KRITIKA : Bekim Sejranović – ‘Fasung’ (naklada MD, 2003.)


Autobiografska proza je uz ratno pismo u posljednjih desetak godina zasigurno najdominantniji prozni model u Hrvata. Dokaz tome je i prije nekoliko mjeseci objavljena studija književnog autobiografskog pisma kao bitnog literarnog iskustva devedestih, autorice Helene Sablić Tomić, a pod naslovom "Intimno i javno" (izdanje Naklada Ljevak, 2003.). Kao predvodnike toga žanra istaknuo bih Tribusona i Pavličića, dok bih kao najuspjelije proze te vrste izdvojio one Jergovića i Kirina. Naravno, već pogađate da je i u slučaju "Fasunga" Bekima Sejranovića riječ o autobiografskom štivu...

Fasung je ustvari hibridni spoj autobiografskog factiona i fictiona temeljenog na autorovom osobnom iskustvu, s time da prvospomenuta matrica ipak kvantitativno prevladava. Ustvari, riječ je o fragmentarnoj prozi introspektivnog karaktera u kojoj autor na papir iznosi promišljanja o svom odrastanju i životu, a to čini cinično i oporo, na trenutke dirljivo, ali najčešće autoironično. Bilježeći sjećanja na svoju mladost i odrastanje on crta svoj detaljni autoportret bez ustručavanja iznoseći i dajući nam na uvid neke intimne detalje iz svog životopisa, od kojih bi većinu ovdje predočenih dionica mnogi autori prešutjeli, libeći se toliko zorne eksplikacije svoje intimne popudbine.
Knjiga započinje s dva poglavlja koja ironično objašnjavaju sam naslov knjige, a koja opisuju dane autorovog ranog djetinjstva obilježenog neprestanim fasovanjem baksuza različite vrste, od kojih su najredovitije mnogobrojne boleštine. Ta početna poglavlja odišu duhovitošću zasnovanoj na autoironiji, koja će kako knjiga odmiče poprimati sve oporije tonove.
U slijedećem, vrlo zanimljivom poglavlju autor nam kroz kratke ulomke daje prikaz samog sebe, promatranog sa tjelesnog, emocionalnog, seksualnog, religioznog, nacionalnog, političkog i kulturnog aspekta, ali pritom nam pružajući na uvid i vlastite stavove i razmišljanja o životu i svijetu kojeg obitava. Tako spoznajemo da je riječ o inteligentnom i pronicljivom pojedincu, svjesnom svih svojih mana i slabosti koje ni u kojem trenutku ne pokušava sakriti ili umanjiti, ali isto tako nimalo taštom i bez natruha samoljubivosti, te dovoljno inteligentnom da spretno i svjesno izbjegne sve zamke kolektivističkog ludila kojim je njegova okolina (znano nam zašto i od koga) bila inficirana. Time u tuđim (nesklonim mu) očima ostavlja dojam neprilagođenosti, što u svojoj suštini ustvari predstavlja samosvojnost svjesnog individualca nespremnog na kompromise, koji na svijet gleda zrelo i kritički, ne prihvaćajući konformnost samozavaravanja.

Ispod površinske Sejranovićeve grubosti i oporosti krije se duboka emocionalnost koja se očituje u žaljenju zbog nesavršenosti svijeta i nepravdama koje život nosi, a što se ponajviše iščitava u središnjem i ponajboljem dijelu knjige u kojem Sejranović opisuje svoje emigrantske dane. Oslikavanje vlastitih iskustava stečenih u Norveškoj autor iskorištava da bi demistificirao balkanske mitove o modernom kapitalizmu i razgradio iluzije o životu na evropskom zapadu ispunjenom blagostanjem. (Inače, njegov boravak u Norveškoj rezultirao je objavljivanjem Antologije norveške kratke priče: Veliki i pusti krajolik, u izdanju Naklade MD, kao i zbirkom priča Noć prije mračnog jutra norveškog pisca Ingvara Ambjornsena koju je objavio riječki Adamić, a obje knjige uredio i priče sa norveškog preveo upravo Bekim Sejranović).

Završni dio knjige knjige niže je kvalitativne razine, a sadrži nekoliko fikcionalnih priča, također osjetno ironičnih, ali povremeno začinjenih elementima fantastike, pa čak i groteske i apsurda. Iako su neke od njih tematski vezane za pojedine motive kojih se autor u prvom autobiografskom dijelu dotiče (npr. emigracija), te je razvidno da su temeljene na njegovom osobnom iskustvu, knjiga uvođenjem tih priča i odustajanjem od čistog autobiografskog modela gubi na konzistentnosti i zaokruženosti.
Mišljenja sam da se Sejranović trebao zadržati na čistom autobiografskom modelu, bez umetanja fikcijskih dionica, te ga samo još malo proširiti, nadopuniti i doraditi, a fikcijske kratke priče uz još nekolicinu dodatnih objaviti u zasebnoj knjizi. Time osim što bi količinski obogatio svoju bibliografiju (objavljujući uz autobiografski Fasung još i zbirku kratkih priča) također bi izbacivanjem fiction priča Fasung zaokruženije i kompaktnije djelovao.
No i unatoč kvalitativnoj neujednačenosti rukopisnih dionica i svojevrsnoj nezgrapnosti koja je rezultat spomenutog djelomičnog napuštanja čiste autobiografske prozne matrice radi ubacivanja fikcionalnih dionica, Sejranovićev Fasung svojom autorefleksivnom introspektivnošću predstavlja poželjan odmak od, na hrvatskoj književnoj sceni prevladavajućeg narativnog autobiografskog modela. Time je bliži npr. Ugrešićkinom ‘Muzeju bezuvjetne predaje’ nego recentnim radovima Tribusona, Oreškovića ili Husića, dok zamjetna sugestivnost rukopisa i vjerodostojnost i uvjerljivost kazivanja ukazuje i da buduće prozne uratke ovog tridesetogodišnjeg prozaika treba sa radoznalošću i pozornošću iščekivati.

(Napisao: Božidar Alajbegović, objavljeno na Lupiga.com, travanj 2004.)