Mučnina

Kaže se: svako zlo za neko dobro. Od gužvi u pretrpanom vlaku za Tokyo petkom ujutro, meni je zlo. I to doslovce. Vagon prijeti da će popucati po šavovima. Nema mjesta ni za iglu. Nakon nekoliko stanica, obično čim vlak zaroni u podzemni dio, počinje moj osjećaj nelagode. Polako me steže u grlu. Vruće mi je i srce mi tuče sve brže. Nešto mi smeta, ali ne znam što. Gledam oko sebe i ne čini mi se da se itko osim mene osjeća loše. Osjećam samo jednu želju: hoću van ! Kao za inat, na sljedećoj stanici uđe još više ljudi. Nastavljamo vožnju stisnuti kao Kurdi u ilegalnom transportu.

Vlak juri kroz podzemlje, a ja odbrojavam sekunde do sljedećeg otvaranja vrata. Jedan jedini dan u tjednu ja, kućanica, dobrovoljno pristajem na kolektivno gnječenje s radnim narodom u jutarnjoj špici, zašto ? - da stignem na svoj tečaj japanskog, gdje u naredna dva sata trpim još mukotrpnije roštiljanje po jeziku i pismu.
Mora da sam mazohist.
Vježbe radi, a i da odagnam pomisao na nelagodu koja me obuzima, pokušavam se koncentrirati na broj i redoslijed poteza u kanji znakovima s reklama kojima je oblijepljena unutrašnjost vlaka...

Da me ubiješ, ne mogu više izdržati u ovom paklu. Izlazim na sljedećoj stanici. Vlak kreće dalje bez mene.

Dobro je opet biti vani. Osjećam golemo olakšanje, kao da sam izronila iz dubine oceana i nakon dugo vremena udahnula zrak. Stojim na posve praznom peronu stanice čije ime znam samo kao jednu od usputnih. U kutu platforme stoji nešto četvrtasto i neobično. Približavam se na par koraka i ugledam minijaturni vlak nalik na onaj u kojem sam se vozila do pred maloprije. Vagon s karakterističnom zelenom crtom po sredini. A u vlakiću - knjige !

Da nije mučnine, tko zna bih li ikad nabasala na mini-knjižnicu u tokijskoj metro stanici Nezu.

Rad ove knjižnice zasniva se na poštenju njezinih korisnika. Knjižnica je otvorena 24 sata dnevno, radnim danom i praznikom. Knjižničara nema - podrazumijeva se da čitači sami posuđuju i vraćaju pročitano. Knjige treba samo odložiti u pretinac. Zavirila sam u vlakić i pogledala redove uredno složenih naslova. Najviše ih je japanskih, ali vidjela sam i dosta knjiga na engleskom jeziku, te čak na talijanskom i ruskom. Ima tu svačega pomalo: beletristike, poezije, publicistike, jezičnih priručnika... Sve knjige su cijele i neoštećene, barem na prvi pogled.
Izgubila sam se u razmišljanjima o čitalačkoj kulturi Japanaca. Naravno, viđam mnogo ljudi koji u vlaku provode vrijeme zadubljeni u knjigu. Koliko li knjiga iz mini-knjižnice Nezu u ovom času putuje vlakovima širom Megalopolisa ? Čitaju li ih ljudi samo dok su u vlaku ? Ili se druže s tim knjigama i kad završe putovanje ?
Postoji li još negdje na svijetu knjižnica putujućih knjiga ??



Vlakić-knjižnica u tokijskom metrou


Nekoliko prepunih vlakova u međuvremenu je došlo i otišlo s perona. Napokon je bilo moguće ući u jedan u kojem se lakše disalo. Nastavila sam vožnju do odredišta u centru grada. Osjećala sam se opet dobro.

Možda je mučnina bila samo u mojoj glavi, i proći će kad se naviknem na svoja nova putovanja petkom. Ili je možda ona sartreovska. Egzistencijalna. Kako god bilo, od petka do petka imam priliku razmišljati o njoj i odrediti joj neko mjesto u svijetu. Kao što živeći ovdje, stvarima oko sebe pokušavam naći značenje, ili bar sebi prisvajam to pravo.

Skice iz (d)okolice: Sakura

Srdacan pozdrav iz Zemlje Tresnjina Cvijeta ! Ovih dana Japan je upravo to, sav ovijen u prozracnu bjelinu latica sakure. Gotovo da necete naci covjeka koji u posljednjih nekoliko dana nije odvojio barem trenutak za hanami, ili promatranje tresnjina cvijeta. Oni koji to zele raditi u stilu, po dugovjekoj japanskoj tradiciji sjedaju pod krosnje i vade jelo i pice, okupivsi oko sebe prijatelje ili kolege. Zabava se cesto otegne do u kasne vecernje sate.

Za razliku od toga, svoj ovogodisnji hanami Mala i ja provele smo aktivno, u stalnoj setnji, neprestano mijenjajuci perspektivu na svu ovu ljepotu koja opija. Nadam se da ove slike docaravaju barem djelic atmosfere. Sakura: the best of !








Prizori iz parka Ueno


Tokijski park Ueno jedno je od najpopularnijih hanami setalista u gradu. Dugacki drvoredi tresanja dnevno privlace tisuce ljudi zeljnih proljetne atmosfere u srcu grada. Guzve su i ovdje uobicajena stvar. Na srecu, promet setaca dobro je reguliran - dok vi zaneseni ljepotom latica gledate u vis, sigurno se ne zelite sudarati sa setacima koji naviru iz suprotnog smjera. Zato, drzite se lijeve strane, molim !





Rana rezervacija. Plavi najloni pod bijelim krosnjama tipican su prizor u tokijskim parkovima s proljeca, a oznacavaju mjesto za hanami koje je netko vec rezervirao. Ovaj je muskarac po plocniku prostro najlon, na kojem se potrudio velikim slovima napisati ime doticne tvrtke, i upravo ceka dolazak kolega s posla. Jos nekoliko sati do kraja radnog vremena...




... a dok ne stignu ovi iz poduzeca, moze se malo i prileci...





U mom gradu postoji ulica pod romanticnim nazivom Sakura-dori, ili Ulica tresanja. Suvisno je objasnjavati zasto:




I tako to ide dalje... i dalje... kilometrima daleko, a gdje je rascvjetanim tresnjama kraj, ne znam jer ga tog dana nije ni bilo !





Prizori iz gradskog sportskog parka: