16
petak
studeni
2007
Koto tamo svira
Ima dana kada sam zarobljena u rutini svakodnevnih sitnica, i kad mi se cini da se cijelo vrijeme vrtim ukrug. Kada vise ne razlikujem ponedjeljak od srijede, utorak od petka. Tih dana, gotovo da pomislim da bih sve svoje dnevne obaveze mogla obaviti i zavezanih ociju.
A onda dodje taj jedan dan u kojem se pojavi nesto novo, drukcije i uzbudljivo. Ili se slucajno nadjem u pravo vrijeme na pravom mjestu, ili se vodim svojim unutarnjim osjecajem koji mi govori, ovo bi moglo biti nesto zanimljivo - kako god bilo, u japanskoj svakodnevici redovito uspijevam naci stvari koje me oduseve svojom svjezinom.
Pred neki dan u samo dva moja sata stalo je toliko ljepote, zvonke radosti i topline, da sam sklona pomisliti da se ovakav divan susret ne moze i nece tako skoro ponoviti.
Cak i ako se i prevarim u tome, nece mi biti zao !
Tog kisnog i prohladnog vikenda pridruzila sam se grupici svojih sugradjana, sto stranaca a sto Japanaca, koji su krenuli na pomalo neobican 'sastanak' u jednoj staroj cetvrti usred nase betonske dzungle. Nije lose biti clanom lokalnih udruga koje povremeno organiziraju ovakve izlete.
Za pocetak, nisam imala pojma da se samo nekoliko minuta hoda od vreve velike zeljeznicke stanice, nalazi tiha cetvrt s nekoliko starih kuca u tradicionalnom japanskom stilu. Odjednom smo zaronili u neki drugi svijet. Kuca u kojoj smo se okupili bila je velika, stara stotinjak godina i s prekrasno njegovanim vrtom:
U kuci nas je docekalo pet dama ukusno odjevenih u kimona. U svecanoj tisini, sjeli smo na pripremljene jastucice. U dobro osvijetljenoj pokrajnoj prostoriji, instrumenti su vec cekali spremni.
Pet koto glazbala za pet dama.
Zapoceo je nas mali privatni koncert. Prostorijom su se razlegli zvonki zvuci carobne, egzoticne ljepote. Dame su prstima vjesto prebirale po zicama, a vec prva melodija bila je vrlo poznata: 'Sakura, sakura' - jedan od najpoznatijih komada za japansku koto harfu. Odise nostalgijom i nekom dalekom tugom, onako prelijepa.
Rijecima je nemoguce dobro opisati koto glazbu; kao i svaku drugu glazbu, treba je cuti. Muziciranje na kotu, jednom od cuvenih japanskih tradicionalnih glazbala, te je veceri bilo i oku milo. Cuje se zvonka melodija jedna za drugom, u sobi je ugodno toplo i predmeti okupani bojama i svjetlom, dok vani sipi hladna kisica i polako pada mrak na jesenje raslinje u straznjem vrtu - kako cudesno, kako neponovljivo, sada, ovdje i mozda nikada vise.
Nakon koncerta pruzena nam je prilika da se i sami okusamo u svirci na kotu. Sansa koju smo prihvatili doslovce objerucke - za dobru svirku na kotu koriste se obje ruke !
Japanski 13-zicani koto (ili o-koto) prilicno je dugacak instrument (oko 180 cm) i iznenadjujuce lagan, sa supljinom s donje strane. Na kotu je razapeto 13 zica ispod kojih su smjesteni mali 'mostici' za ugadjanje. (Postoje verzije s razlicitim brojem zica.) Svaka zica ugodjena je na vlastitu melodiju i daje vrlo specifican, jasan i cist zvuk koji je neraskidivo vezan uz japansku kulturu i tradiciju.
Koto se svira desnom rukom, na ciji se palac, kaziprst i srednjak nataknu trzalice nalik na 'nokte'. Lijeva ruka povremeno se polaze na zice prema sredini instrumenta, kako bi se postigla odredjena boja i dubina zvuka.
Melodija za koto glazbalo zapisana je japanskim karakterima od 1 do 10, plus 3 dodatna karaktera za zice od 11 do 13. Zavirivsi u 'kajdanku' jedne od muzikalnih dama, uvjerila sam se da notni zapis tece odozgo prema dolje i zdesna nalijevo.
Iako inace ne sviram nijedan instrument, nije bilo odvise tesko reproducirati recenu melodiju, koja je doista jednostavna. Ipak, potrebne su godine vjezbanja da razvijete odredjeni senzibilitet za ovaj instrument, 'ono nesto' sto ce vas stil sviranja ciniti razlucivim od drugih, dati mu dublju dimenziju.
'Sakura, sakura' svira se po shemi:
7-7-8
7-7-8
7-8-9-8-7-8-7-6
5-4-5-6-5-5-4-3
Koto je porijeklom iz Kine, a u Japan je presao u 7. ili 8. stoljecu. Isprva je bio elitni instrument koji se svirao samo na carskom dvoru, da bi kasnije stekao siru popularnost.
U cuvenoj 'Pripovijesti o Genjiju' autorice Murasaki Shikibu iz 11. stoljeca, djelu koje je okarakterizirano kao prvi roman u svjetskoj knjizevnosti, brojne su scene u kojima naslovni lik princ Genji i njegova pratnja provode vrijeme svirajuci japanski koto. Muziciranje na kotu bila je omiljena zabava na dvoru, cesto i oblik natjecanja izmedju elite, nacin da se izraze kompleksni osjecaji ili pak pridobije srce neke dame. Obratno, neka dama koja bi narocito vjesto znala prebirati po zicama, smjela je racunati na dozivotnu paznju i brigu prominentnih plemica, ili cak cara samog. U takvu jednu damu koju jos nije bio vidio, ali je iza zaslona cuo njezinu svirku na kotu, princ Genji se i zaljubio.
***
Popodne u ugodnom drustvu polako je prelazilo u vecer. Kako se pokazalo, nase domacice nisu bile samo muzikalne, vec upucene i u vjestine japanskog cajnog obreda ! Posluzen nam je ukusni matcha caj:
Tijekom cajnog obreda, caj se posluzuje u ovakvim salicama koje su oslikane scenama u skladu s godisnjim dobima, obicajima, festivalima...
Cvijece u japanskom aranzmanu
Pogled u vrt. Natpis 'Ichigo, ichie' oznacava moto japanskog cajnog obreda koji otprilike znaci: Cijeni svaki ovakav susret, jer vise se nece ponoviti.
26. poglavlje: 'Divlji karanfili' (odlomak)
('Sjajni princ' Genji razgovara s damom po imenu Tamakazura, kcerkom svog prijatelja i rivala, ministra To no Chujoa. Genji je potajice bacio oko na Tamakazuru, koja spletom okolnosti jos nije srela svog oca.)
Izvadio je japanski koto, i uvjerivsi se da je instrument zadovoljavajuce ugodjen, trzajem zica odsvira nekoliko nota. Zvuk je bio izvrstan.
"Ako me u tebi ista razocaralo, onda je to zato sto si dosad pokazala tako malo interesa za glazbu. Mogu li preporuciti japanski koto, na primjer ? To je instrument iznenadjujuce zvonak i suvremen, ako se svira smisleno i pridruzi glasanju cvrcaka na hladnoj mjesecini jesenje veceri. Iz nekog razloga nije uvijek posve prikladan za klasicne koncerte, ali ipak se dobro slaze s drugim instrumentima. Kruti domaci proizvod, moglo bi se reci - no vidi kako je sjajno konstruiran. Idealan za dame koje ne drze previse do inozemnih stvari. Toplo ti ga preporucam ukoliko se ipak odlucis da pocnes uzimati poduku iz glazbe. Moras se stalno truditi pronaci nove nacine da kombiniras koto s drugim instrumentima. Osnovne tehnike mogu se ciniti jednostavnima, i zapravo to i jesu, ali njihovo ispravno koristenje posve je druga stvar. Na cijelom dvoru nema vjestije ruke za koto nego sto je tvoj otac, ministar To no Chujo. Dovoljno je da tek ovlas dodirne zice u prigusenom tonu, i zacut ce se svi ti divni, visoki tonovi svih stranih koto glazbala."
Kako je vec donekle poznavala taj instrument, zeljela je cuti vise. "Mislis li da bi bilo dobro jednom ovdje odrzati koncert i pozvati ga da nam se pridruzi ? To je instrument koji se svira po svim provincijama, i prije sam mislila da u njemu nema nista posebno." Doista se cinila vrlo zainteresiranom. "U pravu si, naravno. Zvuci posve drukcije u rukama nekoga tko zna sto radi."
"Zovu ga i istocni koto, znas, i to me podsjeca na divljinu istocnih regija. No, kad se u palaci odrzava koncert, japanski koto prvi je instrument koji ce Njegovo Visocanstvo zatraziti da donesu. Ne znam puno o drugim zemljama, ali u nasoj bi koto trebalo zvati djedom svih instrumenata, i neces naci boljeg ucitelja nego sto je ministar. Ovdje ga vidjamo s vremena na vrijeme, ali problem je u tome sto se on prilicno ustrucava svirati. Najbolji sviraci su uvijek takvi. Ali, ovih dana imat ces ga prilike cuti kako svira."
Odsvirao je nekoliko melodija, zvuka bogatijeg i cisceg od svega sto je dosad imala priliku cuti. Pitala se kako je moguce da je njezin otac jos bolji glazbenik od Genjija, i zudjela je vise nego ikada prije da ga konacno upozna i osvjedoci se u njegovo umijece na kotu.
(odlomak u mom prijevodu / autor engleskog prijevoda Edward G. Seidensticker)
komentiraj (16) * ispiši * #