje koje je pripremala posluga na celu s vrhunskim francuskim kuharom, brod je ubrzo dosao na vrlo dobar glas medju domacom publikom. Mnogima je u ono vrijeme bilo pitanje prestiza iskrcati se u Americi ravno s palube Hikawa Maru.

Brod je to koji je vidio sjaj i bijedu Japana, trijumf i pad pomorske nacije.
Kratka povijest kaze ovako: Hikawa Maru od svoje izgradnje 1930. godine pa sve do pred Drugi svjetski rat plovio je na redovitoj liniji Yokohama - Seattle, putovanje koje je trajalo oko tjedan dana. Kako se priblizavao rat, japanska vlada upotrijebila je HM za evakuaciju Japanaca iz Amerike i Kanade. Samo nekoliko tjedana nakon povratka u maticnu luku u Yokohami, dogodio se napad na Pearl Harbor u prosincu 1941. koji je Japan konacno uvukao u rat s Amerikom. HM je tada preuredjen u bolnicki brod koji je nastavio ploviti pod zastavom Crvenog kriza.

Iako je za vrijeme rata brod cak triput nailazio na podvodne mine, izbjegao je veca ostecenja i uspio docekati kraj rata kao jedini preostali japanski putnicki brod. Nekoc mocna japanska flota docekala je rat kompletno porazena: uz HM preostala joj je tek sacica drugih brodova sposobnih za plovidbu. Ponovno je HM i nakon rata posluzio kao bolnicki brod kojim su se mnogi ranjeni japanski vojnici iz prekomorskih zemalja vratili u domovinu.

1951. g. HM je ponovno zaplovio na svojoj nekadasnjoj ruti do Seattlea. Njime su u Ameriku sada putovali novi ambasadori mira i medjunarodne suradnje: umjetnici, zabavljaci, studenti u razmjeni, buduci japanski nobelovci. 1960. g. brod je nakon 30 godina sluzbe i 254 transpacificke plovidbe u kojima je prevezeno vise od 25.000 putnika, konacno doplovio u zasluzenu mirovinu. Otada pa do danas, Hikawa Maru stoji usidren u pristanistu Yokohame i jedan je od sluzbeno priznatih spomenika ovog grada.


Posjetitelji mogu u setnji proci gotovo cijelim brodom: od nekadasnjih putnickih kabina prve, luksuzne i trece klase, zajednickih prostorija poput knjiznice, blagovaonice, salona i igraonice za djecu, pa sve do kapetanske kabine, kormilarnice, setalisnih paluba i, cak, strojarnice u dubokoj utrobi broda. Na brodu se prikazuje film o njegovoj povijesti, kao i izlozba starih fotografija, originalnih predmeta te pisanih dojmova nekadasnjih putnika.

Jedan od najslavnijih putnika na Hikawa Maru bio je Charlie Chaplin. Poznata americka filmska zvijezda krenula je u posjet Japanu 1932. godine ukrcavsi se na Hikawa Maru. Bilo je to nakon sto je Chaplin zavrsio snimanje filma 'City Lights'. Proculo se kako glumac jako voli japansko jelo tempura (povrce i morske plodove przene u uzarenom ulju), te je bio odusevljen kad mu je osoblje Hikawa Maru serviralo tempuru pripremljenu pred njegovim ocima - upravo onako kako je on to volio. Otada, samo je Hikawa Maru od svih ostalih brodova na liniji za Japan imao tu cast da na sljedecim putovanjima ugosti Chaplina i pred njim servira svjeze przenu tempuru.
S Chaplinom dijelim strast prema tempuri - zbog intenzivnog mirisa przenja, u pravilu je jedem negdje vani i nikad je ne spremam kod kuce! Mmmm...



Luksuzna putnicka kabina u kakvoj je mozebitno odsjedao Chaplin za vrijeme svog putovanja na Hikawa Maru. Prozori i namjestaj ukraseni su u art deco-stilu, koristilo se najfinije posudje, a kabina je imala i svoju mini-kupaonicu s kadom u zapadnjackom stilu.



Nesto manje luksuza, ali jos uvijek dovoljno udobnosti za probrane goste: kabina prve klase.



Blagovaonica u stilu 30-ih godina. Sve je u ovoj prostoriji rekonstruirano do u detalje: raspored stolova i stolica, posudje, izbor jela na meniju, cak je i plasticna verzija nekadasnjih delicija (nalik na one kakve se mogu vidjeti u izlozima japanskih restorana) poslozena na pladnjevima. Da dojam bude jos vjerniji, cijelo vrijeme iz nevidljivih zvucnika dopire zveckanje pribora i casa i priguseni razgovor nevidljivih 'putnika' - prilicno spooky, ako mene pitate!






Dok se priblizavam ovom fenomenalno izradjenom rukohvatu u stilu art deco-a, s leptiricima u zelucu ocekujem da se na vrhu stepenista pojavi nitko drugi no Leonardo DiCaprio i kao pravi kavalir povede me u razgledavanje drustvenih salona nalik onima na Titanicu!...



Uski hodnik izmedju putnickih kabina. Hvata me panika dok zamisljam kako u iste ovakve prolaze na Titanicu navire bujica ledene vode, dok siroti Leonardo i Kate par koraka dalje od mene pokusavaju spasiti goli zivot! Gdje mi bjese ona sjekira?...



Konacno vani! Ah, zar nije Kate srela svoga dragog za vrijeme setnje na ovakvoj palubi?



Ne znam kako se ovo zove. Ali nalazi se na palubi pokraj kormilarnice i izgleda vrlo slatko. I vrlo retro.



Koliko puta ste plovili brodom? A koliko puta ste bili u strojarnici u utrobi broda? Meni je bilo prvi put. Krajem prosinca ledeno je hladno.



Pogled s Hikawa Maru: s ove tocke u proslosti, prepoznatljivi skyline Yokohame cini se kao pogled u buducnost.

Sretna Nova na japanski način

Sretna vam Nova! Iako sam u Zemlji Izlazeceg Sunca, nisam od onih koji ce se popeti na vrh planine Fuji da bi snimili prvi izlazak sunca u praskozorje nove godine. Cak ni sa svog balkona nisam uzivala taj velicanstveni prizor. Jutros, 1. sijecnja nesto prije 7 sati, kada je sunce izlazilo nad Tokijem, ja sam spavala cvrstim snom. U istom tom trenutku Hrvatska je polako ulazila u posljednji sat Stare godine. Nikad ta vremenska razlika od osam sati (ljeti sedam) izmedju Europe i Japana nije toliko ocita i zbunjujuca, koliko uoci smjene Stare na Novu. Fascinira me taj prividni vremenski diskontinuum.

Vec na Silvestrovo u mom inace bucnom susjedstvu sve postaje neobicno mirno i tiho. Nova se godina u Japanu ne slavi - ona se obiljezava. Ljudi su uglavnom kod kuce u tisini; kolektivni doceci su rijetkost. Nema petardi, vatrometa ni buke. Promet je rjedji nego inace. Vecina prodavaonica je zatvorena. S izuzetkom usluznih djelatnosti, cijela zemlja je na kolektivnim praznicima - ove godine to je od 29. prosinca do 4. sijecnja.

Po tome kako se taj blagdan proslavlja i sto on ljudima znaci, Nova godina mozda je najvazniji japanski praznik, usporediv s Bozicem u krscana. To je vrijeme za odlazak u rodni kraj, za obiteljska okupljanja i druzenja. Vrijeme je to za zajednicki posjet obliznjem hramu i molitvu sa svim clanovima obitelji. Priredjuje se posebno pripremljena i luksuzno aranzirana hrana, tzv. osechi ryouri. Niz je to raznovrsnih reprezentativnih jela za koja se vjeruje kako donose srecu, snagu i dug zivot. Vaznost hrane u Japanu nikada ne moze biti odvise naglasena, pa je tako sadrzaj novogodisnje trpeze omiljena tema svih razgovora za kraj godine.


Sunce je jutros, dakle, vec visoko stajalo na kristalno jasnom zimskom nebu kad sam podigla poklopac svog postanskog sanducica. Nepogresivo kao i svakog 1. sijecnja, sanducici su puni novogodisnjih cestitaka koje uredno na taj dan dostavlja posta. Docekao me svezanj dobrih zelja od mojih japanskih prijatelja. Ove godine svaka je cestitka 'rogata' - usli smo u Godinu bika po tradicionalnom kineskom kalendaru - a mnoge su i personalizirane, s obiteljskim fotografijama, vlastitim dizajnom i crtezima. Svaka cestitka nosi i serijski broj, s kojim mozete sudjelovati u specijalnoj nagradnoj igri i osvojiti neku od raznih nagrada. Zahvaljujuci tom sistemu, sa sigurnoscu mozete reci koji vam je od vasih prijatelja ili znanaca te godine donio srecu...





Japan je zemlja velike religijske tolerancije. Prosjecni Japanac nece vam sa sigurnoscu moci odgovoriti na pitanje koje je vjeroispovijesti - utjecaji šintoizma i budizma danas su medjusobno toliko isprepleteni da ih vecina ljudi ni ne razlikuje, niti tome pridaje posebnu vaznost. Neki ce vam cak decidirano odgovoriti da sebe drze ateistima. Ipak, drzali sebe religioznima ili ne, malo je Japanaca koji ce se posve odreci povremenih posjeta svetistu ili hramu. A upravo je to aktivnost koja najjasnije obiljezava pocetak nove godine u Japanu.

Prvi posjeti hramu u novoj godini, tzv. hatsumode, pocinju vec od ponoci 1. sijecnja. Mase ljudi hrle u hramove na kratku molitvu za srecu i zdravlje u godini koja je upravo zapocela.
Pa smo tako i mi, nakon sto smo jos pred samo tjedan dana u lokalnoj katolickoj crkvi pohodili bozicnu misu - kojoj je prisustvovalo i mnogo Japanaca krscanske vjere - danas odlucili pohoditi obliznji šintoisticki hram.
Meiji hram u susjedstvu polako se punio posjetiteljima koji su dolazili s obiteljima. Guzva nije bila tako velika kao u mnogo poznatijem, i vecem, Meiji Jingu hramu u Tokiju. Udarite o gong, dvaput zapljesnite rukama, sklopite ruke u molitvi i dvaput se naklonite, potom se udaljite - kad si u Rimu, cini kao Rimljanin.
Ovdje se mozete rijesiti sitnih novcica od 1 i 5 yena koje ne prihvaca nijedan automat. Naravno, drzite li na umu da ste dosli moliti za srecu svoju i svoje obitelji, takve efemerne stvari poput novca nece vam ni padati na pamet! Jos manje cete brinuti o tome ima li cudnih pogleda (nije ih bilo), jeste li kao stranac dobrodosli ili ste na dobrom putu da pocinite strasnu herezu: Japanci su prakticni ljudi, i takva pitanja za njih su bespredmetna.





Prilaz šinto hramu





Novogodisnji posjet hramu, tzv. hatsumode


Prosetali smo dvije ulice dalje i nasli se pred manjim budistickim hramom u cijem je dvoristu bilo groblje. Odlucili smo proviriti unutra. Zrakom se nadvijao gust dim mirisnih stapica. Povremeno se cuo udarac gonga. Vec je sa stepenista izgledalo kao da ulazimo u necije dvoriste, kao da ovdje netko stanuje i upravo docekuje goste. A oni su malo pomalo navirali kroz sirom otvorena vrata.
Netko je naglas pjevao budisticke sutre. Dvoje ljudi je molilo u tisini. Dan je bio hladan i dvojica starijih muskaraca grijali su se pored metalne bacve u kojoj je plamsala vatra - primitivna pec na otvorenom. Vjetar je raznosio dim i komadice pepela. Po tome kako su izgledali i grijali ruke ponad vatre, ta dvojica su mogli biti i malo bolje obuceni klosari: nisu bili u svom najboljem odijelu, bilo im je hladno, i vidjelo se da vani stoje vec dugo, mozda od jutra. Jedan zuti pas mirno je sjedio na povisenom mjestu preko puta, tamo kamo nisu dopirali dim i pepeo iz bacve.

'Akemashite omedeto gozaimasu' - 'Sretna nova godina', pozdravila sam. Jedan od dvojice, odjeven u crno i s prijaznim izrazom lica, priblizio nam se vrlo uljudno i zapoceo razgovor. Tko zna zasto, ali zanimalo ga je sve o nama: odakle smo, kojim jezikom govorimo, sto ovdje radimo. Nije bilo napadnosti u njegovu nacinu, i nije mi smetalo. Poceli smo cavrljati i ubrzo se ispostavilo da razgovaram sa glavnim svecenikom doticnog hrama budisticke sekte Nichiren! Izgled ponekad doista vara. Kad sam ga zamolila za fotografiju, rado je pristao. Prvo je skinuo svoju debelu vunenu kapu i prisao gongu s gestom koja odaje posebnu kvalitetu osobe koja u ovom dvoristu zivi, radi i posvecuje se svom pozivu s nadahnucem:




Vjetar je jos uvijek u svim smjerovima divlje razbacivao komadice pepela iz bacve. Unatoc hladnoci, grijala nas je jednostavna i topla dobrodoslica naseg svecenika. Ponudio nas je sakeom, a Malu bombonima. Sake me dobro ugrijao na hladnoci - ili je to bilo od ugodnog razgovora? Moj sugovornik natucao je ponesto engleski, ponesto njemacki, za hrvatski koji govorim s Malom ustanovio je da je prilicno slican ruskom, a otkrio mi je i da je proputovao nekoliko zemalja Europe. Koliko se moglo zakljuciti, internet mu nije nepoznat pojam, a s ponosom mi je pokazao antenu svoje radio-stanice koja se kocila nad krovom hrama. Njegov zuti pas, kazao mi je, pametan je toliko da ne sjedi u smjeru u kojem vjetar raznosi dim; od njega su, kaze, pametnije samo lisice.

Pa ako je suditi po prvom danu nove godine, ova 21. godina po japanskom Heisei kalendaru mogla bi mi donijeti jos mnogo zanimljivih susreta i neocekivanih otkrica. Za pocetak, jos cekam rezultat novogodisnje lutrije s cestitkama. Potom, budisti tvrde kako treba obratiti paznju sto sanjate u noci nakon 1. sijecnja. Pojavi li vam se u snu planina Fuji, sokol ili patlidzan (!), to donosi srecu. Nisam pitala svog svecenika je li to doista tako, ali zacijelo vrijedi pripaziti. Kako bilo da bilo, vrijeme je za spavanje. Laku noc i sretno svima u 2009.!