KRITIKA : Julian Barnes - 'Stol od četrunovine' (Celeber, 2006.)

subota , 30.09.2006.



KRITIKA : Julian Barnes - 'Stol od četrunovine' (Celeber, 2006.)

U samom naslovu prozne zbirke Juliana Barnesa 'Stol od četrunovine' sadržana je i tematska okosnica svih jedanaest u zbirci sakupljenih priča. Kako u zaključnoj priči 'Tišina' saznajemo, limun kod Kineza simbolizira smrt, a za stolom od limunova drveta Kinezima je dopušteno, pa čak i obvezujuće, razgovarati o smrti. Istina, u pričama iz Barnesove zbirke smrt se rijetko izrijekom spominje, ali ona je neprestano tu negdje, u prikrajku i mislima, budući da su protagonisti svih priča ljudi poodmakle, starije dobi. Elem, Barnes u pričama tematizira starenje i sve što ono sa sobom donosi, od čangrizavosti, samoprijegora i cinične kritičnosti spram drugih, do straha od smrti, borbe s bolešću, žala za propuštenim i prkosnog nepristajanja na kraj koji je svakim danom sve bliži.

Kao što nas je u nizu prethodnih izvrsnih djela već navikao, Barnes se i ovdje, brodeći različitim prostornim koordinatama (od Rusije, Švedske, Francuske i SAD-a do Vel.Britanije) i vremenskim epohama (od 19.stoljeća do naših dana) maestralno poigrava žanrovima, diskursima i formom. Tako priča pisana u epistolarnom obliku ('Znanje farncuskog') smijenjuje trilogiju putovanja kroz etape ljudskog života ('Kratka povijest frizerskog zanata'), dok se kratkometražne fikcionalne epizode iz biografije ('Preporod') i autobiografije ('Tišina') poznatih umjetnika (Turgenjev, Sibelius) nadovezuju na dijaloški koncipiranu minijaturu ('Što ti svašta znaš'), ili pak dvodijelnu rekonstrukciju života proživljenog u laži ('Higijena'). Lažima se u životu teško othrvati pa su one i u osnovi više Barnesovih priča, bilo u obliku samozavaravajućih laži prema samome sebi ('Priča o Matsu Israelsonu') ili kao laž prema dragome drugome ('Higijena'), dok se u priči 'Što ti svašta znaš' obe spomenute vrste neiskrenosti prožimaju i nadograđuju. Iako uglavnom ne vjeruju u zagrobni život, kod svih vremešnih Barnesovih protagonista strah je od smrti konstantno i snažno prisutan, a oni se protiv nje bore na razne načine, bilo da se poput ostarjelog bonvivana u priči 'Kora' odlučuju asketski suzdržavati od poroka, ili pak idu u drugu krajnost, poput lika iz 'Zaštitna mreža' koji u 81. godini napušta suprugu i seli se k dvadeset godina mlađoj ljubavnici. Dok u prvom slučaju protagonista vodi strah od možebitne skorašnje kazne zbog grijeha i neumjerenosti iz prošlosti, potonji je slučaj dojmljiv primjer žala za propuštenim i nemirenja sa sve izvjesnijom neizbježnom neminovnošću.

Dok kao najduhovitiju prepoznajem priču 'Budnost' gdje zaljubljenik u glazbu, bijesno se osvećujući ljudima koji kašlju i buče na koncertima, samome sebi onemogućuje uživanje u glazbi, najnježnija i u svojoj ukupnosti najuspjelija svakako je 'Priča o Matsu Israelsonu'. Dok u prvospomenutoj priči Barnes oko jedne zgodne dosjetke virtuozno gradi štoriju o staračkoj čangrizavosti i netrpeljivosti, u 'Priči o Matsu Israelsonu' on zapanjujućom uvjerljivošću rekonstruira cijelu jednu vremensku epohu i umješno dočarava život zajednice u malenoj zatvorenoj skandinavskoj sredini, kroz potresnu i nježnu priču o jednoj neostvarenoj, prešućenoj ljubavi koju protagonsti sa sobom odnose u grob. Uz tu, najdublje se u sjećanje urezuje priča 'Kratka povijest frizerskog zanata'. U njoj Barnes u formi triptiha, kroz tri posjeta frizerskom salonu raščlanjuje cijeli jedan dajdžestirani životopis, suptilno nam otkrivajući različite razvojne etape karaktera jedne ljudske jedinke - od dječje prestrašenosti, preko mladalačke buntovnosti pa sve do staračkog cinizma - istovremno nas podsječajući i na socijalno-društvene mijene koje su protokom vremena uslijedile.

Zbirka 'Stol od četrunovine' pisana je u postmodernističkom duhu, što se osobito osjeća u dvije priče. U 'Preporodu', preuzimajući ulogu ciničnog komentatora Turgenjevljevih autobiografskih, ljubavnih ispovjedi Barnes otvoreno intervenira u tekst, dok u priči 'Znanje francuskog', kroz pisma koja ostarjela, ali prilično vitalna, lucidna i duhovita stanarka "Doma za starež" isporučuje na njegovu adresu, on posredno i samoga sebe čini dijelom rukopisnog tkiva (usput apostrofirajući i svoju poznatu frankofiliju). Iako posvećene Thanatosu i premda sa ostarjelim i prilično onemoćalim protagonistima, ipak je i Eros u pričama vrlo prisutan. U priči 'Preporod' Barnes ismijava samoodricanje, ustezanje, posezanje za eufemizmima i prešućivanje 'bitnoga' u 19.stoljetnoj književnosti, nazivajući taj period 'kurcobojaznim', no, Turgenjevljevom vremenu naposljetku ipak priznaje i određene čari i argumente u prilog. Jer, kako kaže, 'ako mi znamo više o zadovoljenju požude, oni su znali više o žudnji...očaju...sjećanju', odnosno, 'ako mi znamo više o seksu, oni su znali više o ljubavi'. Iako 'to' više uglavnom ne rade (osim dva izuzetka u pričama 'Higijena' i 'Zaštitna mreža'), vremešni Barnesovi junaci rado se i često 'toga' prisjećaju (ponekad i protiv svoje volje – priča 'Apetit'), a te reminiscencije, kako to obično biva, otkrivaju mnogokoju nevjeru, a među njima čak i poneku - istospolnu.

Paradoksalno, iako mnoge priče završavaju smrću protagonista ili nagovješćuju takav kraj, Barnesu uspijeva rukopis ne učiniti morbidnim niti depresivnim, dojmljivo nas transferirajući gdje sami još nismo kročili. Kao ni autor, uostalom. Tako čak i najbolnija priča ('Apetit') u kojoj se beletrizira nepostojanost i krhkost tijela i borba s teškom bolesti, čitatelja ostavlja pod dojmom punine života i određene životne radosti, u smislu prevlasti duha nad posustalom tjelesnošću.
Ukratko, još jedno remek-djelo od ponajboljeg suvremenog britanskog prozaika...

(Napisao : Božidar Alajbegović, svibnja 2006.
objavljeno u Vijencu, broj 322, 06.srpnja 2006.)



INTERVJU : Andrej Nikolaidis

petak , 29.09.2006.



Novi broj Ferala kao i obično obiluje zanimljivim štivom, a posebno se izdvaja izvrstan razgovor s Andrejom Nikolaidisom u kojemu on govori o svom novom romanu 'Sin', i još mnogočemu.

Vidi ovdje.



NOVO : Pierre Merot - 'Irealist' (OceanMore, 2006.)



Riječ izdavača


Humor kojim se služi taj veliki dandy i klipan ipak nerelaksira, pa se često dogodi da te nešto u grlu stegne ili čak suspregneš jecaj pri ponovnom susretu s likom ujaka točno dvije godine nakon njegovih prvih pustolovina u 'Sisavcima', bizarnu zoo-romanu koji se kolebao-uspješno-između društvene satire i alkoholom natopljenog lirizma.
Les inrockuptibles

Na tragu izuzetno uspješnih 'Sisavaca' Mérotov je novi roman 'Irealist' oda pivu, hirovitoj inspiraciji i sublimiranoj ljubavi. To je roman pisca zaljubljenog u riječi i bocu, pregaženog svijetom izdavaštva koje knjige prodaje kao što drugi plasiraju gaće. Neobična je to, gorka i istodobno komična knjiga što pršti neskrivenom nježnošću prema onome što se danas susreće sve rjeđe i rjeđe: pisanju slobodnom od svih stega i bez autocenzure.

Surova i snažna knjiga, krvava ispod korica: humor, ironija, brojna pitanja o ulozi pisca, o tome kako, zašto i za koga... uz pokoji neuvijeni mig nakladničkom svijetu.

Valja reći da Mérot ni u novom romanu ništa manje ne konzumira eksplozivne koktele. Po uzoru na pokret koji je utemeljio Maljevič, autor bijelog kvadrata na bijeloj pozadini,pripovjedač slika svoju crnu pozadinu na crnome pismu. Društvu koje sve više nalikuje Ionescovim nosorozima, koje trči za higijenom života, srećom i modama, Mérot suprostavlja svoj nezgrapni pogled, svoj gnjecavi glas, svoju smiješnu sprdnju.
Marianne


Pierre Mérot (45) rođen je u Parizu i prije Sisavaca objavio je još tri romana: Pay soeur (1987.), Crucifiction (1992.) i Petit Cam (2001.). 'Sisavci' su prvo njegovo djelo koje je doživjelo velik uspjeh kod kritike i publike. Kad je ovaj autobiografski roman 2003. godine objavljen, postao je največim iznenađenjem francuske književne jeseni, a dobio je i Prix de Flore - nagradu autorima koji pokazuju originalnost, nezavisnost i buntovništvo pa je u književnim krugovima karakteriziraju najrockerskijom nagradom u Francuskoj


1. festival knjige za djecu i mlade

četvrtak , 28.09.2006.



U organizaciji Autorske kuće, festival knjige za djecu i mlade 'Pazi, knjiga!' prva je manifestacija ove vrste u Hrvatskoj a sastojat će se od pedesetak događanja.

Festival se otvara akcijom Uberi priču! – berbom slikovnica u Parku Ribnjak.
Nakon svečanog otvorenja u knjižari Profil Megastore nastavlja se svakodnevni program Točno u podne u okviru kojega nakladnici predstavljaju časopise za djecu.
Istodobno u knjižnici Vladimir Nazor odvija program Knjiga za sve namijenjen djeci s posebnim potrebama.
Knjižnica Bogdan Ogrizović domaćin je predstavljanja svih slikovnica koje su stigle na natječaj za najbolju hrvatsku slikovnicu Ovca u kutiji.
U Centru mladih Ribnjak, u okviru programa Lektira za pet, nastupaju novi lektirni autori.
Ilustratori će biti predstavljeni izložbama: Magda Dulčić u Centru mladih Ribnjak, Pika Vončina u prostorima knjižnice Vladimir Nazor, te Robert Solanović u Galeriji knjižnice Vladimir Nazor gdje će se odvijati i radionice posvećene stripu.

Posljednje četiri večeri festivala rezervirane su za program za tinejdžere u popularnom klubu Purgeraj.

Cijeli festival završava dodjelom nagrade za najbolju hrvatsku slikovnicu Ovca u kutiji.

Sva zbivanja festivala Pazi, knjiga! atraktivna su i prilagođena dobnim skupinama kojima su namijenjena, a u njima – uz velik broj autora, pisaca, ilustratora, strip-crtača (Hrvoje Kovačević, Miro Gavran, Silvija Šesto, Sanja Lovrenčić, Zoran Pongrašić, Želimir Hercigonja, Sanja Lovrenčić, Darko Macan i drugi) – sudjeluju glumci i plesači, svirači i žongleri.

Želja je Autorska kuće omogućiti što većem broju djece susret s knjigom i njezinim autorom u vedroj i opuštenoj atmosferi, te senzibilizirati kulturnu javnost za domaću knjigu namijenjenu mladima.

Detaljan program festivala dostupan na stranicama www.autorska-kuca.hr



Izvor : www.net.hr


PROMOCIJA : Alain Badiou + Jean Baudrillard



Naklada LJEVAK
s ponosom nas poziva na
predstavljanje dvaju novih knjiga suvremenih francuskih filozofa
koje su nedavno izašle u sklopu biblioteke Bookmarker

Alan Badiou : 'Sveti Pavao - utemeljnje univerzalizma'
i Jean Baudrillard : 'Inteligencija zla ili pakt lucidnosti'

O knjigama će govoriti filozof Marijan Krivak,
autor pogovora Leonardo Kovačević,
te urednik knjiga Kristijan Vujačić

Predstavljanje će se održati u četvrtak 28.09. u 20 sati
u BOOKSI (Martićeva 14 d Zagreb)



NOVO : Andrej Nikolaidis - ' Sin ' (Durieux, 2006.)


Riječ izdavača



' 'Sin' je knjiga koja nije pisana rukavicama na rukama, nego golom šakom u zid.Tako nekako je Nikolaidis uklesao 'Sina' - kao svjedočanstvo o prokletstvu života vođenog bez tračka razumijevanja...'
(Dario Grgić)

Roman 'Sin' otvara glavni junak Konstantin kojega zatičemo u čitanju crnih kronika i knjiga o serijskim ubojicama. Istoga trenutka nam je jasno da se pred nama otvara mračni Bernhardovski svijet u kojemu se izmjenjuju snažna nadrealne i dokumentarističke slike. Sve je natopljeno nesrećom i stradanjem. Ulcinj, prostor u kojemu živi glavni junak neiscrpni je i savršeni izvor materijala za novinare crne kronike i scenariste horor filmova u kojima majke svojim sinovima i poslije smrti zabranjuju pristup, u kojemu su očevi svodnici svojim kćerima, a sinovi ubijaju svoje očeve jer nisu mogli podnijeti njihov oprost neoprostivoga.

Autor nam na kraju knjige kao poslasticu poklanja i Soundtrack za čitanje 'Sina'. Užitak za uši i oči zagarantiran.

Andrej Nikolaidis je svojom prethodnom, provokativnom knjigom 'Mimesis' (Durieux, OKF, 2003) postao književna zvijezda; a zbog drastične kritike Crne Gore kao zemlje retardiranih diskurza već je nakon nekoliko objavljenih odlomaka rukopisa inicirao javne osude u svojoj zemlji. Mnogima je poznat i kao novinar «slučaja Kusturica» koji ga je zbog teksta «Dželatov šegrt» (u kojemu Nikolaidis govori o Kusturičinom angažmanu na strani Srba i Miloševića) objavljenom u crnogorskom političkom tjedniku Monitor, tužio na podgoričkom sudu.

Nikolaidis je jedinstven po svojoj provokativnosti: on je jedini pisac na južnoslavenskim jezicima koji se po satiričkoj oštrini može usporediti s Austrijancem Thomasom Bernhardom. Ukratko: sve ono što se «ne bi smjelo» napisati, to Nikolaidis napiše, pa još i ponovi.
'Globus', R. Perišić

Nikolaidis pripovijeda s jakim libidinalnim nabojem, kao da nema nikakvih prethodnika, i kao da neće imati nasljednika.
'Radio 101', D. Grgić

Nikolaidis je autor knjige 'Mimesis' koja na, dosad na ovim prostorima neviđen način, govori o mentalitetu jednog društva utonulog u mrak devedesetih. Riječ je o jednom od najboljih i najhrabrijih knjiga napisanih na ovdašnjim jezicima posljednjih godina.
'Novi list', R. Dragojević

Njegovo ime je već zaslužilo književnu besmrtnost.
' Vijenac', K. Lokotar

Nikolaidis je veliki talenat.
'Monitor', M. Vešović





PROMOCIJA : Igor Čumandra

srijeda , 27.09.2006.



U četvrtak, 28. rujna, u 19 sati, u prostorijama Hrvatskog društva pisaca u Basaričekovoj 24, Zagreb, Ivica Prtenjača predstavit će djela Igora Čumandre.
Tom prilikom kazališna skupina 'Pun k'o šipak' izvesti će scensku minijaturu nastalu na temelju ulomaka iz Čumandrine knjige "Sunčana strana radijatora".
Voditeljica Tribine HDP-a, u sklopu koje se večer održava, je Dorta Jagić.

Igor Čumandra je do sada objavio:
"Sretni ljudi svi", proza, Meandar, Zagreb, 2004.;
"Trbuh crnog bombardera", poezija, Naklada MD, Zagreb, 2004.;
"Sunčana strana radijatora", proza, Sysprint, Zagreb, 2005.




104 rukopisa u konkurenciji za nagradu VBZ-a i Večernjeg lista




Na natječaj nakladničke kuće V.B.Z. i dnevnog lista Večernji list za najbolji neobjavljeni roman 2006. godine ponovno je stigao iznenađujuće velik broj rukopisa. U samo dva mjeseca od raspisivanja natječaja 26. lipnja do njegovog zaključivanja 18. kolovoza, V.B.Z. je zaprimio čak 104 rukopisa pod šifrom.

Iako ne možemo suditi o kvaliteti ili sadržaju prijavljenih rukopisa neki od njih već svojim naslovima privlače pozornost. Tako se na dugačkom popisu mogu pronaći i naslovi poput «Provjetravanje uma», «Halo Zagreb! Ovdje Svemir», «Rebecca je bila jedna hladnokrvna kuja», «Pravi se da ovo nisi vidio – Priručnik za turizam, lov u mutnom i traganje za snovima», «Skrivači hrvatskog urana»...

V.B.Z. i Večernji list potvrduju da ove godine žiri Nagrade radi u sastavu Miljenko Jergović (predsjednik), Julijana Matanović, Zoran Ferić, Ivica Ivanišević, Strahimir Primorac, Nenad Rizvanović i Ervin Jahić. Konačnu odluku o pobjedničkom romanu koji će biti tiskan u nakladi izdavačke kuće V.B.Z i prodavan uz Večernji list, kao i ime ovogodišnjeg dobitnika 100.000,00 kuna, žiri će objaviti za vrijeme trajanja Sajma knjiga i učila «Interliber».

Popis svih pristiglih rukopisa koji su ušli u konkurenciju za Nagradu V.B.Z.-a i Večernjeg lista sa šiframa autora i naslovima romana dostupan je ovdje


Izvor: www.vbz.hr


KRITIKA : Tomislav Zajec - 'Ljudožderi' (Profil, 2005.)



KRITIKA : Tomislav Zajec - 'Ljudožderi' (Profil, 2005.)

Sve je to već viđeno i malo što Zajecovi 'Ljudožderi' novoga, u odnosu na njegova prethodna dva romana, donose. No, najizrazitija srodnost s njegovim prethodnim djelima svakako je ambiciozno zamišljena i uspješno provedena kompleksna razlomljena romaneskna struktura, sa ukupno čak dvanaest različitih pripovijedača koji nam zbilju i događaje posreduju kroz iskaze u Ich formi. Prateći njihove struje svijesti mi svjedočimo egzistencijalnoj tjeskobi i ispraznosti kao zajedničkoj specifičnosti svih tih 12 života koji se na ulicama Zagreba mimoilaze ili dotiču i, često nesvjesni toga, utječu jedni na druge. Svejedno radi li se o maturantu, sredovječnoj liječnici, trudnici na kraju svojih dvadesetih ili pak ocu-uspješnom poslovnjaku, životi svih tih ljudi obilježeni su tinjajućim nezadovoljstvom, ispraznošću i egoizmom očitovanom u izrazitom nezanimanju za druge, što ponekad seže tako daleko da majka ne obraća pažnju na krv kojom je, pri povratku iz škole obilato namočena majica njezinog sina srednjoškolske dobi. Tu su zatim i nevoljena trudnica koja surogat ljubavi nudi bakici kojoj glumi unuku; nezainteresirani muž u virtualnoj e-mail vezi s maloljetnicom kojoj hini emocije, predstavljajući se kao netko drugi; bivši učesnik Big Brothera kojega neizrečena homoerotska ljubav vodi ka suicidu; očevi bez zanimanja za živote svoje djece i adolescenti koji frustracije liječe šakama, na mlađima od sebe, itd. Emocionalna insuficijencija likova i njihova besciljnost ono je što karakterizira sve dosadašnje Zajecove proze, pa tako i ovu, ali se u 'Ljudožderima' autor, vjerovatno svjestan odbojnosti koju bi kod pretpostavljene (mlađe intelektualne) publike mogao izazvati, malo odmaknuo od tzv. zagrebačke 'zlatne mladeži' (čiji su 'primjerci' bili protagonisti njegovih prethodnih romana). Tako su akteri ovoga puta generacijski heterogeniji, ali mada se više ne radi isključivo o razmaženoj tajkunskoj balavurdiji, svi su oni ipak dobro situirani i nedotaknuti tipičnim tranzicijskim boljkama.

Zajecu uspijeva čitatelja transferirati u svijest svojih 12 protagonista i učiniti nas svjesnima njihove emotivne praznine. To se ponajbolje iščitava iz banalnih razgovora koje oni međusobno vode te zapažanja lišenih refleksije i svedenih u najvećoj mjeri tek na registriranje izvanjske zbilje, što rukopis čini prepunim filmski dočaranih slika zagrebačkog urbaniteta. Autor u čitatelja usađuje osjećaj kako prateći ispovijesti čak 12 likova svo vrijeme čitamo o jednoj te istoj osobi, što nakon nekog vremena izaziva zamor i gubljenje interesa. Unatoč množini likova , njihove svijesti stalno odaju jedan te isti psihološki profil - kao da se radi o duhu koji prelazi iz tijela u tijelo - jer unatoč razlikama u spolu, profesiji ili starosnoj dobi, vokabular i način razmišljanja likova ostaju identični, nepromijenjeni. Ustvari, Jerko je jedini lik kod kojega je primjetna određena razlikovnost u načinu izlaganja misli, ali indikativno je da 'njegova' dionica spada među najkraće, a čini se i suvišnom jer fabularno ne mijenja gotovo ništa i njezinim se izostankom ništa ne bi izgubilo. Prilično je začuđujuće što se, iako se radnja odigrava u zagrebačkim stanovima i ulicama, niti jedan od likova u svom govoru i razmišljanjima ne koristi kajkavštinom.
Prevladavaju unutrašnji monolozi a rijetki dijalozi odreda su 'knjiški', neživotni, bez veće vjerodostojnosti, a s obzirom da je većina likova mlađe dobi posebno iznenađuje gramatička besprijekornost njihovih razgovora lišenih govora ulice, vulgarizama i slenga. Poveznice s filmom svakako postoje, naročito na razini 'short cuts' strukture (Zajec u jednom intervjuu ističe kako je 'Ljudoždere' prvotno zamislio kao filmski scenarij), ali kod eventualne ekranizacije, bez dorade dijaloga jamačno bi se ponovila donedavna najveća zamjerka filmskih kritičara domaćem filmu: neuvjerljivi, neautentični, ukočeni, nevjerodostojni dijalozi.

No, unatoč manjkavostima, Tomislav Zajec i dalje ostaje jednim od zanimljivijih domaćih autora, tematski zaokruženog i kvalitativno ujednačenog opusa. (Ustvari toliko ujednačenog da se iste mane, ali i vrline iz roman u roman ponavljaju.)
U svakom romanu njemu uspijeva čitatelja učiniti aktivnim sudionikom na način da pred njega podastire krhotine priče koju koncentriranim praćenjem recipijent mora samostalno zaokružiti u smislenu cjelinu. Premda je u odnosu na prethodne romane dinamičnija i ispunjenija događajima, fabula je i u 'Ljudožderima' ipak i dalje prilično oskudna. Autor to nadomješta gustoćom svoga rukopisa te bogatstvom slika, asocijacija i referenci kojima napučuje rečenice, a koje nas, prepune digresija, nakon što krenu, često odvode u neslućenim pravcima. Nespremna čitatelja valja upozoriti da bi ga povremeno čak mogla i zasmetati prevelika pažnja koju rečenicama Zajec (slično Koščecu i R.Simiću) pridaje, jer one ponekad kao da se međusobno natječu i svaka kao da je pisana da bude najvažnijom u romanu. No, to je prije izazov i rukavica bačena 'konkurenciji' (ali i publici svikloj na simplificirane obrasce i žurnalistički izričaj), doli zamjerka autoru.
Potencijal ovoga autora nažalost niti ovim romanom još uvijek nije do kraja realiziran...
(Napisao: Božidar Alajbegović, ožujka 2006.)


Uskoro od Disputa

utorak , 26.09.2006.



Tragajući za zanimljivim vijestima zavirih na web stranice Disputa a kad tamo:



Nakon ljetne stanke Disput najavljuje jesen bogatu novim izdanjima.

U čitateljski dobro prihvaćenoj biblioteci "Na tragu klasika", koju Disput ostvaruje u suradnji s Hrvatskim filološkim društvom iz Zagreba, bit će objavljeni ovi naslovi:

François Weyergans: TRI DANA KOD MOJE MAJKE
– prvi hrvatski prijevod belgijskog autora koji je ovim autobiografskim romanom prošle godine osvojio
prestižnu Goncourtovu nagradu

Viktor Pelevin: DIJALEKTIKA PRIJELAZNOG PERIODA
– još jedan šarmantni i provokativni Pelevin za svoju brojnu hrvatsku čitateljsku publiku u vrsnom
prijevodu Irene Lukšić

Andreď Makine: REKVIJEM ZA ISTOK
– nakon dobrog odjeka "Francuske oporuke", nema razloga da i ovaj Makineov snažan roman o "ruskoj
istini" ne postigne sličan čitateljski prijem

David Gilmour: MAHNITE NOĆI
– provokativan i beskrupulozan roman kanadskog hit-makera o bjesomučnoj potrazi glavnog lika za ljubavlju svoje "Lolite"

Peter Stamm: BEZOBLIČNI KRAJOLIK
– maestralno ispripovijedana životna priča usamljene i neshvaćene žene iz pera glasovitog suvremenog
švicarskog pisca

Anne Hébert: DJEČAK POD TERETOM SNOVA
– najslavnija kanadska spisateljica prvi put u hrvatskom prijevodu s poetskim, nostalgičnim romanom o odrastanju

Camilo Castelo Branco: KOBNA LJUBAV
– legendarni tragični roman strasti portugalskog klasika 19. stoljeća u sjajnom prijevodu Nikice Talana

Margit Kaffka: BOJE I GODINE
– roman iz 1912. ugledne mađarske književnice koji kroz životnu ispovijed protagonistice oslikava mađarsko društvo na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće






Poziv za sudjelovanje na Književnim večerima u SC-u!



Studentski Centar u Zagrebu raspisuje natječaj za sudjelovanje autora do 35 godina starosti da prijave svoje radove u slijedećim kategorijama:

1) PROZA – priče (svih vrsta, oblika i žanrova, uključujući i SF, horror priče, blog prozu, itd.), eseji, kritike/kritičke osvrte na knjige ili događaje te sve druge vrste proznih radova.
Autori trebaju poslati najviše 5 radova, pri čemu ni jedan ne smije biti dulji od 5 kartica (9000 slovnih znakova s razmacima).

2) POEZIJA – pjesme, poetska proza, slam poezija itd.
Autori trebaju poslati najviše 15 pjesama ili drugih poetskih radova.

3) KNJIŽEVNI PERFORMANCE – sve vrste književnog nastupa, što uključuje i književne adaptacije vlastitih ili tuđih priča, čitanje uz audio ili video pratnju te bilo koje druge oblike interpretacije književnosti.
Autori trebaju poslati prijedlog večeri - naziv, kratki opis večeri te tehničke zahtjeve.

4) FUNFICTION – posebni natječaj otvara se za područje fun fictiona, pri čemu autori moraju poslati najviše 5 radova (najviše 5 kartica odnosno 9000 slovnih znakova s razmacima). Tema FunFiction-a u potpunosti je slobodna.


Na temelju odabranih radova, autori će biti pozvani da nastupaju na književnim večerima u SC-u.

Radove, s bio-bibliografskom bilješkom i kontaktima, treba dostaviti e-mailom s naznakom za književne večeri na :

mirna.bacun@gmail.com

Natječaj je trajno otvoren.


Natječaj : VVV



Književno-kulturni e-zine OFF VU raspisuje
NATJEČAJ ZA
NAJZANIMLJIVIJU IZMIŠLJENU VUKOVARSKU VODOTORANJSKU VIJEST
(vvv)

Vijest mora biti ili o starom ili o novom vodotornju ili o oba.

Vijest mora informirati: tko, što, gdje, kada, kako, zašto.

Vijest mora imati najmanje 70-ak riječi (ili oko 400 znakova uključujući bjeline), a najviše oko 150 riječi (ili oko 900 znakova uključujući bjeline).

Vijest treba poslati u .doc, .rtf ili .odt formatu kao attachment
(privitak) na e-mail adresu:
info@vukovarski.org
najkasnije do 20. listopada 2006.

U naslov/subject e-pisma/poruke treba napisati: vvv.
Osim vijesti treba poslati i kratku bilješku o autorici/autoru.

Vijesti će biti objavljene u prvom broju OFF VU-a, koji izlazi u
studenom 2006, u sklopu temata o vodotornjevima.
Zadržava se pravo neobjavljivanja uvredljivih i sličnih vijesti.

Najbolja vijest bit će nagrađena najvjerojatnije nekom knjigom, ali o
tome ćete biti naknadno obaviješteni na naslovnici OFF VU-a:
http://off.vukovarski.org u listopadu.

Za dodatne informacije :
Dalibor Jurišić
OFF VU
info@vukovarski.org
http://off.vukovarski.org




Inače, upravo ovaj tekst je 1.500-ti objavljen na ovom blogu.

Idemo dalje...





Književnost na TV-u

ponedjeljak , 25.09.2006.



Za razliku od HRT-a i ostalih hrvatskih TV kuća, srpska nacionalna TV kuća ima u svom programu redovitu emisiju o knjigama. Emisija se zove 'Vavilon', emitira se jednom mjesečno a vodi je i uređuje Jasmina Vrbavac.
Razgovor sa njom objavljen na Plastelin.com-u u prilici ste pročitati putem ovoga linka.



'Omnibus' o književnosti na blogu



Književna radionica Omnibus u lipanjskom broju svog Književnog žurnala donijela je temat o književnosti na blogovima. U tematu su predstavili 10 blogova, rekli ponešto i o zbirci priča s bloga, a kao posebnu poslasticu donijeli su i intervju s jednim od literarno najdarovitijih blogera, lavom afričkim.

Sve to imate ovdje



Hvala Portu na informaciji.


Moja kritika zadnjeg Marquezovog romana



Nešto više od godinu dana nakon mog intervjua danog Knjigomatu , eto mene opet u tom vrlo mi dragom virtualnom časopisu za književnost - ovoga puta u ulozi kritičara.
Koga zanima moje mišljenje o romanu G.G.Marqueza 'Sjećanje na moje tužne kurve' nek zaviri ovdje.




KRITIKA : Josip Mlakić - 'Živi i mrtvi' (VBZ, 2003.)

subota , 23.09.2006.



KRITIKA : Josip Mlakić - 'Živi i mrtvi' (VBZ, 2003.)


Josip Mlakić inače je inženjer strojarstva iz Uskoplja/Gornjeg Vakufa (nisam siguran u kojem etničkom djelu ovoga gradića sa dva imena Mlakić obitava) i pisanjem se bavi u slobodno vrijeme , a čini to vrlo dojmljivo i vješto, te se sa svoja dva romana pridružio Ratku Cvetniću na samom kvalitativnom vrhu domaćeg ratnog proznog pisma.
Upravo na njegovom neprofesionalnom spisateljskom statusu mediji su nakon dodjele VBZ-ove nagrade ovom romanu izričito inzistirali, vjerojatno pokušavajući prekinuti u nas desetljećima sustavno tkanu, auru mistifikacije književnosti i "čudaka" koji nas njome podaruju. Međutim, Mlakiću to nije prva (a vjerojatno niti posljednja) nagrada, jer je prije nekoliko godina već pobijedio na natječaju izdavačke kuće Faust Vrančić, sa svojim romanom 'Kad magle stanu'.

Kao i u slučaju tog romana, i roman Živi i mrtvi tematizira rat u Bosni. Međutim, za razliku od spomenutog prethodnika, Živi i mrtvi čvršće je i klasičnije strukture te izbjegava veću fragmentaciju radnje, a također je i bitno smanjena upotreba citata i intertekstualnost.
Uz još neke sličnosti o kojima će kasnije biti riječi, ova dva Mlakićeva romana ponajviše ipak povezuje (anti)ratna tematika i lociranost radnje na ratom zahvaćene (i poharane) prostore srednje Bosne.

U romanu paralelno pratimo dvije ratne situacije u kojima se zatječu Tomo, 1994. godine i njegov djed Martin, pedesetak godina ranije.
Tomo je pripadnik HVO-a i sa grupicom svoje braće po oružju probija se kroz brojne zasjede Armije BiH, dok je Tomin djed Martin pripadnik domobranske vojske i u društvu nekolicine ustaša i domobrana 1941. godine pokušava probiti partizanski obruč.
Stavljanjem i djeda i unuka u istu ratnu situaciju okruženja, te locirajući njihova ratna iskustva na isti, tajanstveni prostor Crnih voda i Grobnog polja, odnosno pomoću vremenske cikličnosti i perpetuiranja identičnih fabularnih obrazaca Mlakić do najviše potencije dovodi besmislenost i apsurdnost rata, čime istovremeno još i potvrđuje ono poznato prokletstvo kako "niti jednu generaciju na ovim našim prostorima rat jednostavno ne može zaobići".
Sve mu to uspijeva izbjegavajući ideologizaciju i politizaciju bilo kakve vrste, kao i zauzimanje strana, koncentrirajući se u potpunosti na stvaranje suspensa i vjerodostojno dočaravanje neizvjesnosti.
A ono što apsurd svih ovih "naših" ratova dovodi do vrhunca upravo je blisko, intimno, komšijsko poznavanje ljudi s druge strane nišana, što također autor u par navrata na dirljiv način daje do znanja čitatelju.

Kao i u romanu Kad magle stanu Mlakić i ovdje veoma sugestivnim opisima krajolika (učestale neprobojne koprene guste magluštine, kiša koja bez prestanka namače uniformu, prijeteće vatre u daljini, itd.) čitatelje uspijeva transferirati u atmosferu ratne psihoze i smrti koja protagonistima neprestano dašće za vrat, pretvarajući nas u neposredne sudionike opisanih događaja.
Zadnje stranice romana donose nam i žanrovski prijelaz iz ratnog štiva u horror, što autor svjesno čini da bi ta dva pojma izjednačio te čitatelju tako uputio jasnu i nedvosmislenu poruku, ali romanu pridodao i metafizičku dimenziju.

Da je pravi majstor autentičnih dijaloga Mlakić nam je pokazao još u svom prethodnom romanu. Ovdje nam karakterizaciju likova pruža upravo putem veoma životnih dijaloga, pa na temelju njihovih izjava (obilježenih čestim vulgarizmima i kolokvijalnim izrazima) saznajemo u kakvom je koji od vojnika psihičkom stanju.
A oni često upravo putem zajebancije onih najlabilnijih među sobom traže odušak od neprestane psihoze i napetosti, čime Mlakić povećava dozu uvjerljivosti i dokazuje da piše na osnovu vlastita iskustva stečenog u ratu.

Literarno najdojmljiviji pasusi, oni su u kojima nas putem kratkih flashbackova autor povremeno vraća u Tomino dječaštvo. Na tim se stranicama autor, po emocijama kojima svoj tekst impregnira, na korak približava Jergoviću, dok oko Andrićeva citata sa početka "svi smo mi mrtvi, samo se redom sahranjujemo" tematski i motivski gradi cijeli svoj rukopis, da bi ga na koncu doslovno i ugradio u samo romaneskno tkivo.

Osim dojmljive atmosferičnosti, roman je i iznimno dinamičan i kinematičan, pa ne čudi što je upravo Mlakića Zrinko Ogresta uzeo kao suradnika za rad na scenariju svog najnovijeg filma Tu, a glasine kažu da je već u pripremi ekranizacija i ovog romana.

(Napisao: Božidar Alajbegović, kolovoza 2003.)


Knjiga i audio CD Ede Popovića na njemačkom

petak , 22.09.2006.



MVinfo obavještava da je "Izlaz Zagreb jug", roman Ede Popovića koji je originalno objavljen 2003. godine, dostupan je sada i u njemačkom prijevodu ( "Ausfahrt Zagreb-Süd") za koji je zaslužna Alida Bremer, a pojavio se u izdanju nakladnika Voland & Quist, specijaliziranog za izdavanje kvalitetnih djela suvremene svjetske urbane literature, ali u adekvatnoj formi. Naime, kupac uz knjigu dobiva i CD s zvučnom interpretacijom djela, čime mu je omogućen potpuniji doživljaj, u ovom slučaju Popovićevog romana.

Tim povodom donosim moju tri godine staru kritiku Popovićeva romana :

KRITIKA : Edo Popović - 'Izlaz Zagreb jug' (Meandar, 2003.)

Kao što znademo, ove godine “slavi” se 25 godina od pojave Novog vala. Edo Popović predstavnik je generacije koja je osamdesetih godina tabane derala, a "muda im zaprašivala cestu" na relaciji Kavkaz-Zvečka-Blato, a njegova proza i intervjui puni su referenci na to razdoblje njegova života. Zato nimalo ne čudi činjenica da je upravo Edo taj koji je za tematsku okosnicu svog romana Izlaz Zagreb jug odabrao pokazati nam kako danas živi novovalna publika, svi oni ondašnji mladi buntovnici puni ambicija i ideala.
U tu svrhu Edo je odabrao nekolicinu protagonista svoje generacije, rezignirane fircigere nimalo blistavih karijera koji svoje sive i bezlične egzistencije otaljavaju u okružju urbane periferije, na betonu Utrina i Zapruđa.
Radi se o nizu ljudi koji su odustali, predali se i sada samo traju. Tako kao nosećeg protagonista imamo Babu, novinara i nerealiziranog pisca, kojega ponajbolje karakterizira njegova vlastita konstatacija kako je, kad se sve zbroji i oduzme, jedina spomena vrijedna promjena u Zagrebu (nastala nakon pada komunističkog sustava) smanjenje broja kafića u kojima možete dobiti domaće pivo, pa “ta legendarna demokracija nije ništa drugo nego odjebavanje domaćeg piva”. Dakle, radi se o tipu koji kroz pivsku pjenu promatra svijet, ujedno u krigli topeći sve svoje izgubljene ideale, nade i iluzije, dok istovremeno boluje od (još neistražene) bolesti – straha od povratka kući. Gdje ga čeka žena. Vera. S kojom ima odnos hladniji od orošene flaše Ožujskog netom izvađene iz hladnjaka.
A Vera? Ona je u svojim kasnim četrdesetima još uvijek mlađi asistent na anglistici, sa velikim izgledima da taj atribut “mlađi” zadrži do penzije. A Babinih pijanstava već joj je “puna kapa”. Popovićevu luzersku galeriju likova proširuje još i Kančeli, čije ime, valjda po onoj nomen est omen, o njemu dovoljno govori. Kančeli je tip koji je (tal. cancellare – otkazati) otfikario suvremenost. Otkako ga je zbog njegova alkoholizma napustila žena i odvela dijete, on živi u “pećini” na 9. katu nebodera, bez radija, TV-a, telefona i kompjutera, sa petrolejkom umjesto žarulje, obroke si pripravljajući na kamperskom kuhalu, a radi kad mu se hoće, odnosno koliko mu je potrebno, pomažući na tržnici ili u autopraonici.
Kao što vidimo Popović je i dalje zastupnik marginalizirane luzerske većine, a spomenuta tri lika samo su dio mnogobrojnih (njih ukupno 9) karaktera, stanovnika Utrina čije sive egzistencije pratimo u romanu.

Roman je sastavljen od ukupno 28 kratkih poglavlja, koja su vrlo šarmantno, ali i pomalo enigmatično naslovljena (npr. "O bakrenoj pčelici i ljudima s očima škarpine” ili “O Alahovom poklonu, G-točki i tajfunu muškog imena”), a naslovom jednog od njih Popović se čak duhovito referira i na jednog, po senzibilitetu sebi bliskog, kolegu po peru ( "O tome zašto je Robiju muka od eks generacije").
No, ti zgodni naslovi imaju i sasvim praktičnu funkciju – nakon što poglavlje pročitate, vratite se njegovu naslovu, i ako vam je on i dalje zagonetan - znak je da poglavlju morate pristupiti još jednom, ovaj put malo koncentriranije (da vas utješim, poglavlja ne prelaze 5 stranica).

Popovićev stil ponajviše karakterizira fragmentarnost, on rabi strategiju brze skokovite naracije s čestim izmjenama karaktera na koji je trenutačno fokusiran, a riječ je o prozi bez čvršće fabule koja se koncentrira na stanje i trenutačnu realnost koju likovi proživljavaju. Njihovi životi ne teku, nema tu velikih događaja i promjena, svakodnevica im je prilično ustajala, močvarna, i ne pretjerano zanimljiva (o njihovom gubitništvu dovoljno govori činjenica da je radnja romana smještena u sredinu ljeta, a nitko od njih nije na moru), ali svjetlosnim godinama daleko od toga da je riječ o dosadnom i nezanimljivom štivu.
Dapače, Popović ne oskudijeva u duhovitostima ( “na licu mu izraz kineskog hrčka koji je upravo svršio”) i trudi se gotovo svaku svoju stranicu napuniti aforizmima i dosjetkama, koje su nerijetko vrlo cinične ( “Baba više vjeruje instinktu nego razumu. Kuži da je instinkt omogućio opstanak tolikih vrsta, dok je razum, ponos ljudske vrste, uglavnom zadužen za obmane i samoobmane” ili “Ljubav je vječna – do braka”).

Neki su kritičari Popoviću već zamjerili pomalo neuvjerljiv sretan završetak romana. To je happy end u kojem se ženski likovi ispostavljaju puno stabilnijima i u kojem su one te koje generiraju kakve-takve promjene i pomake nabolje u životima svojih partnera (Kančeli uz Elzu naposljetku napušta pećinski način života, Suzi je ta koja Robiju otvara oči i nagoni ga da se otrgne od majčinih skuta, a Magda Stjepana potiče da napokon emocijama zamijeni posustali libido).
No, taj Popovićev happy end osobno iščitavam kao prkos dešperaciji, apatiji i rezignaciji na koju su likovi osuđeni; on kao da sretnim krajem, kojim nagrađuje svoje antijunake, želi poručiti – “Evo, kad moju generaciju fircigera stvarnost neprestano kažnjava, nek im sunce zasja barem na stranicama moje proze”. Koliko dugo, veliko je pitanje.

Edo Popović, svojim minimalističkim stilom, iznimno bogat duhom i karizmom, kao i izoštrenim smislom za ironiju, legitimni je domaći baštinik bardova urbane melankolije poput Carvera, Waitsa, Wendersa, Jarmuscha ili Austera.
A da je Štulić kojim slučajem (u svom najlucidnijem periodu, negdje do 1984. g.) pisao prozu, vjerujem da bi to bilo štivo umnogome nalik upravo ovom Popovićevom romanu.

(Napisao Božidar Alajbegović, listopada 2003.
objavljeno na Lupiga.com)




PROMOCIJA : Igor Mandić



U subotu, 23. rujna u 12 sati, posjetite terasu Profil Megastorea gdje će se održati susret s Igorom Mandićem i potpisivanje trećeg izdanja njegove knjige dnevničkih pabiraka «Sebi pod kožu» , knjige koja je u vrlo kratkom roku zasjela na prva mjesta svih top ljestvica u Hrtvatskoj te vratila kultnog kritičara Igora Mandića u samu žižu interesa javnosti.


Izvor : MVinfo.hr


Inače, ako je vjerovati Novom listu, uskoro na HTV-u započinje emisija u kojoj će Igor Mandić, Zvonko Maković i Igor Zidić sučeljavati mišljenja o aktualnim kulturnim temama. Jedva čekam...

KRITIKA : Damir Miloš - 'Smetlar' (Meandar, 2005.)

četvrtak , 21.09.2006.



KRITIKA : Damir Miloš - 'Smetlar' (Meandar, 2005.)

Damir Miloš zakleti je jezični eksperimentator te protivnik fabule i tečne naracije koji, kao jedan od posljednjih quorumaških Mohikanaca, drsko ustrajava na istraživanju mogućnosti jezika i otporu robovanju gramatici i njenim pravilima. Istina, u svom četrnaestom po redu romanu "Smetlar" Miloš je ipak malo pritegnuo uzde, ali, premda u manjem obimu, jezično-stilski eksperimenti i anarhičnost na planu forme prisutni su i dalje. Fascinacija erotikom iz prije pet godina objavljene "Klitostore" također je ponovo tu, ali ona je ovoga puta tek nadogradnja trilerskoj proznoj matrici te filozofskim razmatranjima na temu mirisa i brojnim dionicama posvećenim Miloševoj najvećoj ljubavi - moru i jedrenju.

"Smetlar" je ustvari 190-tak stranica dugi tekst neprekinut poglavljima koji je autor podijelio u dva, tematski, stilski i formalno različita dijela. Početnih dvadesetak stranica donosi nam tipično miloševsko nekomunikativno, onirično, na asocijacijama i struji svijesti bazirano gusto prozno tkanje, puno naglih rezova i elipsi, na granici čitljivosti. Te uvodne teže prohodne dionice autor osvježava čestim seksualno-erotskim motivima na zanimljiv način povezanima s mor(eplov)skom tematikom, a poradi impliciranja znaka jednakosti između jedrenja i seksualne ekstaze. Nekomunikativni obrazac Miloš ubrzo napušta dinamizirajući rukopis uvođenjem labavo konstruirane krimi priče o tobožnjem špijunu maskiranom u smetlara koji navodno prati glavnog, neimenovanog junaka. No, krimi zaplet tek je narativni okvir u koji autor (kroz usta smetlara, odnosno putem njegova dnevnika) umeće brojne monološke, esejističko-filozofske dionice o mirisu, njegovoj strukturi i osnovi, te vrstama, moćima i tajnama mirisa. Tako nam se otkrivaju zanimljive ali i upitne teze o anatomiji i naravi mirisa, od kojih su među interesantnijima svakako one o povezanosti mirisa i straha, o spermi kao nosiocu jedinstvene mirisne esencije svake muške ljudske jedinke te o oceanima kao mjestima svojevrsnih "bezmirisnih oaza i čepova". Potonja je teza, dakako, rezultat autorove fascinacije morem i njegovom, kako voli reći, "dubljinom". Roman obiluje brojnim, na autorovom iskustvu baziranim opisima "morešestvija", te ljepota ali i opasnosti koje jedrenje nosi, uz nezaboravan poetični zaključak o oceanima kao neizmjernim spremnicima mašte kojom je od površine do dna ispunjena njihova plavet.

Miloš u potpunosti zanemaruje psihološko portretiranje likova; noseća dva lika potpuno su u funkciji iznošenja teorija o mirisima ili iskazivanja divljenja moru, a žene su tu tek poradi krevetne gimnastike i erotizacije teksta. Ironiju i komiku autor ne zanemaruje te ih donosi putem vrckavih dijaloga, a po efektnosti posebno se ističu česte sarkazmom ispunjene mišljene a neizgovorene, duhovite replike koje ocrtavaju neiskren, ciničan odnos među sugovornicima. Odnosno ljudima uopće.

Pišući novi roman Miloš se trudio ukrotiti svoj poriv za proširenjem mogućnosti literarnog iskaza pa svoj osviješten odnos spram književnoga stvaralačkog čina u "Smetlaru" potvrđuje tek diskurzivnom kombinatorikom, izmjenama pripovjedne pozicije i poigravanjem žanrovima. Slijedom toga pojedine se dionice, nažalost, doimaju nasilno umetnutima što tekst čini disperzivnim i nekonzistentnim, i manje dojmljivim kao cjelina negoli u pojedinim svojim dijelovima.

Elem, pokušavajući približiti se publici uz istovremeno nastojanje da ipak i kritiku intrigira i zadovolji, Miloš je pao žrtvom takvog, narodski rečeno, "ni vrit ni mimo" postupka. Sličnu je taktiku, ali s puno boljim rezultatom, prije dvije godine primijenio Milorad Stojević u svom romanu "Krv i poljupci".

(Napisao: Božidar Alajbegović, lipnja 2006.
objavljeno na Kupus.net)




Književni natječaj : Priče iz daruvarske davnine


Zahvaljujem Kruni Lokotaru koji mi je dojavio sljedeće :


Daruvarska udruga blagotvornih Daruvar" ('Dub') u suradnji sa svim blagonaklonim, dobrohotnima pa i blagonaklonim pojedincima, ustanovama i udrugama koji su spremni odriješiti svoju kesu i pomoći, raspisuje

NATJEČAJ
za najljepšu priču, pjesmu ili esej iz daruvarske prošlosti, pod nazivom

'PRIČE IZ DARUVARSKE DAVNINE'

Odabrane priče bit će objavljene u knjizi, a pet po mišljenju povjerenstva najboljih bit će i novčano nagrađene, i to: prva 3000 kn, druga 2000 kn, treća 1500 kn, četvrta 1000 kn i peta 500 kn.

Priče moraju spominjati nekoliko povijesnih činjenica iz daruvarske prošlosti, što se može postići spominjanjem povijesnih zbivanja, opisom starih gradina (Stupčanica, Kristalovac, Dobra kuća, samostan Sv. Ane itd.), spominjanjem predmeta i spomenika ili njihovih dijelova pronađenih na ovom prostoru (vas diatretum, rimske iskopine ili sl.) te događajima iz života ljudi koji su zadužili ovaj kraj ili bili poznati u njemu (grofovska loza Jankovića i dr.).

Zbivanja u pričama vremenski mogu sezati i više od tisućljeća u povijest, ali moraju biti ograničena krajem 19. ili početkom 20. stoljeća (1914.). Priče mogu ali ne moraju biti nadahnute stvarnim događajima.

Priče mogu biti napisane na svim jezicima svijeta, uz uvjet da su prevedene na hrvatski jezik. Svi autori slanjem svojih radova pristaju na to da se njihovi radovi dijelom ili u cjelini koriste u svrhe pripreme turističkog vodiča. Svi zainteresirani mogu dobiti arhivsku građu iz koje mogu crpiti podatke, kao i sve druge informacije na telefonima: 043 440 362, 098 356 182 (predsjednik 'Duba'), 098 822 559 (potpredsjednica 'Duba') i 098 564 230 (tajnik 'Duba'),

ili e-mailom na adresama:
damir.horvat-zacskai@bj.t-com.hr
stom.ord-lipovski@bj.t-com.hr
rfritz@net.hr

Rok slanja je 30. 12. 2006.
Rezultati natječaja bit će objavljeni do 10. 3. 2007.


Izvor: Daruvarska udruga blagotvornih

Novi broj 'Književne republike'

srijeda , 20.09.2006.


Izašao je novi broj Književne republike, časopisa za književnost.
Godište IV, Zagreb, svibanj – lipanj 2006. Broj 5 – 6.
Uređuju: Branimir Donat, Tonko Maroević, Sibila Petlevski i Velimir Visković (glavni i odgovorni urednik).
Izdavači: HDP i Profil.

Sadržaj:



- Daša Drndić: O, Gorizia, tu sei maledetta, str. 3

OGLEDI, ISTRAŽIVANJA
- Rujana Čimbur: Konstrukcija ženskog identiteta u romanu „Sula“ Toni Morrison, str. 19
- Ariella Fabrio: Interpretacija svijeta na ženski način u Dacije Maraini, str. 36
- Slavica Jakobović Fribec: Marija Jurić Zagorka: protagonistica nenapisane povijesti hrvatskog feminizma, str. 43
- Bernarda Katušić: Totem totalnog čovjeka, str. 53
- Jadranka Pintarić: Šopingholičarke, plavuše i sponzoruše ili Chik lit u simulakru, str. 65

NOVE PJESME

- Lidija Vukčević: Lažni futur, str. 74

PAUL VIRILIO
- Žarko Paić: Brzina, svjetlostm, apokalipsa, str. 97
- David Cook: Paul Virilio: Politika „radnog vremena“, str. 107
- Paul Virilio: Javni osjećaj, str. 131

KLOPKA ZA USPOMENE

- Maja Bošković – Stulli: Drenovac, str. 157

POEZIJA U PRIJEVODU
- Darija Žilić: Iz pjesništva suvremenih arapskih autorica, 163
- Amal al – Juburi, 165
- Dhabya Khamees, 166
- Lisa Suhair Majaj, 168
- Claire Gebeyli, 169
- Thurayya al – Urayyid, 171
- Mohja Kahf, 172
- Amina Said, 173
- Nazik al – Mala ika, 174
- Venus Khoury – Ghata, 175
- Naomi Shihab Nye, 176
- Munia Samara, 177
- Etel Adnan, 179

KRITIKA
- Marijan Krivak: Akutna pitanja suvremenosti
(Žarko Paić: Politika identiteta. Kultura kao nova ideologija), 181
- Jadranka Pintarić: Mučan teret neokajane ljubavi
(Dora Kinert Bučan: Zamalek), 185
- Marina Protrka: Globalnost kao glomicidnost
(Jean – Luc Nancy: Stvaranje svijeta ili mondijalizacija), 189
- Ljerka Schiffler: Šopova filozofska slika svijeta
(Fedora Ferluga – Petronio: Kozmički svijet Nikole Šopa. Život i rad metafizičkog pjesnika), 191
- Snježana Kordić: Upute jezičnim cenzorima
(Anđela Frančić, Lana Hudeček, Milica Mihaljević: Normativnost i višefunkcionalnost u hrvatskom standardnom jeziku), 194
- Mateo Žagar: Pjesme starih (istarskih) Slavena
(Igor Grbić: Istria glagoljušta), 208
- Snježana Kordić: Purizam u jeziku
(Nils Langer i Winifred Davies: Linguisticpurism in the Germaniclanguages), 211
- Josip Danolić: Muka srpsko – hrvatskoga po Greenbergu
(Robert D. Greenberg: Jezik i identitet na Balkanu, raspad srpsko – hrvatskoga), 216
- Marina Protrka: Bjelina papira i crnilo riječi
(Nives Opačić: Iza riječi. Prtinom i cjelcem), 219





INTERVJU : Olja Savičević Ivančević



Povodom nedavnog izlaska njezine zbirke priča 'Nasmijati psa' (izd. AGM), Nenad Bartolčić je razgovarao s mladom splitskom autoricom Oljom Savičević Ivančević.
Intervju pročitajte ovdje



Srpski ili hrvatski? Pohrvaćivati ili ne?



Jučer sam se dotaknuo nedosljednosti ‘Op.a’ glede prevođenja tekstova srpskih autora na hrvatski. Valerij Jurešić je na svom blogu Bodulska bilježnica donio svoj odgovor kojega prenosim u nastavku:


Srpski ili hrvatski? Pohrvaćivati ili ne?

Kako je lekturu i opremu u prva dva broja nove serije magazina Op.a radio Boris Beck, da bi u iduća dva sveska to radio Milan Pavlinović, dogodila se jedna neobična nedosljednost. Dok smo u prva dva broja sve tekstove pisane na srpskom ostavljali u izvornom obliku, u druga dva broja su tekstovi uglavnom pohrvaćeni, s izuzetkom kolumne Dejana Ilića.
Ja sam te nedosljednosti postao svjestan tek tijekom rada na petom broju, kad me Dejan upozorio da su srpske kritike u trećem broju pohrvaćene te pitao hoće li to tako i nadalje biti.
Opa! Kako se ja tekstovima bavim samo prije opreme, a po primitku s lekture i opreme ih samo proslijeđujem na prijelom, nisam zamjetio što Milan radi. Dogovorili smo se broj dovršiti tako kako je započeto, a kasnije dogovoriti kako dalje.
Još nismo odlučili, iako je posve sigurno da autorske tekstove poput Dejanove kolumne nikad nećemo pohrvatiti.
Problem se javlja kod dužih tekstova, kao što je to bio razgovor s Jasminom Ahmetagić objavljen u ovom broju. Tu zagrizamo u stvarnost:

"Znam da to u svetu izgleda kao jurodivost"
- ajd' da vidim koliko Hrvata razumije ovu rečenicu? (Istina, nije ni Milan to znao pohrvatit pa je i ostala "jurodivost". Ni ja ju nisam shvatio bez telefonskog poziva u Beograd.)

Na što se dvojba svodi?

Argumenti za hrvaćenje tekstova:

1. Argument praktičnosti: Hrvaćenjem teksta nastaju nezamjetne promjene u sadržaju, a nestaje sloj opterećen ideološkim i emocionalnim teretom napumpan iz svakodnevlja i novije povijesti. Tekst se oslobađa za čitanje stvarnog sadržaja, umjesto da odzvanja na fonu predrasuda.
2. Argument jezične politike: Otprilike je jasno što čini hrvatski jezični standard, te je poželjno sve prevoditi na standard u svrhu razvoja i očuvanja osnovnog nacionalnog kulturnog resursa - jezika. Slične razlike postoje i drugdje, pa se redovito prevodi (Skandinavija, Česi/Slovaci ...). Politički čin je odrediti granice kulture koje mogu biti u stvarnosti i dosta zamagljene, ali politika je stvar društvenog ugovora kojem svi podliježemo.
3. Argument redakcije: Tko da lekturira na srpskom? Jedva se dogovorimo za lekturu hrvatskog!

Argumenti protiv hrvaćenja tekstova:

1. Argument osobnog stila: Da, neki ne razumiju poneku frazu, ali razumiju li svi hrvatske dijalekte ili sleng? Pa, to ipak ne prevodimo, već ostavljamo kao osobni stil autora ili govornika.
2. Argument bliskosti: Srpski je toliko sličan da ga gotovo svatko posve razumije i smiješno je što ga se pokušava prevoditi.

Iskreno, ja razumijem i slovenski i makedonski, pa bi ih prevodio za čitatelje Op.a, dok čakavicu i kajkavicu, mnogima jednako nerazumljive, eto, ne bih!

No, sa srpskim još nisam na čistu. Stoga, ne zamjerite ako još nemam čvrstog stava po tom pitanju.
Valerij Jurešić



Zahvaljujem Valeriju na brzom odgovoru. (Suzdržat ću se od spekulacija iz kojih je razloga Jurešić prešutio povod ovome tekstu).
Mea culpa, skrušeno priznajem da je svemu kriva moja pretjerana analitičnost.

Ipak, iznimno mi je drago da sam potaknuo raspravu oko zanimljive i već nekoliko godina aktualne teme : ‘pohrvaćivati ili ne?’. Ako još niste, slobodno se uključite u raspravu.


Izgubljen u prijevodu

utorak , 19.09.2006.



Dosta smo prostora posvetili, bar u komentarima, novom broju magazina 'Op.a'. Međutim, još nisu sve teme potrošene, jedna stvar me zbunjuje i volio bih čuti objašnjenje V.Jurešića ili nekog drugog iz uredništva :

Naime, prošlog tjedna izašao je novi broj Zareza i u njemu intervju sa srpskom knjiž.kritičarkom Jasminom Ahmetagić. U tom razgovoru Jasmina na pitanja odgovara ekavicom. Novi broj 'Op.a' također donosi opširan razgovor s istom srpskom kritičarkom u kojemu ona odgovara ijekavicom.

Iskreno, ne kužim. Pretpostavljam da se uredništvo Op.a. odlučilo za prevođenje. Baš bih volio čuti iz kojeg razloga?

Inače, isti broj Op.a donosi i temat o suradnji između književnih scena ex-jugoslavenskih zemalja.

Zar uredništvo Op.a. misli da bi i srpske knjige trebalo prevoditi prije objavljivanja u Hrvatskoj?
Znatiželjan kakav jesam, vrlo nestrpljivo čekam odgovor.
Unaprijed hvala.

Čitajući dalje 'Op.a' dođoh i do spomenutog temata o suradnji između književnih scena ex-jugoslavenskih zemalja , što me zbunilo još više.
Naime, komentar na spomenutu temu od Anđelke Cvijić iz Beograda uredništvo 'Op.a' objavilo je na ekavici.

Očito kod prevođenja nisu bili dosljedni. Iz kojeg razloga, nije mi jasno.

Uredništvu naravno ostavljam slobodu odlučivanja hoće li ekavicu prevoditi ili ne, ali onda bi trebali biti dosljedni u tome a ne jednog sugovornika prevesti a drugog ne.

Znatiželjnicima na znanje : osobno smatram da izjave srpskih autora izrečene (ili napisane) na ekavici nije potrebno prevoditi na ijekavicu, baš kao što smatram da ni knjige srpskih autora prije objavljivanja u Hrvatskoj ne treba prevoditi.



KRITIKA : Dubravka Ugrešić - "Muzej bezuvjetne predaje" (Konzor/Samizdat B-92, 2002.)



KRITIKA : Dubravka Ugrešić - "Muzej bezuvjetne predaje" (Konzor/Samizdat B-92, 2002.)

“Muzej bezuvjetne predaje” prozni je mozaik sastavljen od niza kratkih esejističkih epizoda; kolaž kojega tvore sličice koja svaka ponaosob odiše finom, blagom atmosferom sjete, tuge, nostalgije i bola, uzrokovanih emigracijom i egzilom kao sastavnicom svih sudbina kojih se autorica u ovoj knjizi dotiče. A ona, znakovito, započinje kratkom esejističkom analizom pojma i fenomena fotografije, kao predmeta koji samom svojom biti utjelovljuje sjećanje, ali i tugu i nostalgiju za vremenom prohujalim i nepovratnoprošlim. Nakon toga Dubravka Ugrešić prelazi na analizu odnosa albuma sa slikama i autobiografije, uspostavljajući između ta dva pojma mnogostruke i višeslojne veze. Zatim slijedi veoma poetičan, a po meni i najdojmljiviji dio knjige u kojem autorica suptilno, nizom kratkih epizoda raspreda životnu priču svoje majke, koja, poput svoje kćeri, najveći dio svog života provodi izmještena iz svog domicila, u emigraciji. Naime, Dubravkina majka je Bugarka, iz Varne, a ljubav prema jednom hrvatskom mornaru još ju je kao dvadesetogodišnjakinju dovela u Hrvatsku, gdje svog mornara nažalost našla nije, ali je u Hrvatskoj ostala živjeti. Taj dio knjige otkriva nam tragove jednog života, uskoro već bivšeg, a koji će svoje postojanje dokazivati tek pokojom fotografijom iz starog prašnjavog obiteljskog albuma, dok će bljeskovi sjećanja parati svijest ljudi, koji će listajući te stranice jedne obiteljske povijesti tragati za utjehom u vremenu prošlom, bivšem.
Stranice ispunjene nostalgičnim reminiscencijama na djetinjstvo provedeno uz majku, Dubravka presjeca analizama svog berlinskog života neprestano se sjećajući i uspoređujući ove emigrantske dane sa onima provedenim u Zagrebu, i svoj rukopis nadograđujući citatima eminentnih europskih književnih imena (Brodski, Kundera, Handke, Šklovski...).
Među najdirljivije spadaju stranice na kojima autorica pripovijeda o svojoj baki, sićušnoj bugarskoj starici, i svome doživljaju te stare žene pri njihovom prvom susretu. Tada je Dubravki bilo samo 7 godina i ona sada evocira tadašnju svoju nesklonost toj nepoznatoj joj ženi pred kojom je ćutila neobjašnjivu odbojnost, čega se danas srami osjećajući njen duh živo prisutan, te kojoj u spomen peče kolačiće čime uveseljava svoje prijatelje.
Također, iznosi nam i uvid u čitav niz životopisa svojih prijateljica, ratom, stradanjima i zajedničkim emigrantskim sudbinama obilježenih, koje tek povremeno sreće, na raznim europskim adresama.
Pri kraju knjige Dubravka se ponovo vraća fenomenu fotografije kao čuvaru vremena i zapravo lajtmotivu ove knjige, čija je svaka dionica ustvari verbalna fotografija i zapis života bivšeg, sjećanja na Zagreb i toponime napuštene, bez želje za povratkom, ali i svjedočanstvo o životu u egzilu, negdje između Amsterdama, Berlina i Lisabona, svejedno... jer egzil je sudbina čovjeka koji je vječno negdje između, bez pripadnosti, on nema neko ovdje kao što više nema ni ono drugdje, kao stranca prepoznaju ga oni koji tamo gdje je on trenutno, stranci nisu, a on njih isto tako prepoznaje, ali im i zavidi. Na tom njihovom ovdje, i sada.

A ovu knjigu možemo promatrati i kao Ugrešićkin otpor tendencijama vlasti da prepravljaju i preoblikuju povijest prema svojim modelima i dnevnopolitičkim potrebama, često brišući i negirajući postojanje cjelokupnih pojedinih povijesnih dionica.

Dubravkina proza je apoteoza sjećanja, fragmentarna nostalgična memorabilija kojom ona spaja sadašnjost sa prošlošću, koju istovremeno krhotinama sjećanja priziva i spašava je od zaborava boreći se tako i za spas integriteta i identiteta čovjeka, kao individue i jedinke. Jer, sve nam mogu uzeti ali sjećanje nikada...

A knjiga i završava jednom proznom fotografijom koja simbolično oslikava autoričinu egzilantsku sudbinu, a na kojoj ona na mjestu korača na tzv."pokretnim stepenicama", spravi za vježbanje u jednom fitness centru u Berlinu, s pogledom kroz prozor na Mercedesov trorogi amblem koji se reklamno rotira na krovu zgrade nasuprot; i sa negdje daleko iza sebe ostavljenim sve udaljenijim pejzažem svoje nesretne zemlje ona korača na mjestu, uporno... stepenicama koje ne vode nikamo.
A upravi li kroz prozor svoj pogled nadolje, ugledat će Alagu, bezubog Roma iz zagrebačke Dubrave, koji sjedi na stoličici ispred berlinskog Europa Centra i prebirući lijeno po dječjem sintesajzeru - prosi...

(Napisao: Božidar Alajbegović,
objavljeno na Lupiga.com, ožujak 2003.)



Novi eseji Jarka i Becka



Meandar je nedavno objavio Bretonovu 'Nadju'. Ta knjiga potaknula je Rade Jarka na pisanje istovremeno liričnog i kritičnog, vrlo nadahnutog esejčića.
Vidi ovdje.

Knjigomatov mu kolega Boris Beck liričan nije, ali je također kritičan i vrlo ironičan, u ovome tekstu.

Šest kandidata za Bookera

ponedjeljak , 18.09.2006.




Šest je pisaca ušlo u uži izbor za ovogodišnju britansku književnu nagradu Man Booker Prize, vrijednu 50.000 funti, koja će se dodijeliti 10. listopada. Među njima je velška spisateljica Sarah Waters, jedina koja se već našla u užem izboru za nagradu 2002. za 'Fingersmith', Kiran Desai, kći poznatije indijske romansijerke Anite Desai (prethodno nominirane triput), Kate Grenville, dobitnica književne nagrade Orange za spisateljice 2001., M. J. Hyland (nominirana za drugi roman), Hisham Matar (jedina debitantica) i Edward St. Aubyn.

U uži izbor nije uspio ući britanski autor David Mitchell ('Black Swan Green'), koji je nakon objavljivanja šireg izbora bio favorit za pobjednika na kladionicama.

Prethodni dobitnici nagrade Peter Carey, Nadine Gordimer i Barry Unsworth također se nisu uspjeli probiti iz šireg izbora.

Svaki od šest autora, odabranih s liste od 19 naslova, dobit će 2500 funti.

'Svaki od ovih romana stvara svijet kojem bezuvjetno pripadate dok ga čitate, te raspoloženje i ozračje koje vas ne napušta dugo nakon što završite s čitanjem', kazala je predsjednica ovogodišnjeg žirija Hermione Lee.

Prošle godine je ta ugledna književna nagrada pripala irskom književniku Johnu Banvilleu za 'More', roman preveden i na hrvatski (u izdanju Hrvatskog filološkog društva i Disputa).

Slijedi popis autora i romana odabranih u uži izbor za nagradu: Kiran Desai-'The Inheritance of Loss', Kate Grenville-'The Secret River', M. J. Hyland-'Carry Me Down', Hisham Matar-'In the Country of Men', Edward St. Aubyn-'Mother's Milk' i Sarah Waters-'The Night Watch'.


Izvor : T-portal

Btw, među 6 nominiranih samo je jedan muškić...




proba

proba

Moja nova kritika na www.kupus.net



Zanima li vas kakvo je moje mišljenje o romanu Gordana Nuhanovića 'Posljednji dani panka', zavirite na Kupus.net i pročitajte moju kritiku

Vijenac i AGM raspisali novi natječaj za poeziju i prozu autora mlađih od 35 godina




Novine Matice hrvatske Vijenac i izdavačka kuća AGM
raspisali su novi natječaj za pjesničke i prozne radove mladih autora.

Pravo sudjelovanja imaju svi građani republike Hrvatske u dobi do 35 godina.
Broj predanih radova nije ograničen.
Radove, s bio-bibliografskom bilješkom i kontaktima dostaviti na mail adresu vijenac@matica.hr

Odabrani radovi biti će redovito objavljivani na stranicama Vijenca u rubrikama Na vrh jezika (poezija) i Prozac (proza) i adekvatno honorirani.
Nakon godišnjeg ciklusa objava (zaključno s ljetnim brojem Vijenca) u uži izbor biti će izdvojena tri autora poezije i tri autora proze, od kojih će po jednom biti ponuđena objava poetske odnosno prozne knjige u izdanju AGM-a.
Ovisno o broju i kvaliteti dostavljenih radova, bit će objavlejna knjiga najbioljeg autora (na području poezije i proze) ili zbornici dvoje/troje nagrađenih autora.
Prozni radovi namijenjeni objavi u Vijencu ne smiju prelaziti opseg od 3,5 kartice teksta (6300 znakova), dok ostatak eventualne zbirke nema formalnog ograničenja opsega


Rezultati proteklog natječaja biti će objavljeni u Vijencu broj 330 od 26.10.2006.

KRITIKA : Bekim Sejranović – ‘Fasung’ (naklada MD, 2003.)

nedjelja , 17.09.2006.



Još jedan stariji naslov (kritika napisana u travnju 2004.) :


KRITIKA : Bekim Sejranović – ‘Fasung’ (naklada MD, 2003.)


Autobiografska proza je uz ratno pismo u posljednjih desetak godina zasigurno najdominantniji prozni model u Hrvata. Dokaz tome je i prije nekoliko mjeseci objavljena studija književnog autobiografskog pisma kao bitnog literarnog iskustva devedestih, autorice Helene Sablić Tomić, a pod naslovom "Intimno i javno" (izdanje Naklada Ljevak, 2003.). Kao predvodnike toga žanra istaknuo bih Tribusona i Pavličića, dok bih kao najuspjelije proze te vrste izdvojio one Jergovića i Kirina. Naravno, već pogađate da je i u slučaju "Fasunga" Bekima Sejranovića riječ o autobiografskom štivu...

Fasung je ustvari hibridni spoj autobiografskog factiona i fictiona temeljenog na autorovom osobnom iskustvu, s time da prvospomenuta matrica ipak kvantitativno prevladava. Ustvari, riječ je o fragmentarnoj prozi introspektivnog karaktera u kojoj autor na papir iznosi promišljanja o svom odrastanju i životu, a to čini cinično i oporo, na trenutke dirljivo, ali najčešće autoironično. Bilježeći sjećanja na svoju mladost i odrastanje on crta svoj detaljni autoportret bez ustručavanja iznoseći i dajući nam na uvid neke intimne detalje iz svog životopisa, od kojih bi većinu ovdje predočenih dionica mnogi autori prešutjeli, libeći se toliko zorne eksplikacije svoje intimne popudbine.
Knjiga započinje s dva poglavlja koja ironično objašnjavaju sam naslov knjige, a koja opisuju dane autorovog ranog djetinjstva obilježenog neprestanim fasovanjem baksuza različite vrste, od kojih su najredovitije mnogobrojne boleštine. Ta početna poglavlja odišu duhovitošću zasnovanoj na autoironiji, koja će kako knjiga odmiče poprimati sve oporije tonove.
U slijedećem, vrlo zanimljivom poglavlju autor nam kroz kratke ulomke daje prikaz samog sebe, promatranog sa tjelesnog, emocionalnog, seksualnog, religioznog, nacionalnog, političkog i kulturnog aspekta, ali pritom nam pružajući na uvid i vlastite stavove i razmišljanja o životu i svijetu kojeg obitava. Tako spoznajemo da je riječ o inteligentnom i pronicljivom pojedincu, svjesnom svih svojih mana i slabosti koje ni u kojem trenutku ne pokušava sakriti ili umanjiti, ali isto tako nimalo taštom i bez natruha samoljubivosti, te dovoljno inteligentnom da spretno i svjesno izbjegne sve zamke kolektivističkog ludila kojim je njegova okolina (znano nam zašto i od koga) bila inficirana. Time u tuđim (nesklonim mu) očima ostavlja dojam neprilagođenosti, što u svojoj suštini ustvari predstavlja samosvojnost svjesnog individualca nespremnog na kompromise, koji na svijet gleda zrelo i kritički, ne prihvaćajući konformnost samozavaravanja.

Ispod površinske Sejranovićeve grubosti i oporosti krije se duboka emocionalnost koja se očituje u žaljenju zbog nesavršenosti svijeta i nepravdama koje život nosi, a što se ponajviše iščitava u središnjem i ponajboljem dijelu knjige u kojem Sejranović opisuje svoje emigrantske dane. Oslikavanje vlastitih iskustava stečenih u Norveškoj autor iskorištava da bi demistificirao balkanske mitove o modernom kapitalizmu i razgradio iluzije o životu na evropskom zapadu ispunjenom blagostanjem. (Inače, njegov boravak u Norveškoj rezultirao je objavljivanjem Antologije norveške kratke priče: Veliki i pusti krajolik, u izdanju Naklade MD, kao i zbirkom priča Noć prije mračnog jutra norveškog pisca Ingvara Ambjornsena koju je objavio riječki Adamić, a obje knjige uredio i priče sa norveškog preveo upravo Bekim Sejranović).

Završni dio knjige knjige niže je kvalitativne razine, a sadrži nekoliko fikcionalnih priča, također osjetno ironičnih, ali povremeno začinjenih elementima fantastike, pa čak i groteske i apsurda. Iako su neke od njih tematski vezane za pojedine motive kojih se autor u prvom autobiografskom dijelu dotiče (npr. emigracija), te je razvidno da su temeljene na njegovom osobnom iskustvu, knjiga uvođenjem tih priča i odustajanjem od čistog autobiografskog modela gubi na konzistentnosti i zaokruženosti.
Mišljenja sam da se Sejranović trebao zadržati na čistom autobiografskom modelu, bez umetanja fikcijskih dionica, te ga samo još malo proširiti, nadopuniti i doraditi, a fikcijske kratke priče uz još nekolicinu dodatnih objaviti u zasebnoj knjizi. Time osim što bi količinski obogatio svoju bibliografiju (objavljujući uz autobiografski Fasung još i zbirku kratkih priča) također bi izbacivanjem fiction priča Fasung zaokruženije i kompaktnije djelovao.
No i unatoč kvalitativnoj neujednačenosti rukopisnih dionica i svojevrsnoj nezgrapnosti koja je rezultat spomenutog djelomičnog napuštanja čiste autobiografske prozne matrice radi ubacivanja fikcionalnih dionica, Sejranovićev Fasung svojom autorefleksivnom introspektivnošću predstavlja poželjan odmak od, na hrvatskoj književnoj sceni prevladavajućeg narativnog autobiografskog modela. Time je bliži npr. Ugrešićkinom ‘Muzeju bezuvjetne predaje’ nego recentnim radovima Tribusona, Oreškovića ili Husića, dok zamjetna sugestivnost rukopisa i vjerodostojnost i uvjerljivost kazivanja ukazuje i da buduće prozne uratke ovog tridesetogodišnjeg prozaika treba sa radoznalošću i pozornošću iščekivati.

(Napisao: Božidar Alajbegović, objavljeno na Lupiga.com, travanj 2004.)



KRITIKA : Jelena Čarija - 'Klonirana' (SC, Zagreb, 2003.)

subota , 16.09.2006.



Pripremajući tekstove za knjigu kritika (vidi post od 15.09.) naiđoh i na ovaj, već pomalo zaboravljeni draguljčić:


KRITIKA : Jelena Čarija - 'Klonirana' (SC, Zagreb, 2003.)

'Klonirana' je roman kojim je mlađahna Jelena Čarija pobijedila na natječaju Studentskog centra za roman-prvijenac. Ta pobjeda kao nagradu donijela joj je tiskanje knjige u tisuću komada (SC-ova biblioteka u sklopu koje je roman objavljen upravo se tako i zove, Naklada 1000 komada). Kako stvari u našoj domaji stoje, knjiga će se u najboljem slučaju prodati u nekoliko stotina primjeraka, polučit će određenu medijsku pozornost i kakav-takav kritičarski prijem, i ... na tome će sve i ostati. Međutim, da Jelena Čarija kojim slučajem živi u SAD-u, siguran sam da bi Klonirana već dostigla barem peteroznamenkaste tiraže i filmski bi se producenti otimali oko otkupa prava za ekranizaciju. Ne vjerujete? E vidite, ja sam uvjeren u to, a za pravo mi daje prije svega iznimno vješto i tečno ispričana veoma intrigantna priča Klonirane, o filmskom producentu – milijarderu, 77 godina starom pedofilu Stevenu Petersonu koji klonira Marilyn Monroe i tako dobiva malenu Normu Jean, koju tokom cijele knjige seksualno iskorištava.

Čarija u svom romanu tematski kombinira dvije, trenutno u svijetu vrlo aktualne i ekskluzivne teme – pedofiliju i kloniranje, a uz to kao okosnicu romana još uvodi i besmrtni lik Marilyn Monroe. Ta tri sastojka njezin roman čine planetarno zanimljivim, a kad u sve to još ubaci i svoj alter-ego utjelovljen u likovima jednojajčanih blizanki Helene i Jelene Čarije koje ugrožavaju vlastite živote pišući filmski scenarij identičan priči o Petersenu i maloj Normi Jean, kao i lik otpuštene Normine dadilje koji do temelja ruši sve stereotipe vezane uz dobroćudne debeljuškaste guvernante, dobijemo roman koji ima sve hitoidne predispozicije.

Čarija iznimno vješto kombinira tri paralelne radnje, prelazeći glatko i bez greške iz jedne u drugu, da bi se sve tri u finalu stopile u skladno happyendovsko razrješenje napete priče, što kod čitatelja neizostavno pobuđuje čuđenje da se radi o debitantskom romanesknom uratku autorice rođene ne tako davne 1981. godine. Njeno neiskustvo otkrivaju tek povremena suvišna ponavljanja i blaga razvučenost fabule, kao i mjestimične nepotrebne elaboracije stvari koje se podrazumijevaju i sasvim su nam jasne i bez autoričinog uplitanja. No osnovna slika Klonirane kao izuzetno dobro konstruirane i napete priče koja plijeni svojom svježinom kao i intrigantnom i vrlo provokativnom temom, ostaje neupitna.

Čarija umješno izbjegava da joj se priča pretvori u patetičnu moralku (za razliku od njenog iskusnijeg kolege Cvenića, koji u svojem novom romanu Glad također, ali s puno manjim uspjehom, obrađuje temu pedofilije) tako što u romanu svjesno ironizira cijeli niz tema, poput npr. glamuroznog holivudskog sustava zvijezda i njihove sklonosti opijatima i Viagri. Uvođenjem para jednojajčanih blizanki u priču osim što istu osvježava i dinamizira autorica postiže i multiplikaciju kutova i aspekata iz kojih temu kloniranja sagledava (nisu li i identični blizanci sami po sebi svojevrsni klonovi ?), istovremeno svoje štivo podebljavajući još i autoironijom i referencijama na hrvatsku zbilju.
Nikako ne treba zaboraviti niti njen pomalo ciničan odnos prema samom činu pisanja i književnog stvaranja, što također biva više nego ovlaš dotaknuto u romanu, ali i njezin vrlo zreo i osviješten pristup osjetljivoj tematici pedofilije, kod čega budno pazi da zadrži potrebnu distancu od pogubnog senzacionalizma.
A kako Peterson svoju malu Normu Jean na njihovom turbo-luksuznom imanju neprestano uhodi stotinama kamera i “buba”, tek nešto malo širom razradom tog motiva Čarija je mogla postići da se tematski dijapazon njenog romana koji već obuhvaća dva goruća svjetska fenomena (pedofiliju i kloniranje) nadopuni i još jednom recentnom aktualijom, fenomenom reality showa.

U svakom slučaju, Klonirana je roman koji na neopterećujući način i iznimno efektno, bez moraliziranja i patetike, obrađuje vrlo osjetljive i aktualne teme kloniranja i pedofilije, a to čini na, za hrvatske prilike, sasvim nov i osvježavajući način, neprestano miješajući žanrove i nerijetko se približavajući campu, ali ne upadajući u kič, i konstantno izbjegavajući da zabrazdi u krajnost bilo koje vrste.

Jelena Čarija, Marko Luka Zubčić i Ana Zubak predstavnici su najmlađeg hrvatskog književnog naraštaja (svi su generacija osamdeset-i-neke) koji su svojim ovogodišnjim proznim prvijencima unijeli bitno osvježenje na domaću literarnu scenu i učinili je raznovrsnijom, a izmještenost njihovih fabula izvan granica Hrvatske veoma je zanimljiv kuriozitet. Radi li se o slučajnosti ili o novom književnom trendu u Rvata, odgovorit će nam vrijeme, i literatura koja tek dolazi.

(Napisao : Božidar Alajbegović, objavljeno na Lupiga.com, rujan 2003.)



Novi, 5. broj magazina za one koji biraju svoju lektiru 'Op.a'


Peti broj nove serije magazina 'za one koji biraju svoju lektiru' Op.a na kioske stiže 18.09. (a možda već i danas, ovisi o profesionalnosti Tiska).
Tema broja su književni odnosi među zemljama ex-YU.

Evo sadržaja :



str. 3 Nemam klan i ne ne znam šta bih s njim: Mlada i beskompromisna srpska kritičarka Jasmina Ahmetagić govori o nevoljama koje su je snašle prije i nakon objavljivanja knjige u kojoj dekonstruira mit o Miloradu Paviću – jedan od grandioznijih na suvremenoj srpskoj književnoj sceni – ali i o raskoraku između teorije i prakse dominantne postmodernističke kritičke struje, o estradnoj Vedrani Rudan i zapostavljenom Vladanu Dobrivojeviću, o pokidanim literarnim vezama na području bivše države; naposlijetku, i o nekim sasvim osobnim razlozima zbog kojih svoje djelovanje ne upravlja kriterijima socijalnog uspjeha

str. 7 Suradnja nije zgodno pitanje: Tema broja su književni odnosi u regiji – Vedrana Rudan, Borivoj Radaković, Nenad Veličković, Roman Simić, Anđelka Cvijić i drugi komentiraju još uvijek škakljivo pitanje komunikacije knjižnih scena država bivše Jugoslavije

str. 11 Retrovizor: kratki pregled književnih zbivanja i nagrada u kolovozu 2006 - kako se Thomas Pynchon ukazao web-zajednici, zašto su prosvjednici onemogućili snimanje filma po knjizi Monice Ali, kako je Ministarstvo kulture rasporedilo sredstva za otkup i, dakako – što je Günter Grass radio potkraj Drugog svjetskog rata

str. 13 Od obrta do salona: Valerij Jurešić u kolumni S urednikovog bančića tvrdi da krize knjižarstva u Hrvatskoj zapravo nema. Jer nema što biti u krizi. Mala povijest izgubljenih veza sa svjetskim trendovima argumentira tu tezu

str. 15 10 godina: 41 prozni naslov objavljen 1996. u utrci za nagradu koju dodjeljujemo s desetljećem odmaka; u ovom broju pojašnjavamo kojim ćemo parametrima ocijeniti kandidate i kada objaviti pobjednika

str.16 Top 120 – kolovoz: Pregled najprodavanijih knjiga u najtoplijem mjesecu – ne, Brown još uvijek nije sišao s prvog mjesta

str.17 WC na kojem se više ne može čitati: Boris Beck u svojoj se kolumni pita: ima li mjesta za umjetnost u svijetu reklama za nešto tako besmisleno i bespotrebno kao što je ženski pisoar?

str.18 Nekoliko blogodara: Božidar Alajbegović a.k.a. Knjiški moljac u kolumni Moljac u mreži predstavlja književne blogove – u ovom broju piše o Bookaleti, internet – časopisu Poluostrvo, blogu Ognjena Strpića, urednika Biblioteke 42...

str.21 Umiranje nije poetički čin: Dejan Ilić u kolumni Priče iz tranzicije piše o onome što se dogodi kada je kritičar površan, fraza nadomjestak zdravom razumu, a književnost postaje nadređena životu – u novom broju Sarajevskih sveski novosadska književnica Judita Šlago, kažu, nudi "otvorene, nezavršene i nezavršive romane". Roman je jedan, a autorica je, zapravo, preminula ne dovršivši ga...

str.22. Chiracov muzej bez imena: Mirjana Banda Pavasović, naša "francuska veza", bavi se novim naslovima posvećenima problematici primitivne umjetnosti, a isprovociranim kontroverzama koje su pratile otvaranje pariškog Muzeja primitivne umjetnosti

str. 24. Sweet home u europskoj svakodnevici između cinquecenta i ottocenta: Miroslav Bertoša piše o monografiji Raffaelle Sarti 'Živjeti u kući', knjizi koja kroz povijest kreveta, praznog lonca, živežnih namirnica iznosi historiju obiteljskog i privatnog života na europskom selu od 16. do 18. stoljeća, postavljajući ju u interdisciplinarni kontekst novih strujanja zapadnoeuropske historiografije

str. 26. Sloboda u konzervi? Pišući o naslovima biblioteke Click and point - 'Iznuđivanju' Douglasa Rushkoffa i 'Dobu pristupa' Jeremyja Rifkina – Valerij Jurešić primjenjuje uvide njihove lucidne analize hiperkapitalističkog doba na fenomene svijeta knjige. Ukoliko prihvatimo da smo ušli u fazu tržišnog razvoja zasnovanu na kontroli potrošačevog pristupa umjetno kreiranim iskustvima, što to znači za naše čitanje, primjerice, Da Vincijevog koda?

str.28. Detektivski o ideologijama: Maja Profaca o sretnoj podudarnosti istodobnog objavljivanja dvaju problemski komplementarnih naslova što se bave kompleksnim fenomenima ideologije – kako su ideološke naracije funkcionirale u doba moderne, a kako operiraju danas, u postmodernom svijetu?

str.30. Četiri prijedloga iz BiH: Dva romana domaćih autora i dva prozna prijevoda nedavno objavljena u susjedstvu predstavlja Mladen Vuković; knjige su mahom tematski vezane za rat u Bosni, no tu je i neobična mješavina fikcije i fakcije koja pripovijeda o kontroverznom filozofu Michelu Foucaultu

str.32. Povijest, društvo, umjetnost – izlog knjiga: Pregled novih izdanja Sociologija prava, Dijete, škola, roditelj, Zapisi o arhitekturi, Kronike Boba Dylana, Spomenar, Sebi pod kožu

str. 36. Čitateljske preporuke: Nagradna igra u kojoj čitatelji preporučuju omiljene naslove – u ovom broju riječ je, između ostalih, o Huxleyu, Hesseu, Baretiću...

str. 37. Prizori iz provincijske knjižare: Katarina Mažuran o neobičnim susretima u maloj provincijskoj knjižari - radoznali turisti i pisci koji gostuju na književnom festivalu

str. 38. Tajne zvjezdanog neba: Dario Hrupec zagledao se u zvjezdano ljetno nebo i odlučio čitateljima Op.a ponuditi opširan pregled znanstvene i popularno-znanstvene literature kojoj je upravo nebo inspiracija i tema

str. 40. Znanost, priručnici, slobodno vrijeme – izlog knjiga: Melanom, Primijenjena psihoterapija, Tajne seksualnog govora tijela, Zašto muškarci imaju bradavice, Mentalne mape na poslu, Weekend off dijeta, Hrvatska vina i vinske ceste, Kazneno pravo Europske unije, Gnostička otkrića

str. 46. Djeca, mladi, strip – izlog knjiga: Stribor, Rat cvjetova

str. 49. Katalog novih izdanja: Potpuni pregled svih knjiga objavljenih od prošlog broja Op.a te indeks hrvatskih nakladnika…

str. 60. Čitalište: Čitateljske impresije u mjerama – stihotvorstvu Igora Rajkija podali su se dojmovi o knjigama Ernesta Sabata, Hermana Noordunga, Harlana Cobena… Onaj tko se upusti u pokus / može prekoračiti uvriježeni ukus, / onaj tko eksperimentira / može izaći izvan okvira

str. 62. Sve ono što smo znali o Carveru: Crnogorci su otvorili knjižaru-kafić koji se zove Karver, a Splićani se brzo poveli za njihovim primjerom. Kako bi mogla izgledati tematska ponuda cuge u birtiji koja nosi ime “američkog Čehova” spekulira Bojan Radašinović. I pridomeće: Carvera, dakako, čitati - ali umjereno.

str. 64. Kapljom poezije protiv bijesa svijeta: O zbirci izabranih pjesama Pabla Nerude, tiskanoj povodom obilježavanja stogodišnjice pjesnikova rođenja, piše Ružica Filipović

str. 65. E-mail piscu: Igor Rajki obraća se Amelie Nothomb ne bi li ju upoznao s okružjem statističke demokracije, epigonstva građanstva i neo-analfabetizma kao dozvole za mentalno silovanje…

str. 66. Lađe što plove ususret brodolomu: Roman Víctora Álama de la Rose 'Godine suše' kreće skliskim rubom erotizma i pornografije, piše Jadranka Pintarić

str. 67. Dijalekt kot zajik drugoga reda: Kolumna Kim Cuculić Kartolina z Kvarnera - tema j' kolumne: tretiranje dijalekti va medijimi

str. 68. Književnost – izlog knjiga: Raj zgubleni, Sve što raste mora se sastati, Staljinov anđeo, Rivers of Babylon 2, Igra Go, Sniježnica i tajna lepeza, Pada sjena, I dođe ljubav, Tri lipnja, Gospoda i igrači, Vukovi jedu pse, Martyn Pig

str. 80. Dolje rob ergo snob: Nenad Veličković, gost-kolumnist u ovom broju, piše o onome što se dogodi kada Cosmodjevojka i njen voljeni Cosmoboy odluče poslušati savjet Omiljenog magazina i začiniti svoj seksualni život SM-igricama, a u priču se neočekivano uključi Fjodor Mihajlovič Dostojevski


Inače, na blogu Valerija Jurešića možete vidjeti kako izgleda naslovnica, kako bi se lakše snašli na kiosku

KRITIKA : John Williams - 'Princ od Wallesa' (Fraktura, 2004.)

petak , 15.09.2006.




KRITIKA : John Williams - 'Princ od Wallesa' (Fraktura, 2004.)

"Princ od Walesa" završni je dio beletrističke trilogije o gradu Cardiffu koju još sačinjavaju zbirka ulančanih priča "Pet pubova, dva bara i noćni klub” (Hena com, 2001.) i roman "Povratak u Cardiff" (Fraktura, 2003.). Iako se kroz roman ponovo prošetavaju mnogi, iz dvije prethodne knjige poznati nam likovi, velški književnik John Williams (rođ. 1961.godine) iz te mase, baš kao i u prequelu "Povratak u Cardiff", ponovo izdvaja dvoje protagonista. Dok smo u prethodnom romanu pratili (ne)zgode iz života Mazza i Tyre, u "Princu od Walesa" autor za noseće protagoniste uzima muškobanjastu svodnicu-lezbijku Bobby i novinskog reportera Petera Dukea, čiji se putevi i sudbine na ulicama Cardiffa ukrštaju, ali ne samo zato što dijele istu ljubavnicu, ambicioznu novinarku BBC-a Kim.

John Williams u sve tri knjige svoje trilogije beletrizira kardifski polusvijet i život na rubu. Njegova je trilogija prepuna prostitutki, sitnih kriminalaca i dilera, marginalaca, protuha i autsajdera svake fele koje on (baš poput Melvillea u njegovim filmovima ili Elmorea Leonarda u svojoj prozi) simpatizira i očovječuje, istovremeno demistificirajući kriminalni milje i pokazujući kako se često iza grubih i opakih faca kriju ljudi s dvojbama i problemima uvelike bliskima onima koje muče i mnoge od nas. Iako se zapleti uvijek vrte oko kojekakvih kriminalnih radnji i njihovog raspleta, kod Williamsa to nije u funkciji žanrovskog određenja, već se naprosto radi o životnoj sredini i uobičajenoj svakodnevici njegovih (anti)junaka, čiju stvarnost kao i socijalne i društvene uvjete koji su ih iznjedrili, taj velški književnik nastoji (i uspijeva) što uvjerljivije oslikati. Williams teži hiperrealizmu i u svakoj se njegovoj rečenici osjeća dugogodišnje iskustvo stečeno na novinskim stranicama "crne kronike". On nastoji pisati tečno, što je jednostavnije moguće, izbjegavajući artificijelnost bilo kakve vrste i inzistirajući na karakterizaciji putem brzih, britkih i duhovitih dijaloga, te mu redovito uspijeva čitatelja u potpunosti zarobiti i transponirati ga na stranice, među svoj kardifski polusvijet.

Osim pojedinih likova, "Princ od Walesa" s prethodnim dijelom trilogije (roman "Povratak u Cardiff" ) dijeli i povremene (u ovom slučaju ipak manje brojne) reminiscencijske epizode. Radi se o kratkim flashbackovima koji nas vraćaju u ’70.-e i ’80.-e godine prošlog stoljeća te nam otkrivaju tajnu naslova romana, a koja je usko povezana s Bobbynom prošlošću i odabirom načina života kojega ta lezbijka-svodnica vodi, kao i santom leda koju godinama u srcu nosi. Osim fabule koja se vrti oko nesvakidašnjeg ljubavnog trokuta, Bobbyne potrage za nepoznatim ocem i raskrinkavanja produkcije pedofilsko-pornografskih filmova, Williams se trudi tkivo svoje priče obogatiti i još nekim dodatnim temama. Tako se kroz lik reportera Petea Dukea koji nakon 17 godina braka napušta ženu i djecu (da bi im se nakon kratke, ali burne seksualne avanture na koncu ipak vratio), Williams dotiče teme krize srednjih godina, dok mu lik televizijske novinarke Kim (koja gazi sve pred sobom radi medijski atraktivne "velike priče" koja bi je iz kardifske provincije katapultirala u novinsku orbitu Londona) služi da progovori o beskrupuloznosti medija, usput nam iz sjećanja izvlačeći i na usne vraćajući "there’s only one good use for a small town – that you wanna get out!" stihovlje Lou Reeda.

Kroz cijelu se fabulu neprestano, uostalom kao i u oba prethodna dijela ove trilogije, provlači tema gubitka identiteta grada Cardiffa kao posljedica dinamičnih i drastičnih promjena koje nezaustavljiva globalizacija ulicama toga velškog grada donosi. Williams svome gradu odriče ulogu objekta-kulise i čini ga subjektom priče (blisko postupku Andrzeja Stasiuka u njegovom izvrsnom romanu "Devet", kojega smo također dobili u izdanju zaprešićke Frakture) i sve arhitektonske promjene koje Cardiff proživljava, osim socijalnih mijena donose i promjenu arhitektonike duša stanovnika toga grada. Rečene promjene veoma se bolno tiču svih Williamsovih (anti)junaka i one su zapravo pokretač svih opisanih zbivanja, a cijela se trilogija može iščitavati kao Williamsov žal za Cardiffom njegove mladosti i djetinjstva i autorov literarni otpor svekolikoj amerikanizaciji mikrosvijeta njegova odrastanja. Čega smo i mi ovdje, tisućama milja daleko od Williamsova Walesa i Cardiffa, svakim danom sve više svjedoci ...

(Napisao : Božidar Alajbegović, studeni 2004.)


Držite fige!!!



Danas istječe rok za podnošenje prijava za dodjelu potpora za poticanje književnog stvaralaštva u 2006.godini.

Zašto ne pokušati, rekoh sebi prije nekih 2 mjeseca kad sam bio saznao za natječaj, te se potrudih pribaviti dokumentaciju i u ponedjeljak poslah svu traženu "papirologiju".

Inače, povod moje prijave je knjiga mojih kritika domaće proze koju iduće godine planira objaviti Meandar (urednik: Branko Čegec).

Naslov : 'Nešto kao fleš'.

Skroman kakav jesam, prijavih se za tromjesečnu potporu ( 3 x 7.000,00 kn bruto).

Držite fige!!!





Nove besplatne knjige na stranicama DPKM

četvrtak , 14.09.2006.




Društvo za promicanje književnosti na novim medijima (DPKM) objavilo je tri nove besplatne elektroničke knjige: reizdanje pjesničkog prvijenca Krešimira Bagića 'Između dva snažna dima', drugo i nadopunjeno izdanje pjesničkog prvijenca Slađana Lipovca 'Emily Dickinson u mom gradu' te pjesnički prvijenac Saške Rojc 'Puzzlerojc'.

Prvo izdanje 'Između dva snažna dima' Krešimira Bagića 1989. godine objavila je RZ RK SSOH, a prvo izdanje pjesničkog prvijenca Slađana Lipovca 'Emily Dickinson u mom gradu' 2003. Naklada MD. Pjesnička zbirka 'Puzzlerojc' Saške Rojc pjesnički je prvijenac i elektronički 'original'.

Trenutno je na mrežnim stranicama projekta 'Besplatne elektroničke knjige' dostupno 44 naslova. U 2006. godini DPKM je objavio 13 besplatnih elektroničkih knjiga, a do kraja 2006. planira objaviti još sedam novih naslova, među njima i knjige Marinka Koščeca, Dorte Jagić, Milka Valenta, Zorana Roška i Ivana Šamije. Sve objavljene knjige dostupne su na adresi: www.elektronickeknjige.com.



Izvor: Culturenet.hr


PROMOCIJA : 'Tom Waits: razuzdane godine' (Milnarec&Plavić, 2006.)



U zagrebačkoj Knjižnici Ivana Gorana Kovačića, u četvrtak, 14. rujna, u 19 sati održat će se promocija biografije 'Tom Waits: razuzdane godine' Jaya S. Jacobsa. Knjigu će predstaviti urednici Robert Mlinarec i Ivan Sršen.

Objavljivanjem knjige 'Tom Waits - razuzdane godine; njegova glazba i mit' naklada Mlinarec & Plavić publici predstavlja biblioteku Brijačnica u kojoj će objavljivati najraznovrsnije glazbene knjige, rock biografije, dnevnike, autobiografije, kritičke preglede i dokumentaristiku.

Tom Waits objavio je prvi album s dvadeset i četiri godine. Radilo se o laganoj mješavini džeza, bluesa i američke folk glazbe i svi su se čudili kako je tako mladi glazbenik mogao napraviti toliko zreo album. Bila je to 1973. godina. Hippie pokret još uvijek je bujao, glazbenici poput Jimija Hendrixa, Johna Lennona, Jima Morrisona okrenuli su svjetske trendove naglavačke, no Tom Waits kao da je bio izišao iz nekog drugog filma. Njegove pjesme uvijek su zvučale kao žalopojke starog pijanca naslonjenog na šank.

Za svakoga tko je ikada slušao pjesme Toma Waitsa ova njegova biografija otkriva pozadinu stvaranja 'glazbe pijanih patuljaka, cirkuskih atrakcija i dezorijentiranih mornara'. Za one koji ga nikada nisu slušali, ali su čuli za Toma Waitsa, knjiga je urnebesno putovanje kroz povijest američke underground produkcije u kojem se glavni akter od večernjeg zabavljača u zadimljenom džez-klubu izdiže do statusa sive eminencije alternativne scene, da bi u posljednjoj fazi počeo pisati angažirane i antiratne pjesme. Za one koji za Toma Waitsa nisu nikada ni čuli, kada pročitaju ovu knjigu sigurno će se zapitati: 'Kako me je sve ovo mimoišlo?'

Jay S. Jacobs napisao je fascinantnu biografiju. Naime, Tom Waits je vrlo osjetljiv kao javna osoba; ne voli se pojavljivati u medijima, izbjegava intervjue i živi povučenim obiteljskim životom sa ženom (za razliku od drugih popularnih pjevača ženio se samo jedanput) i troje djece u jednom malom kalifornijskom gradiću. Jacobs je poštivao Waitsovu intimu i knjigu je sastavio gotovo isključivo prema kazivanju samog Waitsa, koji je poznat po izvrtanju činjenica i sarkastičnom odnosu kako prema drugima tako i prema samom sebi. U takvoj biografiji koja je sastavljena 'prema riječima Toma Waitsa', mnoge očite neistine i maštarije postaju sastavnim dijelom njegove biografije. Waits je barun Münchausen suvremene glazbene scene i zbog toga je omiljen.'
Knjižnica Ivana Gorana Kovačića


Izvor: Culturenet.hr


NOVO: Muamer Kodrić (preveo i izabrao): 'Bazar kaligrafa - Antologija suvremene iranske kratke priče' (VBZ, 2006.)

srijeda , 13.09.2006.


Muamer Kodrić (preveo i izabrao):
'Bazar kaligrafa - Antologija suvremene iranske kratke priče'
Biblioteka: Historijska čitanka Miljenka Jergovića
Izdavač : V.B.Z.
Uvez: tvrdi
Format: 12x20
Broj stranica: 228
Cijena: 140,00 kn
Internet cijena preko web sajta izdavača : 112,00 kn


Riječ urednika Miljenka Jergovića



Već desetak godina gledamo te filmove, tako da smo se već navikli na njih, uopće nam ne djeluju egzotično, upamtili smo imena redatelja i redateljica, ponešto znamo o njihovim poetikama. Skoro bi se reklo da prema Irancima i iranskoj kulturi više nemamo predrasuda. Skoro. I više se ne može završiti u zatvoru zbog posjeta Teheranu ili Kerbali. Premda se u Nadžaf, tamo s druge strane granice, može doći samo na američkome tenku. Stvarnost je užasna, ali su nam iranski filmovi pomogli da nijansiramo svoje poglede na tu stvarnost i da izbjegnemo predrasude.

Istoj će svrsi i smislu, nadam se, poslužiti i ovaj mali Bazar kaligrafa, prva hrvatska prozna knjiga prevedena s farzija, u kojoj su pomno odabrane i sa suštinskim razumijevanjem jezički posredovane priče suvremenih iranskih pripovjedača. Možda ćete u nekima od njih osjetiti isti doživljaj svijeta, ispunjen nježnošću, naivnošću i smislom za ljudsku dobrotu, koji je obilježio i iranski film. Možda ćete osjetiti ponešto od najšire shvaćene tradicije Orijenta – Aladina, Sinbada Moreplovca ili Šeherzadu. Možda će nekoga taj sirovi naturalizam podsjetiti na neke od naših dragih prijatelja, na Darija Džamonju recimo. Ali Bazar kaligrafa najprije je knjiga dubokoga razumijevanja za ljude.
Miljenko Jergović






Web stranice hrvatskih pisaca



Domaći pisci, nažalost, internet još nisu prepoznali kao učinkovit medij za predstavljanje svoga lika i djela. Tako se u boxu na desnoj strani ovoga bloga nalazi tek desetak linkova (budimo precizni : 13) na web stranice hrvatskih književnika. Zato, ako slučajno znate da neki od domaćih pisaca ima web stranicu, a ja je još ne otkrih, slobodno mi dojavite i rado ću (i besplatno :-) )u za tu svrhu namijenjen box ubaciti i link na sajt tog autora.









Opet ja na HRT-u!!! ( vol. 5)



Moja suradnja s emisijom Bibliovizor Trećeg programa Hrvatskog radija se nastavlja :



HRVATSKI RADIO, TREĆI PROGRAM
EMISIJA: BIBLIOVIZOR
AUTORI: JADRANKA PINTARIĆ, BOŽIDAR ALAJBEGOVIĆ, DARIJA ŽILIĆ, SANJIN SOREL
TEMA: DOMAĆA PROZA I POEZIJA
UREDNIK: GORDANA CRNKOVIĆ
ZA: 16.9.2006.
OD: 16 sati

NAJAVA
Roman 'Elijahova stolica' Igora Štiksa govori o sredovječnom austrijskom piscu koji u fazi kreativne nemoći iznenada otkrije tajnu svojeg podrijetla, a ta tajna vodi ga u Sarajevo upravo u trenutku ratnog kaosa. Roman je objavila kuća Fraktura, a prikazuje ga Jadranka Pintarić.
Božidar Alajbegović piše o romanu 'Posljednji dani panka' Gordana Nuhanovića u izdanju Profila.
O pjesničkoj knjizi 'Mačje pismo' Branislava Oblučara u izdanju SKUD-a Ivan Goran Kovačić piše Darija Žilić, a o pjesničkoj zbirci 'Savršeno mjesto za život' Bojana Radašinovića u izdanju kuće AGM piše Sanjin Sorel.

Uredila Gordana Crnković



Dakle, 16.09. svi pred radio prijemnike...





NOVO: Vladimir Bartol: 'Alamut' (VBZ, 2006.)

utorak , 12.09.2006.



Vladimir Bartol: 'Alamut'
roman
Biblioteka: Historijska čitanka Miljenka Jergovića
Izdavač: V.B.Z.
Uvez: tvrdi
Format: 15,5x23,5
Broj stranica: 384
Cijena: 185,00 kn
Internet cijena preko web sajta izdavača : 148,00 kn

Riječ urednika Miljenka Jergovića



Prvo izdanje Alamuta objavljeno je pred rat u Bosni, a drugo, evo, usred angloameričke agresije na zemlje Bliskoga i Srednjeg istoka. U oba slučaja ljudi zapadnoga svijeta ratuju protiv kulture, vjere i civilizacije ljudi iz Bartolovih knjiga. Među svim tim križarima i vitezovima antiterorističkih koalicija Vladimir Bartol čovjek je razumijevanja i upoznavanja. Čovjek s granice.

Alamut je mitska asasinska tvrđava iz dvanaestoga stoljeća. Bartolov roman priča priču o Hasanu ibn Sabi, strašnome tiraninu, po profesiji vjeroučitelju. U vrijeme kada je roman prvi put objavljen, mislilo se da je pisac bio inspiriran Adolfom Hitlerom. Nakon rata pomišljalo se na Staljina. Kada sam prvi put čitao Alamut, bila je 1988. godina, pao mi je na pamet Slobodan Milošević. Na Zapadu se, u nekim kasnijim godinama, uz ovaj roman prizivao Sadam Husein. Otkriva li Bartol korijene islamskoga fanatizma današnjega doba? Pravo govoreći, onaj tko to pomisli, nije shvatio Alamuta. Čitajući ponovo ovaj roman, jednu od meni najdražih knjiga uopće, na um mi je zadnjih dana padao George W. Bush, a on, koliko znamo, baš i nije islamski fanatik.

Vladimir Bartol svojom je biografijom i književnim djelom najsličniji Cortu Malteseu. Intelektualni avanturist. Zahvaljujući njemu Slovenija je postala važna tačka književnoga Orijenta.
Miljenko Jergović






INTERVJU : Miljenko Jergović + Ivo Brešan



Povodom izlaska novog romana 'Ruta Tannenbaum' Miljenko Jergović dao je intervju Slobodnoj Dalmaciji (vidi ovdje).

Intervju Ive Brešana iz Večernjeg lista, povodom njegovog romana 'Gorgone', pročitajte ovdje.



Novi broj časopisa za književnost, kulturološke i društvene teme 'Nova Istra'



Ovih dana iz tiska izlazi novi broj časopisa za književnost, kulturološke i društvene teme Nova Istra, a u njemu i tri moje kritike. Evo cjelovitog sadržaja :



SUVREMENA KNJIŽEVNOST
TOMISLAV MARIJAN BILOSNIĆ
Kolac u rijeci Zrmanji
LJERKA CAR MATUTINOVIĆ
Dvije srednjovjekovne priče
STJEPAN VUKUŠIĆ
Zemaljskom usprkos
ROBERTO FATORIĆ
Posljednja postaja
ANIKA MILETIĆ
Pjesme

10. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU
IVAN J. BOŠKOVIĆ
Antun Šoljan kao kritičar
VINKO BREŠIĆ
Šoljan i šoljanovsko
MILAN MIRIĆ
Riječ o knjizi „Zapravo, Šoljan“ A. Stamaća
IGOR MRDULJAŠ
Dramatika Antuna Šoljana –
Glumište kao oporba vladajućoj laži
ANTUN PAVEŠKOVIĆ
Pri-govor knjizi „Zapravo, Šoljan“ A. Stamaća

NOVI PRIJEVODI
WITOLD GOMBROWICZ
Kratke priče (prev. A. Cvitanović)
ERNST JANDL
Humanisti (prev. A.S. Bilić)
SYDNEY LEA
Demokracija i pučko (prev. M. Đurđević)

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI
JOSIP KRAJAČ
Poetičko-morfonološke igre (Z. Mrkonjić)
SANJA KNEŽEVIĆ
Bilosnić kao pisac za djecu
SANJA VULIĆ
Memoarska proza Franke Belić

FILOZOFIJA
SAUL NEWMAN
Derridina dekonstrukcija autoriteta (prev. V. Kirinić)

PRILOZI O ZAVIČAJU
DRAŽEN VLAHOV
Neobjavljene glagoljske isprave
iz arhivskog fonda „Porečki notari“

LEKTIRA BIBLIOMANA
Piše: MIROSLAV BERTOŠA

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI
MILORAD STOJEVIĆ
„Nesputane asocijacije izvorna nadrealizma“
(Dubravko Detoni: Priča prema gore)
„Fragmentizirane prosudbe“
(Vojislav Mataga: Moderno postmoderno trivijalno)
„Rem acu tetigisti“
(Goran Rem: Intima; Film)
„Emocionalno-misleno-poetski projekt“
(Igor Grbić: Istria glagoljušta)
ADRIAN CVITANOVIĆ
„Gombrowicz zauvijek“
(Zdravko Malić: Gombrowicziana)
„Čudesni svijet Brune Schulza“
(Bruno Schulz: Dućani cimetne boje)
„Doprinos hrvatskoj polonistici“
(Lech Paździerski: Julije Benešić i Poljaci)
„Zadivljeni i nijemi“
(Péter Zilahy: Od abecede do žirafe: posljednji prozor u svijet)
IGOR GRBIĆ
„Poetsko-filozofski i ispovjedno“
(Béla Hamvas: Mađarski Hiperion)
BOŽIDAR ALAJBEGOVIĆ
„Putovanjem do sreće“
(Alain de Botton: Umijeće putovanja)
„Znanstveno kao zabavno“
(David Lodge: Misli)
„Bluzersko ozračje romana“
(Patrick Modiano: Mali dragulj)
DARIJA ŽILIĆ
„Iskustvo svijeta, tijela i jezika“
(Stevo Đurašković: Bus koji prilazi peronu)
IVO PERIĆ
„Solidno obavljen znanstveni posao“
(Nevio Šetić: Povezanost Istre s ostalim hrvatskim zemljama…)

Na koricama
Opatijski motivi s konca XIX. i početka XX. stoljeća



Nakladnik: Istarski ogranak DHK, Pula
Glavni i odg. urednik : Boris Domagoj Biletić




NOVO : Zdravko Zima - 'Lovac u labirintu' (Naklada Ljevak, 2006.)

ponedjeljak , 11.09.2006.



Zdravko Zima :
LOVAC U LABIRINTU
eseji
Izdavač: Naklada Ljevak
Biblioteka: Razotkrivanja
Broj stranica: 446
Uvez: tvrdi
Format: 15,7x23,6 cm
Cijena: 245,00 kn
Cijena s popustom, preko web sajta izdavača : 196,00 kn

Riječ izdavača


Jedno je od upadljivijih obilježja Zimina pisanja sklonost sa svoj predmet (pisca, djelo, motiv, društveni trenutak, zemljopisnu činjenicu) uokviri skiciranim ili potanje izvedenim razmišljenjem i obavještavanjem o povijesnom ili poetološkom kontekstu. Veduta će tako biti poziv na smotru europske urbane povijesti, osvrt na nečije eseje bit će povod za genološka zapažanja, dok hrvatski pisac može potaknuti razmišljanja o srednjoeuropskom okružju.
Zima na taj način stvara tekstualne uzorke koji u različitim kombinacijama predočuju njegovu težnju da predmet bude i asocijativno polje na kojemu će moralni (ali ne moralistički) diskurs dobiti šansu. U isti se mah kako eseji tako i feljtoni mogu definirati s pomoću trijade koja je već od starine svojstvena književnom stvaralaštvu. Riječ je o trojstvu koje se može prepoznati u funkcijama književnosti: estetska osnova najčešće se usmjerava ili spoznajno, ili kulinarski, ili didaktično. Drugim riječima, djela mogu odgovarati nakani da poetski svijet rastoči mehanizme svagdašnjih navika i zbilju prikaže u novom svjetlu.
Zima se u svojim tekstovima ne kloni nijedne teme, ali je i ipak očito da s osobitom pozornošću prati procese koji se zbivaju u dodirima spoznaje i zabave, ne krijući da zabava može biti temeljito dosadna, a spoznaja zabavna ako se za to pobrinu inače tako različiti autori poput Joycea, Musila, Krleže i Borgesa.
Viktor Žmegač










Srednjoškolci, pozor! Knjižara LJEVAK vodi vas na PEARL JAM!

petak , 08.09.2006.



SREDNJOŠKOLCI, POZOR !
Knjižara LJEVAK vodi vas na PEARL JAM!

Kupite udžbenike u Knjižari LJEVAK a oni vas vode
na PEARL JAM - koncert godine (26.09.2006, Dom sportova, Zagreb)

Osim toga daruju i mp3 playere i poklon bonove.

Kupnjom srednjoškolskih udžbenika dobivate kupon kojim sudjelujete u nagradnoj igri.
Nagradna igra traje od 01.09. - 23.09. 2006.
Izvlačenje nagrada će biti 23.09.2006. u 15h u Knjižari LJEVAK, Trg bana Jelačića 17, Zagreb.

Udžbenike je također moguće naručiti i faksom ili e-mailom (ali u tom slučaju ne sudjelujete u nagradnoj igri).
Popis potrebnih udžbenika uz vaše osobne podatke možete poslati na broj faksa 01/4812-970 ili na
e-mail knjizara-ljevak@zg.htnet.hr .
Tako naručene knjige šalju se poštom, a plaćaju se isključivo pouzećem.





Duda o 'Austerlitzu' + izvrstan knjiški intervju + 'Palach' u novom Feralu



Dean Duda novi je Feralov književni kritičar, a njegov tekst o Sebaldovom 'Austerlitzu' u prilici ste pročitati ovđeka.

Novi Feral donosi i izvrstan intervju s piscem Igorom Marojevićem (vidi ovdje) , a Tatjana Gromača posjetila je kultni riječki klub Palach i porazgovarala s njegovim voditeljem Damirom Čargonjom Čarlijem ( vidi ovdje).






NOVO: Alexander McCall Smith - 'Moralka za ljepotice' (AGM, 2006.)




Zagrebački AGM upravo je objavio treći roman iz krimi-serije o pustolovinama jedine detektivske agencije u Botsvani, mudre Precious Ramotswe. Treći roman naslovljen 'Moralka za ljepotice' prevela je s engleskoga Nada Šoljan, u prilici ste ga preko AGM-ovih web stranica nabaviti uz 20% popusta, a na ovome linku možete pročitati moju kritiku prvog romana iz serije 'Prva damska detektivska agencija'






Celeber redizajnirao svoje web stranice

četvrtak , 07.09.2006.



Istovremeno sa redizajniranjem svojih izdanja, Celeber je grafički poboljšao i svoje web stranice.

Zavirite ovdje , informirajte se o mnoštvu kvalitetnih naslova raspoređenih u 4 biblioteke i priuštite si dobro štivo, uz prigodan popust.




KRITIKA: Alessandro Baricco - 'Svila' + 'Oceanmore' (VBZ, 2006.)


Dok nestrpljivo iščekujemo novi broj 'Op.a', donosim vam jedan svoj prikaz iz dvobroja 3/4 :



Alessandro Baricco - 'Svila' + 'Oceanmore' (VBZ, 2006.)


'Svila' i 'Ocean more' svojevrsni su antipodi u ukupnom korpusu Bariccova romanesknog stvaralaštva. U njima poetizaciju te karakterističnu zavodljivost i dopadljivost svoga pisma talijanski autor ostvaruje različitim stilskim sredstvima i kontrastnim pripovjednim postupcima. Aurom mistike obavijenu priču o neostvarenoj ljubavi trgovca svilom i japanske konkubine Baricco u 'Svili' razvija upotrebom asketski minimalistične, eliptične naracije. Korištenjem stanki i fabularnih rezova te specifičnim grafičkim oblikovanjem teksta Baricco svoj tekst čini dodatno dramatičnim i napetim, dok česta ponavljanja istovjetnih motiva i fabularnih obrazaca njegov rukopis na(do)građuju efektom nježne, blage začudnosti.
'Ocean more' je roman znatno kompleksnije strukture, ali je, dijelomice upravo i zbog toga, kao cjelina manje uspio. U njemu Baricco kombinacijom različitih stilskih postupaka, formalnih eksperimenata i jezičnih igrarija stvara poetičnu, magičnu, snovitu i vrtoglavu, ali prečesto i neproničnu, prezasićenu, prenapregnutu i zamornu odu moru, njegovom plavetnom beskraju, neukrotivosti i nedokučivosti. Riječ je o svojevrsnoj stilskoj vježbi u kojoj Baricco isprepliće i sučeljava više pripovjednih glasova i morem obilježenih sudbina, ljude koji slikaju morem i liječe se morem, te se uzaludno trude razumijeti ga i(li) ukrotiti, dok preambiciozan autor izgara u nesvakidašnjem (i uglavnom neuspjelom) pokušaju izricanja i iskazivanja mora, davanju glasa moru. Dok 'Svila' - još jednom potvrđujući onu 'manje je više' - osvaja jednostavnošću i svilenom (g)la(t)koćom pripovjedanja, 'Ocean more' čitatelja utapa i guši valovljem svojih slika, asocijacija, simbola i ekspresija...

(Napisao : Božidar Alajbegović,
objavljeno u 'Op.a' broj 3/4, kolovoz 2006.)





Novi romani Zorana Ferića i Nenada Rizvanovića



Osim Jurice Pavičića, nove romane tokom jeseni objaviti će i Zoran Ferić i Nenad Rizvanović.

Ferićev roman zvati će se Kalendar Maya a na ovome linku u prilici ste pročitati što o svome novom djelu sam autor ima za reći, kao ulomak iz romana.

Nenad Rizvanović nas o svom romanu Sat pjevanja informira na ovome linku gdje također možete naći i ulomak iz romana





NOVO: Raymond Queneau - 'Zazie u metrou' (Meandar, 2006.)

srijeda , 06.09.2006.



Zagrebački Meandar nedavno je objavio kultni roman Raymonda Queneaua 'Zazie u metrou', u prijevodu Vande Mikšić. Roman je opširno predstavljen na web stranicama Radija 101, pa ako kojojm greškom ne znate o kakvom se djelu radi, informirati se možete na ovom linku.







Roman prvijenac blogerice Lucy Fair



Da naša draga Lucy Fair izvrsno piše, to vam je već svima jasno. Isto tako znate da je svoju kratkometražnu prozu objavljivala u Poletu, na Radio-Zagrebu, na natječaju Večernjeg lista za kratku priču, u zbirkama Ekran priče_01, Ekran priče_03, Priče s bloga, u Zarezu, te na Lupiga.com i drugim internet-portalima, kao i na svom blogu.

No neki među vama možda ipak ne znaju da je Lucy Fair napisala i na webu još prije pune 3 godine objavila roman! Tom humoristično-satiričnom romanu ime je "24 koraka do Vašeg poslovnog uspjeha" , svako poglavlje može se čitati kao zasebna humoreska, a pročitati ga možete na ovome linku.








Prevodilački pothvat : Shakespeare u novom ruhu



Dva od četiri golema sveska sabranih djela Wiliama Shakespearea - Historije i Tragedije - upravo su objavljena u nakladi Matice hrvatske. Prvi put u Hrvata cijeloga Shakespearea preveo je Mate Maras, urednica edicije je Jelena Hekman, a suradnica prevoditelju Vesna Zednik.

Ovaj prevodilački pothvat na Nacionalovom je webu opširno predstavila Jadranka Pintarić.
Vidi ovdje.





Uskoro od V.B.Z.-a

utorak , 05.09.2006.



Osim Pavičićeve 'Crvenkapice' VBZ uskoro objavljuje i dva romana iz najužeg izbora za nagradu V.B.Z.- Večernji list 2005. godine :

Riječ izdavača



Almir Alić - 'Soliter Titanic'

'Soliter Titanic' vješto je napisan roman o stanarima jednoga tuzlanskog nebodera u vremenskom luku od prijeratnih do posljeratnih godina. Kako se neboder stvarno i simbolički urušava, tako se i prijeratna idila urbane svakodnevice mrvi u ratnim, osobito poratnim egzistencijama nekolicine likova. Mlađahni pripovjedač svjedok je nedosanjanih snova svojih vršnjaka, nevinih utopija starijih koje potire svakodnevni život, izgubljenih ideala kao svegeneracijskoga obilježja, ali i ponovno otkrivenih osjećaja da život, usprkos svemu, itekako ima smisla. Raznorodne pripovjedačke rakurse počesto smjenjuju duhovite sekvence i dinamični dijalozi.

'Soliter Titanic', premda romaneskni debi mladog bosanskohercegovačkog pisca Almira Alića, spada u sam vrh mlade/mlađe bosanske proze na više razina. Alićeva svijest o pripovjednim mehanizmima, darovititost da nam paralelno ispriča nekoliko priča a da im ne zametne trag i da ih konačno domisli, poniranje u skrivene motive likova i, što je najvažnije, osjećaj za pravovremene izmjene pripovjednih perspektiva, rijetke su osobine prvih knjiga. 'Soliter Titanic' ne ostaje na obećanju; već na početku riječ je o zrelom autorskom debiju.

Almir Alić rođen je u Zvorniku 1970. godine. Diplomirao je elektrotehniku. Pokretač i urednik studentskog časopisa “Spoj” 1992./1993. Prva napisana kratka priča nagrađena mu je 2003. prvom nagradom na natječaju BH Radija 1.
Živi i radi u Tuzli.

******

Izet Perviz - 'Potkovani golubovi'

Prije svega, to je anamneza jedne srpske obitelji čiji je član bio srebrenički egzekutor, otkriven na snimku koji je iz privatne mjesne videoteke dospio na televiziju. Moralnu dramu, koju protagonisti doživljavaju na različite načine, pisac podcrtava promjenama pripovjedačke perspektive i unutarnjim monolozima. Zahvaljujući, međutim, autorovoj vještini, "Potkovani golubovi" postaju i šokantna, aktualna priča o obiteljskom rastrojstvu i rasapu prouzročenom zločinom, čija značenja nadilaze događaje vezane za srebrenički pokolj i nadaju nam se u svojoj svevremenosti i univerzalnosti. Lomovi koje prolaze protagonisti ovoga teksta, otkrivajući istine o svojim bližnjima, slike jednog krvavoga vremena koje kao zloguki svjedoci sustižu tzv. civilnu stvarnost i duhovi mrtvih o koje se sapliću živi, pritom gubeći svoje živote, jezovita je priča o ratovima i ljudima u njima, o licu zločina i njegovu "mirnodopskom" naličju. Laž i istina u ovom su tekstu u tako bolnom savezu da Perviz kandidira da se prometne u jednog od najdarovitijih literarnih ovjerovatelja bosanske ratne zbilje




Crvenkapica



Tokom jeseni na knjižarske police stići će i novi roman Jurice Pavičića 'Crvenkapica'. Kako sam autor kaže, radi se o trileru ali i o socijalnom romanu u kojemu se Pavičić trudi "progovoriti o dvije stvari koje ga danas u ovoj zemlji tište" - o odnosu između periferije i središta i o odnosu dvije generacije žena.
Što još o svom romanu Pavičić veli, saznati možete ovdje. Na istome linku naći ćete i ulomak iz Pavičićeve 'Crvenkapice'



Tim povodom vam donosim moju kritiku prethodnog Pavičićevog romana :



KRITIKA : Jurica Pavičić - 'Kuća njene majke' (EPH, 2005.)

'Umjesto da novoj prozi prigovara naturalizam i šok, kritika bi joj prije imala razloga spočitavati manjak socijalne autentičnosti. Jer, tzv. stvarnosna proza u nas se prečesto svodila na književnim konvencijama skamenjeni urbanitet sa stalnim ikonografskim repertoarom kao što su piva, navijačke tuče i dijalekt. Taj kodificirani urbanitet s vremenom je izgubio kopču s realnošću, postavši «realističan» onoliko koliko su to renesansne pastorale spram stočarstva 16. stoljeća. Pravi problem nove proze upravo je obrnut: problem je što u svojoj negativnoj fascinaciji ona odvraća pogled od onih pojava koje nisu cool i koje izazivaju stid. Nema u toj prozi suburbije, ustašofilske mladeži, ljudi koji slušaju Severinu, nedovršenih kuća od bloketa, nema u njoj Joleta i Danijele, mladih parova koji žive s roditeljima ni dočeka Nove godine uz TV. Cijela hrvatska civilizacija sa svojim polururalno/poluurbanim pečatom i duboko balkanskim kulturnim obilježjima iz te je proze istrijebljena apsolutno pedantno, jer se u takvoj zbilji ni nova proza ne zna lagodno pozicionirati. Zato je jedan od najvećih problema nove proze ne višak «stvarnosnosti» ili negativna fascinacija lošim, nego obratno – manjak stvarnosti, i pozitivna fascinacija univerzalnim, prihvatljivim, narcisoidnim urbanitetom.'

Prethodni reci tek su ulomak iz opširnog svojevrsnog 'oproštaja od FAK-a', teksta objavljena u 'Fantomu slobode' (br. 1-2/2004.) u kojemu Jurica Pavičić odgovara na 14 najčešćih prigovora novoj hrvatskoj prozi. U manjku socijalne autentičnosti Pavičić prepoznaje jednu od najvećih boljki nove hrvatske proze protiv koje se 'bori' svakim novim romanom. Nakon što se u prethodnim romanima pozabavio kriminalnim i mafijaškim miljeom, tajkunizacijom, nezaposlenošću, narkomanijom, domaćim ratnim zločinima i novinarstvom na hrvatski način, u četvrtom romanu 'Kuća njene majke' na red je došla i Crkva u Rvata.

Radnja romana vrti se oko odbijanja samohrane majke da iseli svoju trošnu kućicu sa zemljišta na kojemu Crkva namjerava graditi novi 'pastoralni centar'. Po već ustaljenoj špranci Pavičić odabire veći broj likova (u ovom slučaju tri: samohrana majka Anica, njezina 15-godišnja kćer Vedrana i svećenik Vjeko) koje prati kroz brzu izmjenu velikog broja kratkih fabularnih odjeljaka. Fabula je vrlo dobro konstruirana, pri čemu se prepoznaje utjecaj filma i autorovo filmsko znanje (naročito kod montaže i izmjene sekvenci-poglavlja), naracija teče glatko i Pavičić uspijeva izbjeći nepreglednost i zamršenost radnje. Odabirom troje nosećih i nekolicine pobočnih protagonista koji pripadaju različitim socijalnim skupinama Pavičić se trudi sveobuhvatnije prikazati 'stanje nacije', što je u funkciji društvene kritičnosti njegove proze i, ma koliko se on (a osobno mi nije jasno zašto) trudio braniti od etikete tzv. angažiranog pisca, svaki je njegov roman društveno kritički obilježen.

U svakom romanu (pa tako i u 'Kući njene majke') Pavičić ukazuje na neki društveni problem, zbilju posredujući putem većeg broja manje-ili-više kompleksnih likova, umnogome nalik onome što u filmskom mediju Mikeu Leighu briljantno uspijeva. Za razliku od spomenutog britanskog filmaša, Pavičićevi likovi ostaju nedorečeni, odnosno motivacija pojedinih likova (posebice majka Anica) ostaje nejasna. On se zdušnije posvećuje socijalnoj kontekstualizaciji i komentarima zbilje (putem čestih žurnalističkih-esejističkih ulomaka) nego intimnoj motivaciji likova. Oni kao da su kod njega u ulozi medijatora (nevesele) zbilje na kojima se ona iživljava ali ih i oblikuje, tako da ljudi naprosto postaju produktima vremena i djeluju potaknuti okolnostima.
Ni jedan od likova (osim Vedrane, ali i ona vrlo plaho i neodlučno) ne poduzima nešto, ne 'uzima stvar u svoje ruke', a gubitak moralnog integriteta (laži svećenika) u takvim okolnostima čak poprimaju pozitivne značajke te se ispostavljaju korisnima i probitačnima, čime su potpuno u skladu s 'duhom vremena' koje roman vjerno dočarava i prati.

Kao i u prethodnim romanima ljudi su žrtve sustava, a interesi institucija potiskuju i zanemaruju interese pojedinaca; roman apostrofira licemjernost i bezobzirnost Crkve (utjelovljene u pozadinskom liku biskupa) koja pokazuje veliki nedostatak temeljne ljudske suosjećajnosti. Iako su likovi primarno medijatori stvarnosti, Pavičić se trudi učiniti ih životnima i uvjerljivima, pa je tako svećenik Vjeko unatoč moralnom posrnuću (dugogodišnje nepoštivanje celibata, brojne laži) čovjek od 'krvi i mesa' s dovoljno ljudskosti u sebi, a upravo ga njegov kukavičluk i oportunizam čini životnijim. Zanimljivo je da se najdublje u čitateljevu svijest urezuje tragičan lik Vjekinog prijatelja Marušića (poput pojedinih sporednih likova kod Johna Forda) čiju je sudbinu i karakter uz tek nekoliko kratkih dionica autor uspio vrlo uvjerljivo oslikati, dok je npr. lik Vedraninog dečka Filipa tek marioneta koja Pavičiću služi kao socijalni kontrast (ali da se putem njega očeše i o temu antiglobalizacije) te se nakon što biva uveden u priču on naprasno iz nje gubi i ostaje zanemaren.

Pavičić ne uspijeva u dovoljnoj mjeri oslikati intimni svijet majke Anice pa čitatelju ostaje nejasna njezina motivacija i teško prihvaćamo da bi iz pukog inata svećeniku ona ustrajavala na uskraćivanju mogućnosti ugodnijeg života svoje kćeri. Ne kažem da takav njezin postupak nije moguć, ali autor njezin lik nije dovoljno psihološki razradio kako bismo njezino djelovanje prihvatili sa razumijevanjem. Čak bi se moglo ustvrditi kako ju je, bez svjesne namjere, učinio i pomalo ridikuloznom. A kao osjetnu manjkavost svakako treba naglasiti i predvidljivost majčine 'tajne'.

Vratimo li se citatu s početka (kojega bi se u slučaju Pavičićeve proze gotovo moglo smatrati i manifestnim), treba reći da je radnja smještena u splitsku suburbiju u kojoj svakako ima 'nedovršenih kuća od bloketa', a umjesto Severine, Joleta i Danijele 'tinejđeri se razvaljuju na Karleušu i Joksimovića', što je, priznat ćete, ista pašta-drugo pakovanje. Dakle, slijedom početnog citata, romanu ne manjka socijalne autentičnosti i duboko je usidren u splitsku stvarnost kojoj autor, kako se čini, nije nimalo sklon, pa je po njemu 'glavna splitska domaća osobina to da svi vjeruju kako su najpametniji na svijetu' dok on Split vidi kao ogromnu košnicu u kojoj se 'dvjesto tisuća osica međusobno glože, nadmeću, podbadaju i grizu'.

Osim ovakvih, ne baš uspjelih metafora, Pavičiću se zna omaći i pokoja nezgrapnost ('visokotitoistički neboder') i neusklađenost sa zbiljom (zbog peticije sa 78 potpisa telefonska tvrtka odustala od gradnje antene na otoku (?!?) – daj bože da nešto slično doživimo). Ukazati na negativnosti i probleme društva po meni je izraz nepatvorenog domoljublja (a što bi mnogi mogli okarakterizirati suprotno), međutim ne mogu se othrvati dojmu kako Pavičićeva proza nije drugo doli produžetak (da ne kažem – prirepak) njegova žurnalističkog rada kao komentatora i oštrog kritičara društveno-političkih anomalija.

Iz romana u roman njegov tematsko-motivski interes ostaje neizmijenjen – jedina je promjena žanrovska (dosadašnje trilere zamjenjuje obiteljskom pričom s elementima melodrame); uporno ustrajava na društvenoj kritičnosti – što je pohvalno – ali 'Kuća njene majke' ne odmiče se dalje od beletrizacije istih onih sadržaja koje autor ima priliku iz tjedna u tjedan obrađivati u svojoj novinskoj kolumni. Isti bi se prigovor mogao uputiti i Ivančićevom romanu 'Vita activa' koji je ipak motivski i sadržajno nešto bogatiji, stilski dorađeniji i može se pohvaliti pomnije okarakteriziranim likovima.
Sve u svemu, od Pavičića ništa nova – zanatski vrlo vješto, čitko, predvidljivo i potrošno… baš poput medija u kojemu se puno bolje snalazi.

(Napisao : Božidar Alajbegović, srpnja 2005.)



Insajderski pogled na 'Pontes 2006.'



Svestrana i neumorna Elfrida Matuč-Mahulja bila je jedna od sudionica prošlog tjedna održanog književnog festivala Pontes 2006. Što ste sve propustili (i ja zajedno s vama) ne posjetivši Krk saznajte iz Elfridinog teksta objavljenog na www.lupiga.com.

Vidi ovdje.





caffeine.blog.hr

ponedjeljak , 04.09.2006.



Dok čekamo da nam 'Crna Dalija' pristigne u kina, pročitajte što o Ellroyu misli Caffein.
Na njegov sam blog naletio sasvim slučajno i baš me ugodno iznenadio, vrativši me u one divne Nomad-dane.
U roku odmah ide među moje linkove kao zahvala za predivnu vijest o ponovnom okupljanju Sacherovih Vještica...



KRITIKA : Senko Karuza - 'Vodič po otoku' (Naklada MD, 2005.)

subota , 02.09.2006.



KRITIKA : Senko Karuza - 'Vodič po otoku' (Naklada MD, 2005.)

Gledam jučer HTV-ov Dnevnik i na njemu predsjednika Vlade kako urbi et orbi ponosno objavljuje: 'Uvest ćemo ponoćne trajektne linije do najvećih hrvatskih otoka!'. Nažalost, poput velikog dijela svoga biračkoga stada, i Premijer se, da smo 'zemlja od tisuću otoka', sjeti tek 'nekako s proljeća', jer je to vrijeme prvih snatrenja o onome što zaposleni sretnici nazivaju G.O. i mozganja o lokaciji na kojoj ćemo svoje umorne kosti zasluženo ovoga ljeta u more umočiti.
Šjor Premijeru, škužajte, ali nažalost, nepobitna je činjenica da su nam otoci nedovoljno valorizirani te najvećim dijelom godine zaboravljeni i zapostavljeni, a sjetimo ih se tek pred G.O. Ili pred izbore. Otočani su oni koji to najbolje znaju, a Senko Karuza jedan je od njih.

Zapisima iz zbirke 'Vodič po otoku' Karuza se literarnim putem suprotstavlja umiranju posebnosti i kulture otoka. Zbirka obuhvaća 50-tak zapisa (prethodno objavljivanih u Slobodnoj dalmaciji) u kojima, služeći se prvim licem množine, Karuza preuzima ulogu glasnogovornika otočke populacije. No, za razliku od najčešćih, ideološkim razlozima uvjetovanih slučajeva zazivanja glasa kolektiviteta, Karuza je miljama daleko od zloupotrebe u bilo kojem smislu, već je njegovo 'mi' izraz suživljenosti, empatije i solidarnosti s kolektivom kojemu s ponosom pripada i čiju sudbinu dijeli.

Prema terrafermi, odnosno kopnu, i njegovim žiteljima, ali i prema vlastitoj izdvojenosti i svom izoliranom obitavalištu, odnos otočana nikako nije, niti može biti, jednoznačan. Svaki je otočanin u sebi raspolućen između želje za odlaskom ('tamo gdje je bolje') i nemogućnosti napuštanja ('ovoga gdje je ljepše'). Za Karuzine bodule otok nije samo mjesto ljepote, sraslosti s prirodom i užitka već i mjesto tegobe i ograničenja prirodom uvjetovanih, što ih čini novovjekim Robinzonima, koji, iako nisu ostali bez broda, bijesno ustraju u ostanku, jer ne mogu ostaviti tu slobodu na cjedilu. Iako je, nažalost, nemaju više s kime dijeliti. Isto se tako za turiste i druge kratkotrajne dođoše otočna posebnost ne iskazuje isključivo u mnogovrsnom uživanju, lagodnosti i duševnoj i tjelesnoj okrijepi, već ih inzularnost često zatječe i začudnim otkrićima neočekivane jednoličnosti, dosade i neudobnosti.

Iako opisuje detalje, krajolike, običaje i podneblje jednog sasvim određenog otoka (Vis), Karuza ga ne imenuje jer su njegovi zapisi prispodobivi svakom otoku na Mediteranu. Osim što donosi uvid u realije, stvari i pojave turističkim površnim okom teže spoznatljive i iz perspektive ležaljke na plaži, nevidljive, Karuza često i rado oživljava prošlost te od zaborava spašava drevne običaje, postupke i vjerovanja, donkihotovskom se upornošću ne mireći s promjenama kojima suvremenost ustaljene načine života i tradiciju rastače. Izolirani od šire zajednice, otočani su jače usmjereni jedni na druge i mnogo više od kopnene populacije (urbane pogotovo) ovisni o svom prirodnom staništu, njegovom bogatstvu ili oskudnosti. Duboko toga svjestan, Karuza ispisuje odu intimnoj geografiji otočkog svakodnevlja; kolažnim se postupkom fokusirajući na floru i faunu inzularnog krajolika on ispisuje pismo zahvale bićima, predmetima i pojavama koje svakom bodulu život znače i koji im egzistenciju obilježavaju ali i osmišljavaju, te uvjetuju vrlo osoben i specifičan životni svjetonazor.

Vinograd, trapula, vrša, balote, trg, brujet, gustirna, konoba, maništra… tek su neki od toponima i tvorbenih elemenata otočkog mikrosvijeta i svakodnevlja kojima Karuza svojim lirskim, toplim, nesvakidašnjim zapisima odaje počast, na posebno topao lirski način bilježeći esenciju Mediterana i sublimirajući sve specifičnosti načina života njegovih najupečatljivijih egzemplara, otočkih žitelja.
Iako okosnicu zapisa čini na vlastitom iskustvu utemeljena sublimacija bodulskog svjetonazora i načina života, Karuzin se pripovjedač ne libi ući u kožu i zagrepčaninu (sa svojim otokom u džepu kao asom u rukavu), ili progovoriti kroz usta turista, kako bi, s osjetnom dozom dobrohotne humornosti prikazao zatečen i osupnut odnos drugoga spram svoje nesvakidašnje uobičajenosti, pritom se posebno usredotočujući i uživajući u onom posebnom trenutku kada ‘sjećanja postaju stvarnost a pitanja zamijenjuju želje’.

Karuzin inzularni kolektivni identitet je fluidan i promijenjiv, a glas nestalan; ovisan o raspoloženju, okolnostima, te jako često i meteorološki uvjetovan, ali uvijek, bez iznimke sasmosvojan, premda konstantno u funkciji predstavnika šire otočke zajednice. Njegovo 'mi' zna biti melankolično i rezignirano ali na momente i grubo i starački ogorčeno, ponekad je dječje zaigrano ili pak šeretski posprdno, drugi put sjetno i nostalgično, tu i tamo bijesno, ali najčešće mudro, mirno, toplo, staloženo i strpljivo, sa stoičkom pomirenošću, blagom nježnošću i tihim, potisnutim zadovoljstvom, bez prestanka svjesno posebnosti, privilegiranosti svoje pozicije. Ma koliko prokleta, burna, tegobna, trapljenjem i samoćom obilježena, ponekad ona znala biti.

Karuzin ‘Vodič po otoku’ nesvakidašnja je, svevremenska knjiga, lišena ikakvog poriva za uspostavom dijaloga sa suvremenicima s kojima ništa osim vremenskog konteksta ne dijeli. Unatoč izvornoj žurnalističkoj namjeni ovih zapisa, sakupljeni u knjigu oni tvore zaokruženu, kompaktnu cjelinu kojoj su dugovječnost i poštovanje književnih sladokusaca zajamčeni…
Jedino što na kraju možemo poželjeti jeste što skorije novo, dodatnim zapisima prošireno izdanje.

(Napisao : Božidar Alajbegović, ožujka 2006.
objavljeno u emisiji 'Bibliovizor' Trećeg programa Hrvatskog radija, 15.04.2006.)


Izašao najobimniji broj 'Poluostrva' dosad



Proza Rade Jarka, Romana Simića Bodrožića, Marija Brkljačića, Vedrane Trlek, Jovice Aćina itd.
Poezija Milka Valenta, Marija Brkljačića, Abbasa Kiarostamija, Lidije Vukčević, Dorte Jagić, Tomaža Brenka, Božidara Vasiljevića itd.
Opširan dodatak o poetskim susretima Struga 2006.
Kratka istorija australijske i novozelandske književnosti do kraja 20. veka i drugi eseji

i, da, skoro zaboravih, tu je i još jedan intervju s Milkom Valentom (razgovarala Elfrida Matuč-Mahulja)

Cjelovit sadržaj ovdje.



Kandidati za nagradu Meša Selimović

petak , 01.09.2006.



Od 08. do 11 rujna u Tuzli će se održati susreti pisaca 'Cum grano salis' na kojima će se dodijeliti nagrada Meša Selimović za najbolji roman napisan na ex-jugoslavenskim jezicima.
U najuži izbor za nagradu ušli su 'Vita activa' Viktora Ivančića, 'Pristajanje' Slobodana Novaka, 'Vječnik' Nedžada Ibrišimovića, 'Noćno vijeće' Dževada Karahasana i 'Ko plače' Sanje Domazet.



Paž kraljice ruža



Na Knjigomatu je upravo objavljen vrlo zanimljiv tekst u kojemu Rade Jarak piše o u nas nedavno objavljenom romanu 'Austerlitz', povlačeći paralele između Sebalda i Pessoe.
Vidi ovdje.





<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>