Jučer sam se dotaknuo nedosljednosti ‘Op.a’ glede prevođenja tekstova srpskih autora na hrvatski. Valerij Jurešić je na svom blogu Bodulska bilježnica donio svoj odgovor kojega prenosim u nastavku:
Srpski ili hrvatski? Pohrvaćivati ili ne?
Kako je lekturu i opremu u prva dva broja nove serije magazina Op.a radio Boris Beck, da bi u iduća dva sveska to radio Milan Pavlinović, dogodila se jedna neobična nedosljednost. Dok smo u prva dva broja sve tekstove pisane na srpskom ostavljali u izvornom obliku, u druga dva broja su tekstovi uglavnom pohrvaćeni, s izuzetkom kolumne Dejana Ilića.
Ja sam te nedosljednosti postao svjestan tek tijekom rada na petom broju, kad me Dejan upozorio da su srpske kritike u trećem broju pohrvaćene te pitao hoće li to tako i nadalje biti.
Opa! Kako se ja tekstovima bavim samo prije opreme, a po primitku s lekture i opreme ih samo proslijeđujem na prijelom, nisam zamjetio što Milan radi. Dogovorili smo se broj dovršiti tako kako je započeto, a kasnije dogovoriti kako dalje.
Još nismo odlučili, iako je posve sigurno da autorske tekstove poput Dejanove kolumne nikad nećemo pohrvatiti.
Problem se javlja kod dužih tekstova, kao što je to bio razgovor s Jasminom Ahmetagić objavljen u ovom broju. Tu zagrizamo u stvarnost:
"Znam da to u svetu izgleda kao jurodivost"
- ajd' da vidim koliko Hrvata razumije ovu rečenicu? (Istina, nije ni Milan to znao pohrvatit pa je i ostala "jurodivost". Ni ja ju nisam shvatio bez telefonskog poziva u Beograd.)
Na što se dvojba svodi?
Argumenti za hrvaćenje tekstova:
1. Argument praktičnosti: Hrvaćenjem teksta nastaju nezamjetne promjene u sadržaju, a nestaje sloj opterećen ideološkim i emocionalnim teretom napumpan iz svakodnevlja i novije povijesti. Tekst se oslobađa za čitanje stvarnog sadržaja, umjesto da odzvanja na fonu predrasuda.
2. Argument jezične politike: Otprilike je jasno što čini hrvatski jezični standard, te je poželjno sve prevoditi na standard u svrhu razvoja i očuvanja osnovnog nacionalnog kulturnog resursa - jezika. Slične razlike postoje i drugdje, pa se redovito prevodi (Skandinavija, Česi/Slovaci ...). Politički čin je odrediti granice kulture koje mogu biti u stvarnosti i dosta zamagljene, ali politika je stvar društvenog ugovora kojem svi podliježemo.
3. Argument redakcije: Tko da lekturira na srpskom? Jedva se dogovorimo za lekturu hrvatskog!
Argumenti protiv hrvaćenja tekstova:
1. Argument osobnog stila: Da, neki ne razumiju poneku frazu, ali razumiju li svi hrvatske dijalekte ili sleng? Pa, to ipak ne prevodimo, već ostavljamo kao osobni stil autora ili govornika.
2. Argument bliskosti: Srpski je toliko sličan da ga gotovo svatko posve razumije i smiješno je što ga se pokušava prevoditi.
Iskreno, ja razumijem i slovenski i makedonski, pa bi ih prevodio za čitatelje Op.a, dok čakavicu i kajkavicu, mnogima jednako nerazumljive, eto, ne bih!
No, sa srpskim još nisam na čistu. Stoga, ne zamjerite ako još nemam čvrstog stava po tom pitanju. Valerij Jurešić
Zahvaljujem Valeriju na brzom odgovoru. (Suzdržat ću se od spekulacija iz kojih je razloga Jurešić prešutio povod ovome tekstu). Mea culpa, skrušeno priznajem da je svemu kriva moja pretjerana analitičnost.
Ipak, iznimno mi je drago da sam potaknuo raspravu oko zanimljive i već nekoliko godina aktualne teme : ‘pohrvaćivati ili ne?’. Ako još niste, slobodno se uključite u raspravu.