SKUPLJACI LISCA

Prenosim nedavnu vijest iz japanskih novina koja je privukla moju paznju. U gradicu Kamikatsucho u zapadnom Japanu procvala je lokalna ekonomija. I to doslovce na ocvalom liscu, koje skupljaju gradjani poodmakle dobi. Tim vitalnim starcima osmijeh ne silazi s lica, a za to imaju i razloga. Jedan od njih je zavidni utrzak od njihove neobicne djelatnosti.

Gradic Kamikatsucho na otoku Shikoku broji svega 2000 stanovnika, od kojih je gotovo svaki drugi stariji od 65 godina. Mjesto se proculo po svojoj jedinstvenoj poljoprivrednoj inicijativi: njegovi stanovnici bave se skupljanjem ukrasnog lisca koje se tradicionalno koristi u japanskoj kuhinji. Vjerovali ili ne, ukrasavanje hrane u Japanu prava je industrija, a udio ovog skromnog gradica u toj vaznoj djelatnosti je cak 90 posto. Kamikatsucho je jedini japanski grad koji zivi od biznisa sagradjenog na - liscu.

Jela se u Japanu od davnina dekoriraju lijepo oblikovanim listovima, cvjetovima i grancicama. Za Japance hrana nije samo hrana, ona treba biti ne samo ukusna, nego i lijepo ukrasena i stimulirati sva cula. Pozeljno je i da bude dekorirana u skladu s godisnjim dobima: ljeti se posluzuju dekoracije u svjeze zelenoj boji, ujesen je pozeljna zlatnozuta ili crvena. Mnogi Japanci s jeseni odlaze u prirodu da bi promatrali i divili se obojenom liscu drveca. Jos je ljepse ako ih u restoranu nakon duge setnje docekaju delicije bogato ukrasene liscem jesenjih tonova. Sto je lisce ljepse i pravilnije oblikovano, jelo je bogatije i zanimljivije.






Nekad su se kuhari sami penjali na planine da skupljaju lisce. Mogu zamisliti da su mladi kuhari zapocinjali karijeru kao potrcko sefa kuhinje. ‘Ajde, mali, popni se na Iwayamu, ponestalo mi lisca za sashimi, tutanj !’’

Kamikatsucho je razvio uspjesnu kooperativu u biznisu lisca. Lokalna ogranizacija skupljaca lisca zvana ‘Irodori’ (Boja) broji 190 clanova. Prosjecna dob je 70 godina, a najstariji clan ima 94 godine. Zajedno oni skupe 320 razlicitih vrsta lisca, sto u vlastitom vrtu, sto po okolnim planinama. Godisnji utrzak zajednice je oko 260 milijuna yena, najuspjesniji skupljaci zarade godisnje od 3-10 milijuna yena.

Zalbe hrvatskih penzionera: male penzije, skupi lijekovi, visoki troskovi zivota, nedostatak mjesta u starackim domovima...
Zalbe japanskih penzionera: ditto.


Kako izgleda prosjecni radni dan skupljaca lisca ?
U rano predvecerje stize faksirana poruka od direktora kooperative. Sadrzi naruzdbenicu za iduci dan: ‘Salji plavi i crveni javor, crveni kaki, veliko lisce kestena. Moze i svezanj borovih iglica. Ne previse bambusovog lisca.’ Pri kraju poruke nadje se pokoja uobicajena motivirajuca fraza (‘Gambare !’)
Odmah rano iduceg jutra skupljaci krecu u potragu po vrtovima i gudurama. Trazeno lisce mora zadovoljavati odredjene estetske i kvalitativne kriterije. Pazljivo istrazivanje trzista prethodilo je cijelom projektu.

Znanje - imanje !

Skupljeno lisce skupljaci pazljivo pregledavaju, sortiraju i stavljaju u vrecice, kutije i sanduke. Gotove posiljke dopremaju se pred sjediste kooperative, koja ih jos istog dana salje u restorane sirom Japana.




Iako su mnogi od ovih skupljaca lisca u poznim godinama, vrlo se dobro drze i nevjerojatno su vitalni. U cijelom mjestu gotovo da i nema ozbiljno bolesnih staraca. Umjesto poslovicnog kukanja o artrozi i starackim bolestima, oni se svakodnevno natjecu jedni s drugima u tome tko ce pobrati vise ljepseg lisca. Rezultati se biljeze online, pa tako mnogi mjestani osim faks-uredjaja posjeduju i kompjuter, na kojem provjeravaju i medjusobno usporedjuju dnevne rezultate.

Japanske bake od 84 prosurfale netom !
Susjed danas skupio 15 listova vise od mene !

Mjestani Kamikatsuchoa zrace samopouzdanjem i vedrinom, sto nije nimalo cudno. Osim sto ih njihova djelatnost odrzava u formi, ona im omogucuje i aktivno sudjelovanje u zajednici. A to samo doprinosi njihovom psihickom i fizickom blagostanju i sreci.
Nije mala stvar za Japan, zemlju koja stari ubrzanim tempom.




U jesen svog zivota oni skupljaju lisce jesenje. Lisce crvenog javora (momiji)

MALI JAPANSKI ‘IZUMI’

U svom prethodnom postu o perilicama spomenula sam izmedju ostalog i da Japanci koriste elektricne tepihe. Sto je to, cemu sluzi - evo objasnjenja, uz par slika jos nekih drugih zanimljivih japanskih ‘izuma’ u kucanstvu.


1. Elektricni tepih

Stari Perzijanci poznavali su leteci tepih, danasnji Japanci koriste elektricni - doduse, ne u iste svrhe. Elektricni tepih je neki oblik podnog grijanja. Kako Japanci cesto sjede na podu za niskim stolicem, zimi je prakticno sjesti na ugrijani tepih i podviti noge pod tijelo. Tepih izgleda kao obican sobni tepih (tanji je nego sto biste ocekivali, osim sto se ispod stavlja neka vrst folije koja sluzi kao vodic topline). Spojen je na izvor energije preko kucista s prekidacem, cesto na daljinsko upravljanje. Temperatura na povrsini tepiha navodno bude oko 45 stupnjeva.



Prosle zime imala sam prilike sjesti na elektricni tepih kod prijateljice, i pravo da vam kazem, noge se lijepo ugriju, ali ostatak tijela bas i ne. Zato je Fumiko za mene, zimogrozljivu kakva jesam, morala ukljuciti i grijalicu...
Kod svoje kuce nemam elektricni tepih - jedno je sto i inace ne volim bas sjediti na podu, a drugo sto se Muzicu nije svidjela ideja da pijemo zimski caj 'prikljuceni' na 750W, koliko prolazi kroz takav tepih.


Elektricni tepih: regulator temperature


Vazno je i da su stvari lako sklopive ili savitljive: elektricni tepih presavinut kao tatami



2. Kotatsu

Japanski stanovi mahom ne poznaju centralno grijanje, iz vise razloga. Japanske kuce cesto su slabo izolirane i toplina brzo iscezava iz prostorija. Valjda su zato stari Japanci izmislili jedinstven nacin grijanja zimi: kotatsu.
Kotatsu (naglasak na drugom slogu) tradicionalni je i izvorno japanski nacin grijanja. Radi se o obicnom drvenom stolu, postavljenom obicno na sredini sobe, ispod kojeg je izvor topline. Danasnji kotatsu grije se uglavnom elektricno (grijalica smjestena ispod povrsine stola). Stol je prekriven debljom, sarenom tkaninom (futon), nekom vrstom siroke deke koja doseze do poda tako da dobro prekriva noge i ostatak tijela.
U stara vremena u sredini glavne prostorije u kuci nalazilo se udubljenje (rupa) od nekih 40 cm, koje je sluzilo kao kotatsu. Grijalo se na drva ili ugljen, kasnije na struju. Neke tradicionalno gradjene kuce jos uvijek imaju takav kotatsu u koji mozete spustiti noge i lijepo se ugrijati, umotavsi se u futone. Jedna znanica s ponosom mi je pokazala svoj tradicionalni kotatsu u dnevnoj sobi - doista zanimljivo, kao da ste dosli u muzej.



Trgovine u ovo doba godine nude sirok izbor prekrasnih tkanina za kotatsu - sarene, jednobojne, s tradicionalnim ili modernim motivima...
Kotatsu je bio i ostao relativno ekonomican i praktican nacin grijanja za cijelu obitelj. U davna vremena obitelji su brojile mnogo vise clanova nego danas, i svi bi se okupili oko tople peci da jedu, razgovaraju ili spavaju. U tradicionalnoj japanskoj odjeci ukucani bi se brzo ugrijali, buduci da je ona bila tako krojena da se toplina moze siriti od nogu preko cijelog tijela pa do vrata.


3. Fotelja za masazu

Mozda i nije japanska specijalnost, ali mislim da je vazna u zivotu svakog prosjecnog Japanca izlozenom svakodnevnom stresu, guzvanju po vlakovima i svim ostalim naporima koje donosi radni dan. Svaka bolja robna kuca nudi ovakve fotelje koje izgledaju kao obicni stolci za opustanje, a to i jesu, osim sto su kompjuterski upravljane. Nude programirane programe za masazu glave, vrata, ramena, ledja i struka. Ne mogu vam pisati o vlastitim iskustvima s ovakvom foteljom jer je jos nemam, ali mislim da bi mi dobro dosla nakon par sati sjedenja na japanski nacin: noge podvijene pod tijelo, s rukama na bedrima... ako niste navikli, nemojte misliti da mozete tako izdrzati satima kao Japanci. Jednom sam tako negdje u gostima prosjedila sat vremena podvijenih nogu, i nakon toga tri dana nisam osjecala misice stopala. Bili su kao oduzeti.
Obicni japanski naslonjaci prilicno su neudobni: vecinom su vrlo niski i koljena vam svako malo udaraju u bradu, ako znate sto mislim... Eto zasto mi se ova fotelja cini dobrim izumom.





4. Aparat za kuhanje rize

U kuci ga kolokvijalno zovemo riznik (rijec valjda ne postoji, ali trebalo bi je izmisliti, isto kao sto bi i ovaj aparat trebalo predstaviti svijetu). Apsolutno genijalan izum za kuhanje rize. Mozda i nije izvorno japanski (koristi se u mnogim azijskim zemljama), ali je neizostavan u svakom modernom japanskom kucanstvu. Riza se u aparat usipa u mjericama: jedna salica po osobi, kolicina vode koju treba dodati oznacena je na posudi. Kapacitet vecine aparata je od 1 - 5 osoba. Ukljucite i - cekate, citate novine, kuhate ostatak vecere... Aparat kuha dalje sam bez ikakvih intervencija s vase strane. Nema vise mijesanja, zavirivanja u posudu, nema kipucih lonaca iz kojih istjece napola kuhana riza a vi vristite sto vam se to opet, po tko zna koji put dogodilo.
Nakon 50-ak minuta riza je kuhana i aparat se sam iskljucuje. Potrebno je samo promijesati rizu da iz nje izadje visak pare, i to je sve.



Nikad vise raskuhana riza, pretvrda riza, zapeceno dno lonca. Riza kuhana u ovakvom rizniku mnogo je ukusnija nego kuhana u obicnom loncu, ostaje topla jos satima i moze se lako cuvati u aparatu i kad se ohladi. A za one koji znaju citati japanske upute za upotrebu, moguce je namjestiti i timer pa kuhati rizu da vam bude gotova tocno na minutu.
Sasvim sigurno riznik ide sa mnom natrag u majcicu Europu. Radit ce ako treba i preko adaptera.


I tako bismo mogli ici jos do broja tisucu i nesto, jer Japan jest zemlja ovakvih malih i velikih izuma, prakticnih i onih manje uporabnih... ali za to bi trebalo otvoriti posebni blog.

PRLJAVI VES

Gledajuci unatrag, mene je u Japanu istinski sokirala tek jedna jedina stvar.

Nisu to bili oni famozni high-tech WC-i koji rade na struju i na kojima su se vec mnogi zapadnjaci - obavljajuci nuzdu ustekani - pobojali za svoj zivot; niti je to bila cinjenica da nigdje nema koseva za smece, pa se iz grada obicno vratim s cekerom punim otpada koji moram istresti u vlastiti kos; a iz temelja me nije uzdrmala ni spoznaja da su ovdje cak i na Bozic svi ducani otvoreni, ukljucujuci i psece salone. Iako je ovo posljednje bilo opasno blizu.
Ono sto je mene doista ostavilo bez teksta, bila je cinjenica da u Japanu perilice rublja peru na hladnu vodu.

Kao pravu kucanicu, skamenilo me od uzasa.
Ako nemate nista protiv da pred vas iznesem sav svoj prljavi ves, reci cu vam i zasto.

Prica je vrlo jednostavna. Japanske perilice ne zagrijavaju vodu kao nase, niti su zamisljene tako da ih se moze prikljuciti na izvor tople vode. Uzimaju obicnu, najobicniju hladnu vodu iz vodovoda, onu istu kakvu nam je Bog podario treceg dana kad je stvarao svijet. Ljeti je to malo toplija voda, zimi ona ledena u koju ni prst ne biste umocili.
Shodno tome, japanske perilice nemaju regulatora temperature, onog velikog okruglog gumba kojim smo se svi voljeli igrati kao djeca i zbog cega su nas majke korile kad bi se poremetio program pranja. Perilice peru sve na istoj temperaturi, onoj iz vodovoda. Zaboravite 40 stupnjeva, 60, 90... sve ide doslovce u isti kos. U teoriji, to uopce ne zvuci lose, jer moguce je zajedno prati pamuk i vunu, sintetiku i lan, obicno i fino rublje. Nema skupljanja po duzini ni sirini ! Stovise, nije potrebno ni prati odvojeno - bijelo i sareno ide zajedno, boje se nece pomijesati. Jedino sto je donekle moguce regulirati, jest kolicina vode i deterdzenta koji treba usipati (specijalnog - za pranje na niskim temperaturama).
Japanske perilice i izgledaju drukcije od nasih: otvaraju se vertikalno i nemaju vratasca s prozorcicem u koji mozete virkati dok peru (evo Mamine omiljene plave majice ! evo Zekinog narancastog uha !). Naravno, vec samim tim djeluju pomalo dosadno, ali to im nije najveca mana. Kamo srece da jest !

Doista, za mene japanske perilice imaju jedan ozbiljan nedostatak.
Da za svaki slucaj pojasnim ono sto bi trebalo svima biti jasno kao bijeli dan: prljavo rublje ne mozete dobro oprati u hladnoj vodi.
Zasto bi inace izmislili perilice na toplu vodu ?!
Jos dok smo bili kupovali perilicu, imala sam neki neugodan osjecaj, kao da kupujem macka u vreci. Dobro smo pregledali cijelu trgovinu i uvjerili se da stvarno nema toplih perilica, da su cak i one najskuplje ‘cold wash’. Kud svi Japanci, tud i vasa Kucanica, i kupili mi perilicu sa zvucnim obecanjem u imenu TO-SHIBA:




I doista, nova je perilica sibala sve u sesnaest, ali rezultat pranja bio je prilicno prosjecan, da ne kazem bijedan. Nakon tih 30-40 minuta pranja (program pranja mnogo je kraci nego u konvencionalnih toplih perilica), rublje je iz stroja izlazilo napola oprano, da ne kazem jos prljavo. Rezultat je bio nesto bolji kad bih dodala neko sredstvo protiv mrlja, ali sve u svemu, novi stroj za pranje nije zasluzivao prolaznu ocjenu. Prljavi ves ostajao je prljav.
Ljutila sam se na perilicu, pozeljela survati je niz balkon na kojem krade Bogu dane.
Nije mi trebalo dugo da zakljucim da moja nova perilica, doduse, ne pere kako treba, ali ima svojih vrlina, primjerice razvijenu dugotrajnu memoriju (zadrzava neizbrisivo sjecanje na nedavni ukusni umak od spinata s vrhnjem na kosuljici nase Male; mrlju od sojinog umaka na najboljem stolnjaku), kao i kratkotrajnu memoriju (mrlje od umaka za spagete isceznule nakon drugog pranja, nakon mog upornog tretmana Vanishima i Blue Wonderima).
I sto drugo u takvoj situaciji preostaje svakoj kucanici s malo zdrave pameti, nego uzmi dobri stari sapun za ves i kantu vruce vode, pa peri, ribaj, cijedi sve sto je iole jace zamazano (lijek za svaki flek). Poslije takvog staromodnog ali efikasnog pretpranja, rublje u perilicu pa evo ga van cistog, napokon.

Moje znanice nisu se mogle nacuditi.
Kad sam im spomenula da europske vesmasine peru na toplu vodu, ciknule su i od cuda gotovo pale u nesvijest. Oporavivsi se nekako nakon jos jedne jace kave, pocele su mi objasnjavati:
‘Ali rublje se strasno skuplja na visokim temperaturama ! Puno je bolje prati ga u hladnoj vodi !’
‘Japanske perilice vrlo su stedljive, trose malo vode i struje, jer peru krace !’
‘Koristim samo obican deterdzent !’
No, je li sve to doista istina ? Dakako, jasno je da u ‘klasicnim’ perilicama rublje treba sortirati prema otpornosti prema visokim temperaturama, sastavu tkanina itd., pa nece biti problema. Sto se ekonomicnosti tice, ako je i tocno da su japanske perilice toliko stedljive, onda japanski elektricni toaleti to sigurno nisu: u prosjecnom kucanstvu oni utrose oko 4 % ukupne elektricne energije i time su sesti najveci potrosac u stanu (nakon klima-uredjaja, hladionika, rasvjete, televizora i elektricnih tepiha). Utrosak vode jos im je veci: oko 28 % ukupne potrosnje vode u kucanstvu odlazi na elektricni WC (u prosjeku 8.5 litara prilikom jednog koristenja).
Drugim rijecima, ono sto u kucanstvu eventualno ustede perilice, te vrijedne pcelice-zujalice, ‘popapat’ ce rastrosni i luksuzni elektricni toaleti (featuring: grijano sjedalo, bidet, razne prskalice, miomirisi i negativni ioni, da navedem samo najosnovnije).

No, da ne skrecem s teme. Rekoh, zacudile se moje znanice sto se ja cudim, ali ni meni jos uvijek nije sve bilo sasvim jasno. Uz takve smijesne perilice, kako to da Japanci ipak uvijek budu tako uredni i cisti, u savrseno izglacanoj odjeci bez mrlja ?
Jednostavno, kazu moje znanice. Malo prljaviju odjecu one natrljaju sapunom i operu rucno, standardni postupak. Ili ako bas nikako ne ide, povjerit ce tu brigu obliznjoj kemijskoj cistionici, kojih (vidis, stvarno) ima na svakom uglu, skoro kao kod nas kafica, a cijene ciscenja smijesno su niske.
I tako smo konacno otkrili toplu vodu ! Japanske su perilice vrlo efikasne, pretpranje je doduse ljudski faktor, ali nitko se ne buni, najmanje same kucanice koje, izgleda, vole prati. Sto se ono bijeli u gori zelenoj i na svakom japanskom balkonu ? Plahte bijele kao snijezak na vrhu Fujija, na cast i diku svake dobre domacice, uz zadovoljan osmijeh kucne vladarice.

I zato je nemalo bilo moje iznenadjenje kad sam pred samo koji mjesec u lokalnoj robnoj kuci ugledala - ma jos jedno moje sokantno otkrice. Perilicu na toplu vodu, novu novcatu, ispod cekica ! Novi trend, po uzoru na perilice Made in Europe, sa slatkim malim prozorcicem i regulatorom temperature, i svim ostalim cudima. Doduse, cijena joj je jos negdje u nebesima, ali tako to obicno bude s novom tehnologijom, treba vremena da se narod navikne i prihvati novotariju.



Perilica Warm Wash


Tih istih dana dosta se brujalo o padu japanske stope nataliteta (trenutno 1.25). Da se nije neka mudra glava sjetila kako osvojiti srca buducih mladih majki koje se jos premisljaju bi li potpisale dozivotni ugovor cije stavke, izmedju ostalog, ukljucuju danonocnu brigu o umazanim pelenama, kosuljicama punim narancine kasice i pirea od mrkve ?...

Ili je stvar u tome da je doba samuraja i shoguna vec za nama.



Staro sito i korito, zakaj to, pokaj to ?
Stara baba, kak koraba dere jos, dere jos.

CAVLIC

Upravo je zavrsio jedan meni neobicno vazan tjedan, tjedan za pamcenje.
Negdje u ponedjeljak ili utorak, kad sam bila dosla po Malu nakon vrtica i vec gotovo krenula s njom kuci, sustigla nas je njena razredna teta i s nemalim uzbudjenjem u glasu objavila: ‘Okaasan, cujte ! Vasa Mala danas je nesto rekla na japanskom !
Pricala je s drugom djecom !’
Aaaahhhh. Oooohhhh. Uuuuhhhh.
Mala je nesto rekla. Mala je progovorila u javnosti. Mala je pocela govoriti japanski.
Dosao je i taj dan, trenutak da to cujem, uz veliko olaksanje, ponos i srecu, i sve sto ide s tim kad su mame u pitanju. A i teta je bila sretna, a cini se i sama Mala.
Kakav dan !
Mala je progovorila japanski, znaci probila je jezicnu barijeru, znaci dobro se igra u vrticu i svidja joj se, znaci nije vise tako nesigurna i usamljena, ... ma nitko sretniji od Mame.
Kakav dan ! A prije se cinilo kao da nikad nece doci.

Da pojasnim nesto vrlo vazno u cijeloj prici. Nasa je Mala odgajana dvojezicno, na jeziku Mame i jeziku Tate. S Mamom prica na Maminom jeziku, s Tatom na Tatinom. Iako Mama govori i Tatin jezik, a Tata Mamin, njih dvoje razgovaraju samo na Maminom jeziku. S Malom govori svatko svoj jezik.
Prosto k’o pekmez.
Ili bolje reci, bilo je, dok se u pricu nije umijesao japanski. Preselivsi se u Japan, nasli smo se, najblaze receno, u zanimljivoj jezicnoj situaciji za nasu Malu: 1 + 1 izvorni govornik kod kuce (vrlo izolirana jezicna zajednica), plus treci = jezik zemlje u kojoj zivimo. Misljah sprva, ma smotala bi se pamet i odraslome, kako ne bi cetverogodisnjem djetetu.

U pocetku je sve doista i izgledalo bas smotano.

Privikavanje na vrtic islo je tesko. Mala je bila nesigurna, nije razumjela sto se oko nje dogadja, djelovala je izgubljeno i usamljeno. Plakala bi svakog jutra na ulazu vrtica i odbijala uci u razred. Skoro je i Mami katkad bilo da zaplace od muke.

Sljedeca je faza bilo postepeno razumijevanje. Jednu po jednu kockicu pocela je Mala slagati u mozaik i shvacati sto se to u vrticu dogadja. Ponekad bi cula i zapamtila neku rijec. No, jos uvijek bi plakala na ulazu i nikog ne bi pozdravljala.

Slijedila je faza djelomicnog prihvacanja. Dobivali smo izvjestaje da se Mala dobro igra i vise ne place, ali jos uvijek nije progovarala ni rijeci, ni s kim. Nitko mi nije vjerovao da je Mala kod kuce zapravo vrlo rjecito, blagoglagoljivo dijete. Iako je vec dobro znala najvaznije japanske pozdrave i recitirala ih kod kuce s Mamom, Mala bi uporno odbijala makar samo otvoriti usta pred drugima. A kako zivimo u Japanu, zemlji gdje djecu od malih nogu uce pristojnom i glasnom pozdravljanju, taj je ‘nijemi film’ djelovao malo nezgodno i tete su nas u jednom trenutku zamolile da naucimo Malu pozdraviti - ako vec ne na japanskom, onda barem na nekom od jezika koje govori kod kuce !
U toj smo fazi vjezbali strpljivost. S Malom, vrticem i sami sa sobom. Tada sam jos mislila da je stvar u disciplini. Iako se tradicionalisti skloni kritici danasnjeg stanja u japanskim obrazovnim institucijama nece sloziti sa mnom, ipak se priklanjam tezi da su japanska djeca u vrtickoj dobi vrlo disciplinirana i poslusna. Nisam u to previse vjerovala ni sama, sve dok jednom nisam usla u razred cetverogodisnjaka koji u savrsenom miru i tisini sjede u klupama i prate tetu dok tumaci origami.
Kaze se da je u Japanu vazno biti u skladu s drugima, sa zajednicom. Pojedinac se mora pokoriti zeljama i interesima grupe. Ukoliko netko iz nekog razloga odbije pratiti druge ili pokaze neposlusnost, grupa ce ga ignorirati, kazniti ili cak posve odbaciti. U mom slobodnom prijevodu, ‘cavao koji strsi bit ce zakucan’.
Nasa je Mala po svoj prilici bas takav jedan cavlic. Voli se igrati sama, znatizeljna je i neprestano postavlja pitanja, znade biti i prkosna ako joj nesto ne ide po volji, i sve u svemu, ‘izviruje’ svako malo. Pribojavala sam se stoga da joj smeta kruta disciplina vrtica, drukcija od one kod nase kuce. A smetala je ponekad i meni, da pravo kazem...
- Djeca poredana u vrste cuce u dvoristu vrtica i cekaju znak za polazak na izlet (dolazi teta sa zvizdaljkom). Nikome nije dopusteno dizanje na noge. (evo Male koja samo sto nije pozeljela istupiti iz vrste !)
- U vlaku su djeca duzna mirno sjediti i gledati preda se s rukama u krilu. (evo Male koja se okrece da gleda kroz prozor i vidi stanice, zabava joj omiljena - evo i tete s opomenom da mora sjesti !)
- Po povratku kuci u autobusu djeca kao po komandi zaspu od umora (ovo je inace japanski nacionalni sindrom). - (evo Male koja je kao i obicno puna energije i vec se malo, malkice pridigla na sjedalu - evo i tete s opomenom da odmah mora sjesti !)- i tako dalje, i tako dalje...

Naredna je faza s Malom isla munjevito brzo.
Mala je pocela pamtiti rijeci i cijele recenice. Sve sto bi tog dana naucila u vrticu, ona bi recitirala i ponavljala kod kuce do unedogled. Kako posjeduje neporeciv dramski talent i gluma joj je druga priroda (u koga se uvrglo ovo dijete ?!), Mala bi organizirala cijele popodnevne sesije s Mamom, koja bi morala strpljivo sjediti i slusati njena deklamiranja: sto pise u ovoj knjizi, i koje su boje stvari, i koja je ovo zivotinja ? Na japanskom, razumije se.
Proces je nezaustavljiv, jednom kad dodju do rijeci klinci su neumoljivi. Mala trci po parku i dovikuje mi:
Okaasan ! Oide ! Matte da yo ! (Mama, dodji, cekaj !)
Prije jela uvijek sklopi rucice za Itadakimasu. Tek nakon toga pocinje se s jelom (naucili su u vrticu).
Prije spavanja ona stane nasred pospremljene sobe i uz svecani naklon nevidljivoj publici propjeva:
Sensei, sayonara ! Minna san, sayonara ! (Dovidjenja, ucitelju ! Dovidjenja svima !)

Polako smo vracali samopouzdanje, veselili se svakom napretku, svakoj naucenoj rijeci.
Ispunio nas je ponos nakon mjeseci sumnje i nesigurnosti.
Imamo dijete koje se igra, uci i smije na tri jezika !
Iako je jos uvijek malo stidljiva...


Kad bolje razmislim, volim je bas ovakvu, svoju Malu. Zeljela bih da uvijek ostane kao cavlic, da izviruje tamo gdje treba i ponekad gdje i ne treba, jer nikad ne znas gdje se krije tvoja sreca. Zelim joj da ostane znatizeljna i puna pitanja, jer pitanja su vaznija od odgovora. Da ima svoju disciplinu kojoj je ucimo, koja je po nasem misljenju zivotno vazna, i da zna svoj red. Da brine o drugima i postuje njihove osjecaje. Da se razvije u dobru osobu s mirom u sebi. Da prenosi taj mir drugima.

KAFKIJANSKI

Haruki Murakami primio je u ponedjeljak u Pragu ovogodisnju Medjunarodnu literarnu nagradu Franz Kafka. Najvise me kosnulo ono sto je izjavio na novinskoj konferenciji uoci primitka nagrade: 'Ovo je moja prva press-konferencija u zivotu, i mozda i zadnja'.
Sva sreca sto Murakamijeve knjige izlaze cesce nego on sam.
Evo meni vrlo dojmljivog odlomka iz djela kojim je autor zasluzio spomenutu nagradu, 'Umibe no Kafuka' (Kafka na obali), i kojim je po vlastitim rijecima zelio odati priznanje Kafki kao svom omiljenom piscu jos od petnaeste godine zivota.


'Sometimes fate is like a small sandstorm that keeps changing direction. You change direction, but the sandstorm chases you. You turn again, but the storm adjusts. Over and over you play this out, like some ominous dance with death just before dawn. Why ? Because this storm isn't something that blew in from far away, something that has nothing to do with you. This storm is you. Something inside you. So all you can do is give in to it, step right inside the storm, closing your eyes and plugging up your ears so the sand doesn't get in, and walk through it, step by step. There's no sun there, no moon, no direction, no sense of time. Just fine white sand swirling up into the sky like pulverised bones. That's the kind of sandstorm you need to imagine.

...

And you really will have to make it through that violent, metaphysical, symbolic storm. No matter how metaphysical or symbolic it might be, make no mistake about it: it will cut through flesh like a thousand razor blades. People will bleed there, and you will bleed too. Hot, red blood. You'll catch that blood in your hands, your own blood and the blood of others.
And once the storm is over you won't remember how you made it through, how you managed to survive. You won't even be sure, in fact, whether the storm is really over. But one thing is certain. When you come out of the storm you won't be the same person who walked in. That's what this storm's all about. '