27
utorak
studeni
2007
Buddhi u pohode
Jos malo skitnje prije nego se povucem u hibernaciju !
Kako je vrijeme zadnjih dana jesenje prekrasno, a uz to nam se u kalendaru zalomio i produzeni vikend (japanski Thanksgiving !), malo smo prosetali nasom prefekturom Chiba. Iako zivimo ovdje vec dvije i pol godine, nije da smo makar i priblizno upoznali sve njezine ljepote.
I opet se ovakav mini-izlet pokazao pravim iznenadjenjem za mene, koja nisam ni slutila kakva se mala i velika cuda skrivaju na samo dva sata vlakom odavde.
Put vodi prema jugu prefekture Chiba, uzduz obale Tokijskog zaljeva, do izvjesnog malog mjesta na obali poluotoka Boso. Sad smo na drugoj strani poznatog nam zaljeva, Tokyo i Yokohama leze preko puta.
Samo ribarsko mjestasce nije narocito zanimljivo, ali brdo nad gradicem utoliko vise: Nokogiri-yama.
Na japanskom 'nokogiri' znaci 'pila', i ova je planina tako i nazvana zbog svojih strmih i ostrih obronaka koji podsjecaju na zupce pile. Uistinu prikladno ime za ovo cudo prirode.
Zicarom smo se popeli na 'zupce'. Nije da smo tako lijeni, ali valjalo je stedjeti snage za kilometrazu po okolnim obroncima.
S vidikovca pruza se prekrasan pogled na okolicu - dobar dio regije Kanto, Megalopolis u daljini:
...te dalje prema jugu ostatak poluotoka Boso, na karti poput jezicka isplazenog u plavetnilo oceana:
I nije samo ta plava panorama od koje zastaje dah, niti spektakularan pogled s 'pile' u ponor, ono sto ovom mjestu daje dramaticni znacaj. Jato ptica grabljivica u koncentricnim krugovima konstantno kruzi nad glavama turista, obrusavajuci se na ostatke njihova rucka. Table upozorenja na ovu neocekivanu 'zracnu opasnost' stoje na svakom koraku. Moram priznati da su me ipak zadivili orlici koji u niskom letu hvataju i jos u zraku halapljivo prozdiru onigiri.
'Zubac pile' na Nokogiri-yami
Neovisno o ovome, glavna atrakcija Nokogiri-yame je budisticki kompleks Nihon-ji, star oko 1300 godina. Kako stoji u engleskoj brosuri, ovdje su naucavali veliki ucitelji budizma; kroz povijest hram je pripadao raznim sektama, a danas pripada zen sekti Soto.
Spustili smo se malo s vrha i krenuli niz sumarak obrubljen stijenama fantasticnih oblika. Na jednom mjestu stijene cine pozadinu za pravu malu izlozbu u kamenu. Oko 500 (izvorno 1500) kamenih kipica budistickih ucenika, takozvanih Tokai Arhata, u udubini erodirane stijene nijemo docekuje dosljake. Nacinjeni su krajem 18. stoljeca. Svaki od njih ima drukciji izraz lica: neki se cine nasmijani i blazeni, drugi kao da su zadubljeni u molitvu, neki opet kao da pate.
Tokai Arhati, kameni kipici na Nokogiri-yami
Ovaj ne zeli biti smetan...
I evo nezaobilaznog lika u cijeloj ovoj prici: nekoliko stotina stepenica dalje, iz sumarka Nokogiri-yame izranja lik fantasticnog kamenog Buddhe. Velikog. Najveceg u Japanu, zapravo.
Istina, kad se u japanskom kontekstu spominje Buddha Daibutsu, uglavnom se misli na cuveni kip u Kamakuri (visina 13.35 metara), ili ponekad onaj u Nari (visina 18.18 metara). Ipak je Daibutsu na Nokogiri-yami najvisi od njih, cak 31.05 metara.
Nihon-ji Daibutsu - najveci kameni Buddha u Japanu
Original su nacinili Jingoro Eirei Ono i njegovih 27 ucenika. Nakon tri godine klesanja, kip je bio dovrsen 1783. g. kao svjetski simbol mira. Ubrzo mu se slava prosirila po cijelom Japanu. U Edo periodu Veliki Buddha ostecen je erozijom, a obnovljen je tek 1969. g.
U svetistu Velikog Buddhe, posjetitelji se okupljaju u molitvi. Moli se za dobro zdravlje, pametnu glavu, brze noge...
... i naravno za djecu, ciji je zastitnik Jizo, jedno od najpopularnijih bozanskih bica u Japanu. Ove male bijele kipice s likom djecjeg sveca ostavljaju roditelji koji tuguju za prerano umrlim djetetom, ali i oni koji zele izraziti zahvalnost za dobro zdravlje i srecu svog djeteta.
Nokogiri-yama obiluje iznenadjenjima. Tek nesto dalje, spustivsi se pod narocito ostar 'zubac' pile i probivsi se kroz uzak kameni prolaz izmedju stijena, stizemo pred Hyaku Shaku Kannon, iliti Bozicu milosti.
Uklesana je u stijeni. Tko tu pati od kompleksa velicine ?
Mjesto na kojem se nalazi ova Kannon vrlo je posebno, sa cetiri strane okruzeno stijenama. Zastrasujuce i oslobadjajuce u isti mah.
Spustili smo se natrag u svoj svijet s gotovo poboznim osjecajem vlastite malenkosti.
komentiraj (11) * ispiši * #
16
petak
studeni
2007
Koto tamo svira
Ima dana kada sam zarobljena u rutini svakodnevnih sitnica, i kad mi se cini da se cijelo vrijeme vrtim ukrug. Kada vise ne razlikujem ponedjeljak od srijede, utorak od petka. Tih dana, gotovo da pomislim da bih sve svoje dnevne obaveze mogla obaviti i zavezanih ociju.
A onda dodje taj jedan dan u kojem se pojavi nesto novo, drukcije i uzbudljivo. Ili se slucajno nadjem u pravo vrijeme na pravom mjestu, ili se vodim svojim unutarnjim osjecajem koji mi govori, ovo bi moglo biti nesto zanimljivo - kako god bilo, u japanskoj svakodnevici redovito uspijevam naci stvari koje me oduseve svojom svjezinom.
Pred neki dan u samo dva moja sata stalo je toliko ljepote, zvonke radosti i topline, da sam sklona pomisliti da se ovakav divan susret ne moze i nece tako skoro ponoviti.
Cak i ako se i prevarim u tome, nece mi biti zao !
Tog kisnog i prohladnog vikenda pridruzila sam se grupici svojih sugradjana, sto stranaca a sto Japanaca, koji su krenuli na pomalo neobican 'sastanak' u jednoj staroj cetvrti usred nase betonske dzungle. Nije lose biti clanom lokalnih udruga koje povremeno organiziraju ovakve izlete.
Za pocetak, nisam imala pojma da se samo nekoliko minuta hoda od vreve velike zeljeznicke stanice, nalazi tiha cetvrt s nekoliko starih kuca u tradicionalnom japanskom stilu. Odjednom smo zaronili u neki drugi svijet. Kuca u kojoj smo se okupili bila je velika, stara stotinjak godina i s prekrasno njegovanim vrtom:
U kuci nas je docekalo pet dama ukusno odjevenih u kimona. U svecanoj tisini, sjeli smo na pripremljene jastucice. U dobro osvijetljenoj pokrajnoj prostoriji, instrumenti su vec cekali spremni.
Pet koto glazbala za pet dama.
Zapoceo je nas mali privatni koncert. Prostorijom su se razlegli zvonki zvuci carobne, egzoticne ljepote. Dame su prstima vjesto prebirale po zicama, a vec prva melodija bila je vrlo poznata: 'Sakura, sakura' - jedan od najpoznatijih komada za japansku koto harfu. Odise nostalgijom i nekom dalekom tugom, onako prelijepa.
Rijecima je nemoguce dobro opisati koto glazbu; kao i svaku drugu glazbu, treba je cuti. Muziciranje na kotu, jednom od cuvenih japanskih tradicionalnih glazbala, te je veceri bilo i oku milo. Cuje se zvonka melodija jedna za drugom, u sobi je ugodno toplo i predmeti okupani bojama i svjetlom, dok vani sipi hladna kisica i polako pada mrak na jesenje raslinje u straznjem vrtu - kako cudesno, kako neponovljivo, sada, ovdje i mozda nikada vise.
Nakon koncerta pruzena nam je prilika da se i sami okusamo u svirci na kotu. Sansa koju smo prihvatili doslovce objerucke - za dobru svirku na kotu koriste se obje ruke !
Japanski 13-zicani koto (ili o-koto) prilicno je dugacak instrument (oko 180 cm) i iznenadjujuce lagan, sa supljinom s donje strane. Na kotu je razapeto 13 zica ispod kojih su smjesteni mali 'mostici' za ugadjanje. (Postoje verzije s razlicitim brojem zica.) Svaka zica ugodjena je na vlastitu melodiju i daje vrlo specifican, jasan i cist zvuk koji je neraskidivo vezan uz japansku kulturu i tradiciju.
Koto se svira desnom rukom, na ciji se palac, kaziprst i srednjak nataknu trzalice nalik na 'nokte'. Lijeva ruka povremeno se polaze na zice prema sredini instrumenta, kako bi se postigla odredjena boja i dubina zvuka.
Melodija za koto glazbalo zapisana je japanskim karakterima od 1 do 10, plus 3 dodatna karaktera za zice od 11 do 13. Zavirivsi u 'kajdanku' jedne od muzikalnih dama, uvjerila sam se da notni zapis tece odozgo prema dolje i zdesna nalijevo.
Iako inace ne sviram nijedan instrument, nije bilo odvise tesko reproducirati recenu melodiju, koja je doista jednostavna. Ipak, potrebne su godine vjezbanja da razvijete odredjeni senzibilitet za ovaj instrument, 'ono nesto' sto ce vas stil sviranja ciniti razlucivim od drugih, dati mu dublju dimenziju.
'Sakura, sakura' svira se po shemi:
7-7-8
7-7-8
7-8-9-8-7-8-7-6
5-4-5-6-5-5-4-3
Koto je porijeklom iz Kine, a u Japan je presao u 7. ili 8. stoljecu. Isprva je bio elitni instrument koji se svirao samo na carskom dvoru, da bi kasnije stekao siru popularnost.
U cuvenoj 'Pripovijesti o Genjiju' autorice Murasaki Shikibu iz 11. stoljeca, djelu koje je okarakterizirano kao prvi roman u svjetskoj knjizevnosti, brojne su scene u kojima naslovni lik princ Genji i njegova pratnja provode vrijeme svirajuci japanski koto. Muziciranje na kotu bila je omiljena zabava na dvoru, cesto i oblik natjecanja izmedju elite, nacin da se izraze kompleksni osjecaji ili pak pridobije srce neke dame. Obratno, neka dama koja bi narocito vjesto znala prebirati po zicama, smjela je racunati na dozivotnu paznju i brigu prominentnih plemica, ili cak cara samog. U takvu jednu damu koju jos nije bio vidio, ali je iza zaslona cuo njezinu svirku na kotu, princ Genji se i zaljubio.
***
Popodne u ugodnom drustvu polako je prelazilo u vecer. Kako se pokazalo, nase domacice nisu bile samo muzikalne, vec upucene i u vjestine japanskog cajnog obreda ! Posluzen nam je ukusni matcha caj:
Tijekom cajnog obreda, caj se posluzuje u ovakvim salicama koje su oslikane scenama u skladu s godisnjim dobima, obicajima, festivalima...
Cvijece u japanskom aranzmanu
Pogled u vrt. Natpis 'Ichigo, ichie' oznacava moto japanskog cajnog obreda koji otprilike znaci: Cijeni svaki ovakav susret, jer vise se nece ponoviti.
26. poglavlje: 'Divlji karanfili' (odlomak)
('Sjajni princ' Genji razgovara s damom po imenu Tamakazura, kcerkom svog prijatelja i rivala, ministra To no Chujoa. Genji je potajice bacio oko na Tamakazuru, koja spletom okolnosti jos nije srela svog oca.)
Izvadio je japanski koto, i uvjerivsi se da je instrument zadovoljavajuce ugodjen, trzajem zica odsvira nekoliko nota. Zvuk je bio izvrstan.
"Ako me u tebi ista razocaralo, onda je to zato sto si dosad pokazala tako malo interesa za glazbu. Mogu li preporuciti japanski koto, na primjer ? To je instrument iznenadjujuce zvonak i suvremen, ako se svira smisleno i pridruzi glasanju cvrcaka na hladnoj mjesecini jesenje veceri. Iz nekog razloga nije uvijek posve prikladan za klasicne koncerte, ali ipak se dobro slaze s drugim instrumentima. Kruti domaci proizvod, moglo bi se reci - no vidi kako je sjajno konstruiran. Idealan za dame koje ne drze previse do inozemnih stvari. Toplo ti ga preporucam ukoliko se ipak odlucis da pocnes uzimati poduku iz glazbe. Moras se stalno truditi pronaci nove nacine da kombiniras koto s drugim instrumentima. Osnovne tehnike mogu se ciniti jednostavnima, i zapravo to i jesu, ali njihovo ispravno koristenje posve je druga stvar. Na cijelom dvoru nema vjestije ruke za koto nego sto je tvoj otac, ministar To no Chujo. Dovoljno je da tek ovlas dodirne zice u prigusenom tonu, i zacut ce se svi ti divni, visoki tonovi svih stranih koto glazbala."
Kako je vec donekle poznavala taj instrument, zeljela je cuti vise. "Mislis li da bi bilo dobro jednom ovdje odrzati koncert i pozvati ga da nam se pridruzi ? To je instrument koji se svira po svim provincijama, i prije sam mislila da u njemu nema nista posebno." Doista se cinila vrlo zainteresiranom. "U pravu si, naravno. Zvuci posve drukcije u rukama nekoga tko zna sto radi."
"Zovu ga i istocni koto, znas, i to me podsjeca na divljinu istocnih regija. No, kad se u palaci odrzava koncert, japanski koto prvi je instrument koji ce Njegovo Visocanstvo zatraziti da donesu. Ne znam puno o drugim zemljama, ali u nasoj bi koto trebalo zvati djedom svih instrumenata, i neces naci boljeg ucitelja nego sto je ministar. Ovdje ga vidjamo s vremena na vrijeme, ali problem je u tome sto se on prilicno ustrucava svirati. Najbolji sviraci su uvijek takvi. Ali, ovih dana imat ces ga prilike cuti kako svira."
Odsvirao je nekoliko melodija, zvuka bogatijeg i cisceg od svega sto je dosad imala priliku cuti. Pitala se kako je moguce da je njezin otac jos bolji glazbenik od Genjija, i zudjela je vise nego ikada prije da ga konacno upozna i osvjedoci se u njegovo umijece na kotu.
(odlomak u mom prijevodu / autor engleskog prijevoda Edward G. Seidensticker)
komentiraj (16) * ispiši * #
07
srijeda
studeni
2007
Kuharica u Japanu VI: Miso juha s patlidzanima
Evo jednog jednostavnog recepta za cuvenu japansku miso juhu. Recept preuzimam od kuharice Harumi Kurihara koju sam vec predstavila ovdje. Juha se priprema za samo nekoliko minuta, bogata je sezonskim povrcem i vrlo je ukusna.
Ovih jesenskih dana cesto je kuham i uvijek me dobro ugrije !
Miso juhu vjerojatno ne trebam posebno predstavljati. Ona je temelj japanske kuhinje i posluzuje se uz gotovo svaki obrok, bez obzira na doba dana. Svaki japanski restoran posluzuje tu juhu, koja se smatra vrlo zdravom. Tradicionalni japanski dorucak, osim rize, ribe i nekoliko vrsta povrca, ukljucuje i miso juhu. Ona se sprema na vise-manje isti nacin, uz dodatak bujona i miso paste, a dodatci mogu biti vrlo raznovrsni, od povrca, gljiva, tofua, morskih plodova, cak i krumpira - kombinacije su gotovo neiscrpne. Osim toga, miso pasta koristi se ne samo za juhu, vec i za neka druga jela kojima daje specificnu aromu i okus.
U japanskim supermarketima moze se kupiti i gotova miso juha koju samo treba razmijesati u kipucoj vodi. Postoje i mini-pakiranja za jedan ili dva obroka, idealno za samce, kao i 'family pack' od po 10 ili 12 vrecica u jednom omotu.
Miso je gusta smjesa koja se dobiva dugotrajnom fermentacijom sojinih zrnaca i rize. Postoje tri osnovne vrste miso paste: crveni miso (aka miso), koji je tamne boje i vrlo slana okusa; bijeli miso (shiro miso), koji je svijetliji i slatkast, te mijesani miso (awase miso), koji je najpogodniji za ovaj recept, a boja mu podsjeca na maslac od kikirikija.
Sve ove vrste Japanci koriste ovisno o vlastitom ukusu i regionalnim obicajima.
Osim patlidzana, za ovu juhu potrebno vam je povrce koje je u Japanu poznato pod imenom komatsuna. Popularno je u jesen, a nalik je listovima spinata. No, kako je komatsunu malo teze nabaviti izvan Japana, Harumi kao zamjenu preporucuje upravo spinat.
Miso pasta; komatsuna
Miso juha s patlidzanima
Sastojci za 2 osobe:
70 g patlidzana
70 g komatsune ili spinata
400 ml dashi bujona (svjezeg ili instant)
2 velike zlice miso paste 'awaso'
za posipanje: chilli prasak ili shichimi togarashi (mjesavina zacina na bazi papra)
-------------------------------------------------
1. Patlidzane narezite na komadice duzine oko 1.5 cm, te ih uronite u hladnu vodu oko 5 minuta. Nakon toga ih kratko prokuhajte da izgube gorcinu.
2. Cim patlidzani omeksaju, ocijedite ih i ponovno uronite u hladnu vodu dok se ne ohlade. Ocijedite.
3. Narezite listove komatsune ili spinata na komadice od 2 cm.
4. Za instant dashi bujon, u kipucu vodu uspite 1-2 zlicice dashi praska (ili koliko je naznaceno na omotu). S malo tog bujona pomijesajte 2 zlice miso paste kako biste dobili glatku smjesu, nakon toga dodajte u ostatak bujona i mijesajte dok se smjesa ne otopi.
5. Dodajte patlidzane i komatsunu, te kratko prodinstajte. (Juha ne smije zakuhati nakon sto ste dodali miso, jer se time unistava delikatna aroma miso paste.)
Po zelji posuti zacinima (chilli ili shichimi togarashi).
Iako se ova juha moze jesti zlicom, u Japanu za to radije koriste stapice. Krupni komadici hrane hvataju se stapicima, a tekucina iz zdjelice jednostavno se popije - ili jos bolje, posrce !
Literarna referencija:
Ryu Murakami: 'U miso juhi', 1997.
Nakon sto su zajedno proveli tri dana u bizarnom pohodu po tokijskim zabavnim cetvrtima, Amerikanac Frank i Japanac Kenji rastaju se zauvijek. Frank - koji je da se blago izrazim sve samo ne Mr. Nice Guy - i Kenji, njegov vodic po opskurnim zakutcima megalopolisa, sprijateljili su se u neobicnom smislu. U zadnjem intimnom razgovoru, kratko prije nego sto ce udarci zvona u hramovima objaviti pocetak Nove godine, Frank otkriva Kenjiju zasto je zapravo dosao u Japan, i kako bi sve to uskoro moglo zavrsiti:
'Miso juhu ?'
'Da, to mi se cinilo zanimljivim. Jednom davno narucio sam je u nekom sushi restoranu u Coloradu. Cudna juha, cudno mirisi, zato je tada nisam ni kusao. No, ipak mi se ucinila jako posebnom, tako je neobicne smedje boje, i mirisi po ljudskom znoju, zar ne ? Ali na neki nacin izgledala je jako profinjeno. Pitao sam se kakvi su ljudi koji tu juhu jedu svaki dan. Zato sam i dosao ovamo. Ipak je malo steta sto je ti i ja nismo probali zajedno.'
'Vracas li se odmah u Ameriku ?' upitao sam ga. Kad je odgovorio da ne, ispricao sam mu da miso juhu moze dobiti svugdje. U svakom japanskom restoranu, cak i najmanjem, i u svakom supermarketu. Ali ne, vise mu nije bilo vazno, rece Frank s onim svojim izmucenim osmijehom od kojeg mu se lice objesilo, umjesto da se opusti.
'Ne treba mi miso juha, jer vec sam u njoj. Tamo u Coloradu, u juhi je plivalo svasta. Izgledalo je kao ostatci od povrca. A sad sam i sam, eto, u ogromnoj zdjeli miso juhe. Bas kao i oni komadici tada. I time sam posve zadovoljan.'
('In de misosoep', odlomak u mom prijevodu)
Zbog eksplicitnog nasilja i sirovih scena od kojih se jezi koza, roman nije za osobe slabijeg zeluca. Ali miso juhu svakako preporucujem.
komentiraj (9) * ispiši * #