KOLOVOZ, SPOROVOZ

Poceo je mjesec zestokih vrucina u Japanu. Na sve strane zaglusujuci krik zrikavaca. Sparina je nesnosna, kupam se u znoju. Dane provodim kraj ventilatora, ili se zavucem u debeli hlad parka.
Cijeli dan sam na low energy.
I dobro sto je tako, mislim. Ljeto je moje omiljeno godisnje doba. Idealno da mi tijelo i duh malo uspore, prijedju u mirniji ritam, za razliku od ostatka godine. Jer, gotovo da nema stvari koju znam raditi polako. Ili koju ne radim usporedo s jos nekoliko drugih stvari. Ja sam kao shinkansen.

Svjesnom snagom volje odlucila sam ovog prevruceg mjeseca raditi manje. Za pocetak, otkazala sam sva prela i sijela. Nema engleskih kruzoka ni mini-tecajeva za necije klince. 'Skresala' sam na minimum sve ruckove i kave. Moj japanski tecaj, blogu hvala, upravo je zavrsio.
Preostaju mi samo vjecni kucanski poslovi, briga oko Male koja je na ljetnim praznicima, i par stvari koje se nikako nisu mogle izbjeci.
Engleski u vrticu, na primjer. Vec nekoliko mjeseci vodim tecaj-igraonicu za klince. Slatki su i nestasni. Zovu me 'teacher'. Anyways, naivna sam bila kad sam ocekivala da cu u kolovozu skupa s klincima na vesele i zasluzene praznike. Umjesto toga, tecaj se normalno nastavlja cijelog mjeseca kolovoza. Zapjevajmo jos jednom i pokazimo 'Head, Shoulders, Knees And Toes'.

Nemam se pravo zaliti, jer kad pogledam tete u vrticu koje ce vrijedno raditi cijelog ljeta, svaki dan... Ujutro plivanje s klincima, popodne muzicka i plesna grupa (taiko bubnjevi i zvoncici). Tek sredinom kolovoza, kad po drevnom o-bon obicaju bude trebalo posjetiti grobove predaka i produbiti svoju spiritualnu dimenziju, tete ce nakratko zakljucati vrata vrtica.
Eh, da sam ja uciteljica...


Svim japanskim osnovnoskolskim klincima i klincezama zelim sto manje teskih zadaca preko ljetnih praznika. Da uspjesno napisu zadani sastavak i obave racunicu. Da im dobro uspije prakticni projekt iz prirode i drustva ('Razvoj visestanicnog organizma od punoglavca do zabe'). Da ne zaborave zalijati biljcicu koju su zadnjeg dana skole donijeli kuci da se brinu o njoj. Veselo im i poucno bilo u posjetu akvariju, zooloskom vrtu ili farmi, neka ne zaborave napisati tih par rijeci za izvjestaj. Da im svaki dan bude zanimljiv i vedar, i da samo takvim danima ispune dnevnik praznika koji treba predati uciteljici u rujnu.

Ne zaboravljam ni srednjoskolce; zivim preko puta elitne srednje skole i umisljam sebi da pomalo citam bojazni i veselja s tih oznojenih lica. Dragi decki i cure, zelim vam sto vise slobodnih aktivnosti koje ste odabrali sami i na koje svaki dan idete u skolu s voljom. Neka vam onaj dan kad budete trcali 5-kilometarski kros po kvartu, bude barem oblacan, ako se vec nema smisla nadati necem svjezijem od 35 Celzijevaca. Za cheerleaderice na bejzbol stadionima sirom zemlje, kad i ovog ljeta po dobrom starom obicaju zdusno budu navijale za svoju skolsku momcad, neka se netko sjeti razapeti im barem kakvo satorsko krilo za malo sjene. Citamo svakog kolovoza u novinama, stradala ceta djaka u jednome danu, zavrsili na Hitnoj sa simptomima suncanice.

Svima kojima je to moguce, zelim da malo stanu na loptu, otkazu sastanke koji se mogu otkazati, daju malo mira sebi i drugima, i pocnu uzivati ljeto. Samo toliko.