Gledam jučer HTV-ov Dnevnik i na njemu predsjednika Vlade kako urbi et orbi ponosno objavljuje: 'Uvest ćemo ponoćne trajektne linije do najvećih hrvatskih otoka!'. Nažalost, poput velikog dijela svoga biračkoga stada, i Premijer se, da smo 'zemlja od tisuću otoka', sjeti tek 'nekako s proljeća', jer je to vrijeme prvih snatrenja o onome što zaposleni sretnici nazivaju G.O. i mozganja o lokaciji na kojoj ćemo svoje umorne kosti zasluženo ovoga ljeta u more umočiti.
Šjor Premijeru, škužajte, ali nažalost, nepobitna je činjenica da su nam otoci nedovoljno valorizirani te najvećim dijelom godine zaboravljeni i zapostavljeni, a sjetimo ih se tek pred G.O. Ili pred izbore. Otočani su oni koji to najbolje znaju, a Senko Karuza jedan je od njih.
Zapisima iz zbirke 'Vodič po otoku' Karuza se literarnim putem suprotstavlja umiranju posebnosti i kulture otoka. Zbirka obuhvaća 50-tak zapisa (prethodno objavljivanih u Slobodnoj dalmaciji) u kojima, služeći se prvim licem množine, Karuza preuzima ulogu glasnogovornika otočke populacije. No, za razliku od najčešćih, ideološkim razlozima uvjetovanih slučajeva zazivanja glasa kolektiviteta, Karuza je miljama daleko od zloupotrebe u bilo kojem smislu, već je njegovo 'mi' izraz suživljenosti, empatije i solidarnosti s kolektivom kojemu s ponosom pripada i čiju sudbinu dijeli.
Prema terrafermi, odnosno kopnu, i njegovim žiteljima, ali i prema vlastitoj izdvojenosti i svom izoliranom obitavalištu, odnos otočana nikako nije, niti može biti, jednoznačan. Svaki je otočanin u sebi raspolućen između želje za odlaskom ('tamo gdje je bolje') i nemogućnosti napuštanja ('ovoga gdje je ljepše'). Za Karuzine bodule otok nije samo mjesto ljepote, sraslosti s prirodom i užitka već i mjesto tegobe i ograničenja prirodom uvjetovanih, što ih čini novovjekim Robinzonima, koji, iako nisu ostali bez broda, bijesno ustraju u ostanku, jer ne mogu ostaviti tu slobodu na cjedilu. Iako je, nažalost, nemaju više s kime dijeliti. Isto se tako za turiste i druge kratkotrajne dođoše otočna posebnost ne iskazuje isključivo u mnogovrsnom uživanju, lagodnosti i duševnoj i tjelesnoj okrijepi, već ih inzularnost često zatječe i začudnim otkrićima neočekivane jednoličnosti, dosade i neudobnosti.
Iako opisuje detalje, krajolike, običaje i podneblje jednog sasvim određenog otoka (Vis), Karuza ga ne imenuje jer su njegovi zapisi prispodobivi svakom otoku na Mediteranu. Osim što donosi uvid u realije, stvari i pojave turističkim površnim okom teže spoznatljive i iz perspektive ležaljke na plaži, nevidljive, Karuza često i rado oživljava prošlost te od zaborava spašava drevne običaje, postupke i vjerovanja, donkihotovskom se upornošću ne mireći s promjenama kojima suvremenost ustaljene načine života i tradiciju rastače. Izolirani od šire zajednice, otočani su jače usmjereni jedni na druge i mnogo više od kopnene populacije (urbane pogotovo) ovisni o svom prirodnom staništu, njegovom bogatstvu ili oskudnosti. Duboko toga svjestan, Karuza ispisuje odu intimnoj geografiji otočkog svakodnevlja; kolažnim se postupkom fokusirajući na floru i faunu inzularnog krajolika on ispisuje pismo zahvale bićima, predmetima i pojavama koje svakom bodulu život znače i koji im egzistenciju obilježavaju ali i osmišljavaju, te uvjetuju vrlo osoben i specifičan životni svjetonazor.
Vinograd, trapula, vrša, balote, trg, brujet, gustirna, konoba, maništra… tek su neki od toponima i tvorbenih elemenata otočkog mikrosvijeta i svakodnevlja kojima Karuza svojim lirskim, toplim, nesvakidašnjim zapisima odaje počast, na posebno topao lirski način bilježeći esenciju Mediterana i sublimirajući sve specifičnosti načina života njegovih najupečatljivijih egzemplara, otočkih žitelja.
Iako okosnicu zapisa čini na vlastitom iskustvu utemeljena sublimacija bodulskog svjetonazora i načina života, Karuzin se pripovjedač ne libi ući u kožu i zagrepčaninu (sa svojim otokom u džepu kao asom u rukavu), ili progovoriti kroz usta turista, kako bi, s osjetnom dozom dobrohotne humornosti prikazao zatečen i osupnut odnos drugoga spram svoje nesvakidašnje uobičajenosti, pritom se posebno usredotočujući i uživajući u onom posebnom trenutku kada ‘sjećanja postaju stvarnost a pitanja zamijenjuju želje’.
Karuzin inzularni kolektivni identitet je fluidan i promijenjiv, a glas nestalan; ovisan o raspoloženju, okolnostima, te jako često i meteorološki uvjetovan, ali uvijek, bez iznimke sasmosvojan, premda konstantno u funkciji predstavnika šire otočke zajednice. Njegovo 'mi' zna biti melankolično i rezignirano ali na momente i grubo i starački ogorčeno, ponekad je dječje zaigrano ili pak šeretski posprdno, drugi put sjetno i nostalgično, tu i tamo bijesno, ali najčešće mudro, mirno, toplo, staloženo i strpljivo, sa stoičkom pomirenošću, blagom nježnošću i tihim, potisnutim zadovoljstvom, bez prestanka svjesno posebnosti, privilegiranosti svoje pozicije. Ma koliko prokleta, burna, tegobna, trapljenjem i samoćom obilježena, ponekad ona znala biti.
Karuzin ‘Vodič po otoku’ nesvakidašnja je, svevremenska knjiga, lišena ikakvog poriva za uspostavom dijaloga sa suvremenicima s kojima ništa osim vremenskog konteksta ne dijeli. Unatoč izvornoj žurnalističkoj namjeni ovih zapisa, sakupljeni u knjigu oni tvore zaokruženu, kompaktnu cjelinu kojoj su dugovječnost i poštovanje književnih sladokusaca zajamčeni…
Jedino što na kraju možemo poželjeti jeste što skorije novo, dodatnim zapisima prošireno izdanje.
(Napisao : Božidar Alajbegović, ožujka 2006.
objavljeno u emisiji 'Bibliovizor' Trećeg programa Hrvatskog radija, 15.04.2006.)