31
petak
kolovoz
2007
Cikade i druge japanske bube
Japanska cikada ili semi neobican je i zanimljiv kukac. Cijelog ljeta pruza nam besplatnu zvucnu kulisu svojim sistanjem, ciktanjem, zrikanjem, ili kako vec da nazovem taj zvuk koji je tesko tocno opisati. Zvuk tako konstantan i prodoran da prolazi i kroz zidove, a cuje se na svakom mjestu i u svako doba dana i noci.
Volim ga, ipak, i bez sveprisutnih cikada vise ne bih mogla zamisliti ljeto u Japanu.
Ovog ljeta mnogo sam razmisljala o cikadama i promatrala ih. Intrigiraju me zbog svog kratkog, ali intenzivnog zivota. Neke vrste zive samo jedno ljeto, i doslovce umiru pjevajuci. Cikada cvrci opnom smjestenom na zatku, sjedeci na vertikalnoj povrsini kao sto je stablo, fasada kuce ili rasvjetni stup. Lako ih je uociti, iako se dobro skrivaju i najradije sjede na povrsini iste boje kao i one same.
Cikada je prilicno krupan kukac, i na srecu posve bezopasan. Ja nisam neki narociti ljubitelj kukaca, ali jednom sam drzala cikadu na dlanu, i ona me simpaticno skakljala svojim nozicama pokusavajuci otici. Japanci, medjutim, uzivaju u hvatanju cikada. Mnogi se koriste mrezom, a neki ih pokusavaju hvatati i golom rukom. Hvatanje cikada i drugih letecih stvorenja omiljena je ljetna zabava japanskih klinaca. Uhvacene kukce spremaju u terarij... a dalje ne znam sto se dogadja s njima.
U domovini Mushi Kinga, rijetko tko se doista boji cikada i kukaca opcenito, ili je prema njima gadljiv. (Gokiburi ili zohar mozda je rijetka iznimka.) Kao sto neki u dzepu kaputa nose misica ili pticicu, vjerujem da ima Japanaca koji hvataju i drze cikade kao kucne ljubimce, za zabavu i 'drustvo'. Meni i Maloj nedavno se u parku priblizio muskarac s neobicnim pitanjem. 'Semi ?' - 'Hoces cikadu ?' Rastvorio je saku, i iz nje je stvorenje neocekivano prhnulo na slobodu. Nista od 'poklona', iako nam je covac objema (cikadi i meni) ucinio uslugu.
Iz ovakve kosuljice izlazi odrasla cikada...
Cikada u punoj snazi
Pred kraj svog zivota, cikade se pocinju ponasati neuracunljivo. To je strasno i za gledati.
Sistanje im postaje sve vise isprekidano. Odjednom se pocnu divlje zalijetati, jos nekoliko puta izvedu sasavi looping u zraku, da bi na kraju neumitno pale na tlo, ispustivsi posljednji krik. To moze potrajati satima.
Kolovoz je pun smrti. Mrtve cikade leze posvuda kraj ceste, na balkonu, pred ulazom kuce.
Dok ih ne pokusam maknuti, jer mi je i jedna smrt previse.
Tada odjednom, iz cista mira, cikada ozivi, zazuji mi ravno iznad glave i - odleti dalje, kao da nista nije bilo. Lazni alarm.
Jedna je cikada na mom balkonu umirala cijeli jedan dan. Kad bi zacula glasove ili osjetila nase kretanje u blizini, zapjevala bi posljednjim snagama, polagano micuci nozicama. Dugo se nije predavala. Konacno iduceg jutra, nasli smo je nepomicnu. Definitivno mrtvu.
Odnedavno se kroz prozor moje spavace sobe s veceri cuje cvrcak. Onaj obican, najobicniji, kakvog se sjecam od kuce. U usporedbi s galamdzijom cikadom, cvrcak zvuci kao neki jadnicak. Njegova pjesma jednolicna je i tiha. U Japanu cvrcanje cvrcka navjesta dolazak jeseni, i tvrdi se da je ono narocito melodiozno bas u ovo godisnje doba. Iako cikade sveudilj neumorno siste, doci ce dan kad ce konacno utihnuti. Ljeto ce doci svome kraju. Tisina ce postati zaglusujuca.
komentiraj (18) * ispiši * #
24
petak
kolovoz
2007
Ljetni festivali
Kako je lijepo izaci predvecer, kad se zega ljetnog dana umiri i rjecica ljudi potece do najblizeg usca, na mjesto odrzavanja nekog od bezbrojnih ulicnih ljetnih festivala.
Ni ove godine nisam morala ici predaleko. Pod mojim balkonom slavilo se kao i svakog ljeta: nas konbini 'AM/PM' organizirao je mali festival s pecenkama, igricama, pjesmom i plesom. Sjatio se cijeli kvart na casu piva, ukusan zalogaj i neobavezni razgovor sa susjedima i znancima. Losa vijest glasila je: ovo je bio zadnji AM/PM festival. Smrc.
'Uhvati lopticu' popularna je djecja zabava na ljetnim festivalima. Sarene loptice plutaju u ovecoj posudi s vodom. Cilj je jednostavnom hvataljkom preko koje je razapet vrlo tanki papir, sakupiti sto vise loptica. Zvuci lakse nego sto zapravo jest; malo strategije nije naodmet.
Inacica ove igre je hvatanje baloncica, koji plutaju vezani za gumenu nit, te ih treba zahvatiti komadicem zice objesenim za vrlo tanak komadic papira.
Na srecu, manje uspjesni klinci ne odlaze praznih ruku: svatko dobiva utjesnu nagradu (jedan baloncic ili tri loptice).
Nasa Mala bila je uspjesnija nego prosle godine, sto joj je dalo dodatno samopouzdanje !
'Uhvati ribicu' varijanta je prethodne igre s lopticama, s tom razlikom da treba uloviti zivi stvor - zlatnu ribicu ili kingyo. Djevojcice u modioznim yukatama, vrsti prozracnog ljetnog kimona, najradije ne bi otisle kuci bez nekoliko ribica u plasticnoj vrecici. Ribice nastavljaju zivot u akvarijskim uvjetima.
Fumiko je ovog ljeta svojim klincima objavila moratorij na izlov ribe. Ribice od proslog ljeta u idealnim kucnim uvjetima silno su se udebljale i ojacale, toliko da sad usred noci bucno prevrcu kamencice na dnu akvarija, straseci ukucane. Kowai !
Hula dance: tete su zaplesale u ritmu juznih mora, a ja sam se u mislima na trenutak teleportirala na Havaje.
Nema pravog festivala bez tradicionalnih delicija: yakitori (pileci raznjici), takoyaki (pecene okruglice od hobotnice), yakisoba (vrsta rezanaca przenih u umaku od mesa i povrca), i za osvjezenje naravno kakigori, japanski sladoled od smrvljenog leda i vocnog sirupa ! Na slici, dim yakitori raznjica.
Pala je noc. Uz udarce bubnjeva, iz tame je pocela izranjati grupa plesaca i plesacica. Izveli su tradicionalni festivalski ples, slavlje za oko i uho.
Najmladja plesacica
Djeca (i poneki tata) s nevjerojatnim su zarom zapjevala karaoke. Svi su dobro znali ovu pjesmu i nije ni trebalo gledati u monitor !
Apsolutni vrhunac svakog ljetnog festivala u Japanu je vatromet. Gotovo svaki veci grad u kolovozu organizira svoj hanabi. Nase odrediste bio je nasip na rijeci Edogawa. Prikladno za grad od pola milijuna stanovnika, kao sto je moj.
I ove je godine na prilazima nasipu vladala guzva nevidjenih razmjera. Odredi policije regulirali su promet, preko zvucnika neprestano su grmjele dramaticne upute za kretanje i ponasanje u masi. Treba li reci, masa je savrseno disciplinirano dosla i otisla s nasipa.
Mnostvo dotjeranih djevojaka u sarenim yukatama hrli prema nasipu. Muskarci nose yukate smirenijih boja i motiva.
Ljetni vatromet prvorazredna je festa na koju odlazi staro i mlado. Cijele obitelji sjate se na obalu, prostru neku deku ili najlon, i uzivaju u svojevrsnom pikniku do pocetka vatrometa. Pijucka se pivo, gricka yakitori, ugodno se razgovara s ukucanima ili prijateljima i hladi lepezom. Za pravi ugodjaj vatrometa ne stedi se truda. Vidjela sam jednu mnogoclanu obitelj koja je uzduz puteljka sebi namjestila kompletnu garnituru kuhinjskih stolaca.
Sjeli smo na travu, jos vrelu od ljetnog popodneva, i cekali prvi prasak.
U proljece, Japan ima svoj hanami. U kolovozu, hanabi je savrsen ekvivalent prazniku tresnjina cvijeta. Sto je hanabi nego praznik 'vatrenog cvijeca' ? Svjetina upire pogled prema nebu i zajednicki uzdise jednom jedinom rijecju: 'Sugoi !' Kako minute polako odmicu, zamiru glasovi divljenja. Vlada tisina, gotovo pobozna. Cak je i Mala zasutjela. Uhvati trenutak, zadrzi ga sto duze. Sve ce vrlo brzo nestati, kao sto jos u padu nestaje ljepota tresnjina cvijeta. Cudesni oblici na nebu rasplinju se u nistavilo. Mi koji ih gledamo, samo smo svemirski setaci.
komentiraj (21) * ispiši * #
03
petak
kolovoz
2007
KOLOVOZ, SPOROVOZ
Poceo je mjesec zestokih vrucina u Japanu. Na sve strane zaglusujuci krik zrikavaca. Sparina je nesnosna, kupam se u znoju. Dane provodim kraj ventilatora, ili se zavucem u debeli hlad parka.
Cijeli dan sam na low energy.
I dobro sto je tako, mislim. Ljeto je moje omiljeno godisnje doba. Idealno da mi tijelo i duh malo uspore, prijedju u mirniji ritam, za razliku od ostatka godine. Jer, gotovo da nema stvari koju znam raditi polako. Ili koju ne radim usporedo s jos nekoliko drugih stvari. Ja sam kao shinkansen.
Svjesnom snagom volje odlucila sam ovog prevruceg mjeseca raditi manje. Za pocetak, otkazala sam sva prela i sijela. Nema engleskih kruzoka ni mini-tecajeva za necije klince. 'Skresala' sam na minimum sve ruckove i kave. Moj japanski tecaj, blogu hvala, upravo je zavrsio.
Preostaju mi samo vjecni kucanski poslovi, briga oko Male koja je na ljetnim praznicima, i par stvari koje se nikako nisu mogle izbjeci.
Engleski u vrticu, na primjer. Vec nekoliko mjeseci vodim tecaj-igraonicu za klince. Slatki su i nestasni. Zovu me 'teacher'. Anyways, naivna sam bila kad sam ocekivala da cu u kolovozu skupa s klincima na vesele i zasluzene praznike. Umjesto toga, tecaj se normalno nastavlja cijelog mjeseca kolovoza. Zapjevajmo jos jednom i pokazimo 'Head, Shoulders, Knees And Toes'.
Nemam se pravo zaliti, jer kad pogledam tete u vrticu koje ce vrijedno raditi cijelog ljeta, svaki dan... Ujutro plivanje s klincima, popodne muzicka i plesna grupa (taiko bubnjevi i zvoncici). Tek sredinom kolovoza, kad po drevnom o-bon obicaju bude trebalo posjetiti grobove predaka i produbiti svoju spiritualnu dimenziju, tete ce nakratko zakljucati vrata vrtica.
Eh, da sam ja uciteljica...
Svim japanskim osnovnoskolskim klincima i klincezama zelim sto manje teskih zadaca preko ljetnih praznika. Da uspjesno napisu zadani sastavak i obave racunicu. Da im dobro uspije prakticni projekt iz prirode i drustva ('Razvoj visestanicnog organizma od punoglavca do zabe'). Da ne zaborave zalijati biljcicu koju su zadnjeg dana skole donijeli kuci da se brinu o njoj. Veselo im i poucno bilo u posjetu akvariju, zooloskom vrtu ili farmi, neka ne zaborave napisati tih par rijeci za izvjestaj. Da im svaki dan bude zanimljiv i vedar, i da samo takvim danima ispune dnevnik praznika koji treba predati uciteljici u rujnu.
Ne zaboravljam ni srednjoskolce; zivim preko puta elitne srednje skole i umisljam sebi da pomalo citam bojazni i veselja s tih oznojenih lica. Dragi decki i cure, zelim vam sto vise slobodnih aktivnosti koje ste odabrali sami i na koje svaki dan idete u skolu s voljom. Neka vam onaj dan kad budete trcali 5-kilometarski kros po kvartu, bude barem oblacan, ako se vec nema smisla nadati necem svjezijem od 35 Celzijevaca. Za cheerleaderice na bejzbol stadionima sirom zemlje, kad i ovog ljeta po dobrom starom obicaju zdusno budu navijale za svoju skolsku momcad, neka se netko sjeti razapeti im barem kakvo satorsko krilo za malo sjene. Citamo svakog kolovoza u novinama, stradala ceta djaka u jednome danu, zavrsili na Hitnoj sa simptomima suncanice.
Svima kojima je to moguce, zelim da malo stanu na loptu, otkazu sastanke koji se mogu otkazati, daju malo mira sebi i drugima, i pocnu uzivati ljeto. Samo toliko.
komentiraj (20) * ispiši * #