Jedno je od upadljivijih obilježja Zimina pisanja sklonost sa svoj predmet (pisca, djelo, motiv, društveni trenutak, zemljopisnu činjenicu) uokviri skiciranim ili potanje izvedenim razmišljenjem i obavještavanjem o povijesnom ili poetološkom kontekstu. Veduta će tako biti poziv na smotru europske urbane povijesti, osvrt na nečije eseje bit će povod za genološka zapažanja, dok hrvatski pisac može potaknuti razmišljanja o srednjoeuropskom okružju.
Zima na taj način stvara tekstualne uzorke koji u različitim kombinacijama predočuju njegovu težnju da predmet bude i asocijativno polje na kojemu će moralni (ali ne moralistički) diskurs dobiti šansu. U isti se mah kako eseji tako i feljtoni mogu definirati s pomoću trijade koja je već od starine svojstvena književnom stvaralaštvu. Riječ je o trojstvu koje se može prepoznati u funkcijama književnosti: estetska osnova najčešće se usmjerava ili spoznajno, ili kulinarski, ili didaktično. Drugim riječima, djela mogu odgovarati nakani da poetski svijet rastoči mehanizme svagdašnjih navika i zbilju prikaže u novom svjetlu.
Zima se u svojim tekstovima ne kloni nijedne teme, ali je i ipak očito da s osobitom pozornošću prati procese koji se zbivaju u dodirima spoznaje i zabave, ne krijući da zabava može biti temeljito dosadna, a spoznaja zabavna ako se za to pobrinu inače tako različiti autori poput Joycea, Musila, Krleže i Borgesa.
Viktor Žmegač