KRITIKA : Dubravka Ugrešić - "Muzej bezuvjetne predaje" (Konzor/Samizdat B-92, 2002.)

“Muzej bezuvjetne predaje” prozni je mozaik sastavljen od niza kratkih esejističkih epizoda; kolaž kojega tvore sličice koja svaka ponaosob odiše finom, blagom atmosferom sjete, tuge, nostalgije i bola, uzrokovanih emigracijom i egzilom kao sastavnicom svih sudbina kojih se autorica u ovoj knjizi dotiče. A ona, znakovito, započinje kratkom esejističkom analizom pojma i fenomena fotografije, kao predmeta koji samom svojom biti utjelovljuje sjećanje, ali i tugu i nostalgiju za vremenom prohujalim i nepovratnoprošlim. Nakon toga Dubravka Ugrešić prelazi na analizu odnosa albuma sa slikama i autobiografije, uspostavljajući između ta dva pojma mnogostruke i višeslojne veze. Zatim slijedi veoma poetičan, a po meni i najdojmljiviji dio knjige u kojem autorica suptilno, nizom kratkih epizoda raspreda životnu priču svoje majke, koja, poput svoje kćeri, najveći dio svog života provodi izmještena iz svog domicila, u emigraciji. Naime, Dubravkina majka je Bugarka, iz Varne, a ljubav prema jednom hrvatskom mornaru još ju je kao dvadesetogodišnjakinju dovela u Hrvatsku, gdje svog mornara nažalost našla nije, ali je u Hrvatskoj ostala živjeti. Taj dio knjige otkriva nam tragove jednog života, uskoro već bivšeg, a koji će svoje postojanje dokazivati tek pokojom fotografijom iz starog prašnjavog obiteljskog albuma, dok će bljeskovi sjećanja parati svijest ljudi, koji će listajući te stranice jedne obiteljske povijesti tragati za utjehom u vremenu prošlom, bivšem.
Stranice ispunjene nostalgičnim reminiscencijama na djetinjstvo provedeno uz majku, Dubravka presjeca analizama svog berlinskog života neprestano se sjećajući i uspoređujući ove emigrantske dane sa onima provedenim u Zagrebu, i svoj rukopis nadograđujući citatima eminentnih europskih književnih imena (Brodski, Kundera, Handke, Šklovski...).
Među najdirljivije spadaju stranice na kojima autorica pripovijeda o svojoj baki, sićušnoj bugarskoj starici, i svome doživljaju te stare žene pri njihovom prvom susretu. Tada je Dubravki bilo samo 7 godina i ona sada evocira tadašnju svoju nesklonost toj nepoznatoj joj ženi pred kojom je ćutila neobjašnjivu odbojnost, čega se danas srami osjećajući njen duh živo prisutan, te kojoj u spomen peče kolačiće čime uveseljava svoje prijatelje.
Također, iznosi nam i uvid u čitav niz životopisa svojih prijateljica, ratom, stradanjima i zajedničkim emigrantskim sudbinama obilježenih, koje tek povremeno sreće, na raznim europskim adresama.
Pri kraju knjige Dubravka se ponovo vraća fenomenu fotografije kao čuvaru vremena i zapravo lajtmotivu ove knjige, čija je svaka dionica ustvari verbalna fotografija i zapis života bivšeg, sjećanja na Zagreb i toponime napuštene, bez želje za povratkom, ali i svjedočanstvo o životu u egzilu, negdje između Amsterdama, Berlina i Lisabona, svejedno... jer egzil je sudbina čovjeka koji je vječno negdje između, bez pripadnosti, on nema neko ovdje kao što više nema ni ono drugdje, kao stranca prepoznaju ga oni koji tamo gdje je on trenutno, stranci nisu, a on njih isto tako prepoznaje, ali im i zavidi. Na tom njihovom ovdje, i sada.

A ovu knjigu možemo promatrati i kao Ugrešićkin otpor tendencijama vlasti da prepravljaju i preoblikuju povijest prema svojim modelima i dnevnopolitičkim potrebama, često brišući i negirajući postojanje cjelokupnih pojedinih povijesnih dionica.

Dubravkina proza je apoteoza sjećanja, fragmentarna nostalgična memorabilija kojom ona spaja sadašnjost sa prošlošću, koju istovremeno krhotinama sjećanja priziva i spašava je od zaborava boreći se tako i za spas integriteta i identiteta čovjeka, kao individue i jedinke. Jer, sve nam mogu uzeti ali sjećanje nikada...

A knjiga i završava jednom proznom fotografijom koja simbolično oslikava autoričinu egzilantsku sudbinu, a na kojoj ona na mjestu korača na tzv."pokretnim stepenicama", spravi za vježbanje u jednom fitness centru u Berlinu, s pogledom kroz prozor na Mercedesov trorogi amblem koji se reklamno rotira na krovu zgrade nasuprot; i sa negdje daleko iza sebe ostavljenim sve udaljenijim pejzažem svoje nesretne zemlje ona korača na mjestu, uporno... stepenicama koje ne vode nikamo.
A upravi li kroz prozor svoj pogled nadolje, ugledat će Alagu, bezubog Roma iz zagrebačke Dubrave, koji sjedi na stoličici ispred berlinskog Europa Centra i prebirući lijeno po dječjem sintesajzeru - prosi...

(Napisao: Božidar Alajbegović,
objavljeno na Lupiga.com, ožujak 2003.)