Marketing
CAVLIC
Upravo je zavrsio jedan meni neobicno vazan tjedan, tjedan za pamcenje.
Negdje u ponedjeljak ili utorak, kad sam bila dosla po Malu nakon vrtica i vec gotovo krenula s njom kuci, sustigla nas je njena razredna teta i s nemalim uzbudjenjem u glasu objavila: ‘Okaasan, cujte ! Vasa Mala danas je nesto rekla na japanskom !
Pricala je s drugom djecom !’
Aaaahhhh. Oooohhhh. Uuuuhhhh.
Mala je nesto rekla. Mala je progovorila u javnosti. Mala je pocela govoriti japanski.
Dosao je i taj dan, trenutak da to cujem, uz veliko olaksanje, ponos i srecu, i sve sto ide s tim kad su mame u pitanju. A i teta je bila sretna, a cini se i sama Mala.
Kakav dan !
Mala je progovorila japanski, znaci probila je jezicnu barijeru, znaci dobro se igra u vrticu i svidja joj se, znaci nije vise tako nesigurna i usamljena, ... ma nitko sretniji od Mame.
Kakav dan ! A prije se cinilo kao da nikad nece doci.
Da pojasnim nesto vrlo vazno u cijeloj prici. Nasa je Mala odgajana dvojezicno, na jeziku Mame i jeziku Tate. S Mamom prica na Maminom jeziku, s Tatom na Tatinom. Iako Mama govori i Tatin jezik, a Tata Mamin, njih dvoje razgovaraju samo na Maminom jeziku. S Malom govori svatko svoj jezik.
Prosto k’o pekmez.
Ili bolje reci, bilo je, dok se u pricu nije umijesao japanski. Preselivsi se u Japan, nasli smo se, najblaze receno, u zanimljivoj jezicnoj situaciji za nasu Malu: 1 + 1 izvorni govornik kod kuce (vrlo izolirana jezicna zajednica), plus treci = jezik zemlje u kojoj zivimo. Misljah sprva, ma smotala bi se pamet i odraslome, kako ne bi cetverogodisnjem djetetu.
U pocetku je sve doista i izgledalo bas smotano.
Privikavanje na vrtic islo je tesko. Mala je bila nesigurna, nije razumjela sto se oko nje dogadja, djelovala je izgubljeno i usamljeno. Plakala bi svakog jutra na ulazu vrtica i odbijala uci u razred. Skoro je i Mami katkad bilo da zaplace od muke.
Sljedeca je faza bilo postepeno razumijevanje. Jednu po jednu kockicu pocela je Mala slagati u mozaik i shvacati sto se to u vrticu dogadja. Ponekad bi cula i zapamtila neku rijec. No, jos uvijek bi plakala na ulazu i nikog ne bi pozdravljala.
Slijedila je faza djelomicnog prihvacanja. Dobivali smo izvjestaje da se Mala dobro igra i vise ne place, ali jos uvijek nije progovarala ni rijeci, ni s kim. Nitko mi nije vjerovao da je Mala kod kuce zapravo vrlo rjecito, blagoglagoljivo dijete. Iako je vec dobro znala najvaznije japanske pozdrave i recitirala ih kod kuce s Mamom, Mala bi uporno odbijala makar samo otvoriti usta pred drugima. A kako zivimo u Japanu, zemlji gdje djecu od malih nogu uce pristojnom i glasnom pozdravljanju, taj je ‘nijemi film’ djelovao malo nezgodno i tete su nas u jednom trenutku zamolile da naucimo Malu pozdraviti - ako vec ne na japanskom, onda barem na nekom od jezika koje govori kod kuce !
U toj smo fazi vjezbali strpljivost. S Malom, vrticem i sami sa sobom. Tada sam jos mislila da je stvar u disciplini. Iako se tradicionalisti skloni kritici danasnjeg stanja u japanskim obrazovnim institucijama nece sloziti sa mnom, ipak se priklanjam tezi da su japanska djeca u vrtickoj dobi vrlo disciplinirana i poslusna. Nisam u to previse vjerovala ni sama, sve dok jednom nisam usla u razred cetverogodisnjaka koji u savrsenom miru i tisini sjede u klupama i prate tetu dok tumaci origami.
Kaze se da je u Japanu vazno biti u skladu s drugima, sa zajednicom. Pojedinac se mora pokoriti zeljama i interesima grupe. Ukoliko netko iz nekog razloga odbije pratiti druge ili pokaze neposlusnost, grupa ce ga ignorirati, kazniti ili cak posve odbaciti. U mom slobodnom prijevodu, ‘cavao koji strsi bit ce zakucan’.
Nasa je Mala po svoj prilici bas takav jedan cavlic. Voli se igrati sama, znatizeljna je i neprestano postavlja pitanja, znade biti i prkosna ako joj nesto ne ide po volji, i sve u svemu, ‘izviruje’ svako malo. Pribojavala sam se stoga da joj smeta kruta disciplina vrtica, drukcija od one kod nase kuce. A smetala je ponekad i meni, da pravo kazem...
- Djeca poredana u vrste cuce u dvoristu vrtica i cekaju znak za polazak na izlet (dolazi teta sa zvizdaljkom). Nikome nije dopusteno dizanje na noge. (evo Male koja samo sto nije pozeljela istupiti iz vrste !)
- U vlaku su djeca duzna mirno sjediti i gledati preda se s rukama u krilu. (evo Male koja se okrece da gleda kroz prozor i vidi stanice, zabava joj omiljena - evo i tete s opomenom da mora sjesti !)
- Po povratku kuci u autobusu djeca kao po komandi zaspu od umora (ovo je inace japanski nacionalni sindrom). - (evo Male koja je kao i obicno puna energije i vec se malo, malkice pridigla na sjedalu - evo i tete s opomenom da odmah mora sjesti !)- i tako dalje, i tako dalje...
Naredna je faza s Malom isla munjevito brzo.
Mala je pocela pamtiti rijeci i cijele recenice. Sve sto bi tog dana naucila u vrticu, ona bi recitirala i ponavljala kod kuce do unedogled. Kako posjeduje neporeciv dramski talent i gluma joj je druga priroda (u koga se uvrglo ovo dijete ?!), Mala bi organizirala cijele popodnevne sesije s Mamom, koja bi morala strpljivo sjediti i slusati njena deklamiranja: sto pise u ovoj knjizi, i koje su boje stvari, i koja je ovo zivotinja ? Na japanskom, razumije se.
Proces je nezaustavljiv, jednom kad dodju do rijeci klinci su neumoljivi. Mala trci po parku i dovikuje mi:
Okaasan ! Oide ! Matte da yo ! (Mama, dodji, cekaj !)
Prije jela uvijek sklopi rucice za Itadakimasu. Tek nakon toga pocinje se s jelom (naucili su u vrticu).
Prije spavanja ona stane nasred pospremljene sobe i uz svecani naklon nevidljivoj publici propjeva:
Sensei, sayonara ! Minna san, sayonara ! (Dovidjenja, ucitelju ! Dovidjenja svima !)
Polako smo vracali samopouzdanje, veselili se svakom napretku, svakoj naucenoj rijeci.
Ispunio nas je ponos nakon mjeseci sumnje i nesigurnosti.
Imamo dijete koje se igra, uci i smije na tri jezika !
Iako je jos uvijek malo stidljiva...
Kad bolje razmislim, volim je bas ovakvu, svoju Malu. Zeljela bih da uvijek ostane kao cavlic, da izviruje tamo gdje treba i ponekad gdje i ne treba, jer nikad ne znas gdje se krije tvoja sreca. Zelim joj da ostane znatizeljna i puna pitanja, jer pitanja su vaznija od odgovora. Da ima svoju disciplinu kojoj je ucimo, koja je po nasem misljenju zivotno vazna, i da zna svoj red. Da brine o drugima i postuje njihove osjecaje. Da se razvije u dobru osobu s mirom u sebi. Da prenosi taj mir drugima.
Post je objavljen 05.11.2006. u 17:20 sati.