22
utorak
travanj
2008
Mučnina
Kaže se: svako zlo za neko dobro. Od gužvi u pretrpanom vlaku za Tokyo petkom ujutro, meni je zlo. I to doslovce. Vagon prijeti da će popucati po šavovima. Nema mjesta ni za iglu. Nakon nekoliko stanica, obično čim vlak zaroni u podzemni dio, počinje moj osjećaj nelagode. Polako me steže u grlu. Vruće mi je i srce mi tuče sve brže. Nešto mi smeta, ali ne znam što. Gledam oko sebe i ne čini mi se da se itko osim mene osjeća loše. Osjećam samo jednu želju: hoću van ! Kao za inat, na sljedećoj stanici uđe još više ljudi. Nastavljamo vožnju stisnuti kao Kurdi u ilegalnom transportu.
Vlak juri kroz podzemlje, a ja odbrojavam sekunde do sljedećeg otvaranja vrata. Jedan jedini dan u tjednu ja, kućanica, dobrovoljno pristajem na kolektivno gnječenje s radnim narodom u jutarnjoj špici, zašto ? - da stignem na svoj tečaj japanskog, gdje u naredna dva sata trpim još mukotrpnije roštiljanje po jeziku i pismu.
Mora da sam mazohist.
Vježbe radi, a i da odagnam pomisao na nelagodu koja me obuzima, pokušavam se koncentrirati na broj i redoslijed poteza u kanji znakovima s reklama kojima je oblijepljena unutrašnjost vlaka...
Today Alex found himself pretzelled far into the back of the bus, a sea of dark hair between him and the exit, everyone with their heads bowed in the early morning rush.
With the bus edging through traffic, Alex tried to worm his way forward, but the crowd didn't give much and at each new stop even more people ploughed on.
So now as the bus slowed for his stop, Alex lurched forward...with no headway. Panicking, he spoke up, as he had often seen Japanese do. He just picked the wrong word.
'Kill me !' he cried. 'Please kill me ! Kill me now !'
At once everyone woke up. And not only that, they gave Alex an extra wide berth till he was off the bus.
iz 'Japanese Made Funny' (Tom Dillon)
Da me ubiješ, ne mogu više izdržati u ovom paklu. Izlazim na sljedećoj stanici. Vlak kreće dalje bez mene.
Dobro je opet biti vani. Osjećam golemo olakšanje, kao da sam izronila iz dubine oceana i nakon dugo vremena udahnula zrak. Stojim na posve praznom peronu stanice čije ime znam samo kao jednu od usputnih. U kutu platforme stoji nešto četvrtasto i neobično. Približavam se na par koraka i ugledam minijaturni vlak nalik na onaj u kojem sam se vozila do pred maloprije. Vagon s karakterističnom zelenom crtom po sredini. A u vlakiću - knjige !
Da nije mučnine, tko zna bih li ikad nabasala na mini-knjižnicu u tokijskoj metro stanici Nezu.
Rad ove knjižnice zasniva se na poštenju njezinih korisnika. Knjižnica je otvorena 24 sata dnevno, radnim danom i praznikom. Knjižničara nema - podrazumijeva se da čitači sami posuđuju i vraćaju pročitano. Knjige treba samo odložiti u pretinac. Zavirila sam u vlakić i pogledala redove uredno složenih naslova. Najviše ih je japanskih, ali vidjela sam i dosta knjiga na engleskom jeziku, te čak na talijanskom i ruskom. Ima tu svačega pomalo: beletristike, poezije, publicistike, jezičnih priručnika... Sve knjige su cijele i neoštećene, barem na prvi pogled.
Izgubila sam se u razmišljanjima o čitalačkoj kulturi Japanaca. Naravno, viđam mnogo ljudi koji u vlaku provode vrijeme zadubljeni u knjigu. Koliko li knjiga iz mini-knjižnice Nezu u ovom času putuje vlakovima širom Megalopolisa ? Čitaju li ih ljudi samo dok su u vlaku ? Ili se druže s tim knjigama i kad završe putovanje ?
Postoji li još negdje na svijetu knjižnica putujućih knjiga ??
Vlakić-knjižnica u tokijskom metrou
Nekoliko prepunih vlakova u međuvremenu je došlo i otišlo s perona. Napokon je bilo moguće ući u jedan u kojem se lakše disalo. Nastavila sam vožnju do odredišta u centru grada. Osjećala sam se opet dobro.
Možda je mučnina bila samo u mojoj glavi, i proći će kad se naviknem na svoja nova putovanja petkom. Ili je možda ona sartreovska. Egzistencijalna. Kako god bilo, od petka do petka imam priliku razmišljati o njoj i odrediti joj neko mjesto u svijetu. Kao što živeći ovdje, stvarima oko sebe pokušavam naći značenje, ili bar sebi prisvajam to pravo.
komentiraj (35) * ispiši * #