'Svila' i 'Ocean more' svojevrsni su antipodi u ukupnom korpusu Bariccova romanesknog stvaralaštva. U njima poetizaciju te karakterističnu zavodljivost i dopadljivost svoga pisma talijanski autor ostvaruje različitim stilskim sredstvima i kontrastnim pripovjednim postupcima. Aurom mistike obavijenu priču o neostvarenoj ljubavi trgovca svilom i japanske konkubine Baricco u 'Svili' razvija upotrebom asketski minimalistične, eliptične naracije. Korištenjem stanki i fabularnih rezova te specifičnim grafičkim oblikovanjem teksta Baricco svoj tekst čini dodatno dramatičnim i napetim, dok česta ponavljanja istovjetnih motiva i fabularnih obrazaca njegov rukopis na(do)građuju efektom nježne, blage začudnosti. 'Ocean more' je roman znatno kompleksnije strukture, ali je, dijelomice upravo i zbog toga, kao cjelina manje uspio. U njemu Baricco kombinacijom različitih stilskih postupaka, formalnih eksperimenata i jezičnih igrarija stvara poetičnu, magičnu, snovitu i vrtoglavu, ali prečesto i neproničnu, prezasićenu, prenapregnutu i zamornu odu moru, njegovom plavetnom beskraju, neukrotivosti i nedokučivosti. Riječ je o svojevrsnoj stilskoj vježbi u kojoj Baricco isprepliće i sučeljava više pripovjednih glasova i morem obilježenih sudbina, ljude koji slikaju morem i liječe se morem, te se uzaludno trude razumijeti ga i(li) ukrotiti, dok preambiciozan autor izgara u nesvakidašnjem (i uglavnom neuspjelom) pokušaju izricanja i iskazivanja mora, davanju glasa moru. Dok 'Svila' - još jednom potvrđujući onu 'manje je više' - osvaja jednostavnošću i svilenom (g)la(t)koćom pripovjedanja, 'Ocean more' čitatelja utapa i guši valovljem svojih slika, asocijacija, simbola i ekspresija...
(Napisao : Božidar Alajbegović,
objavljeno u 'Op.a' broj 3/4, kolovoz 2006.)